KAD SE NA TREN VRATI VRIJEME

U prekrasnom septembarskom jutru, u domaćinskoj kući Kenana Divanefendića, njegove tetke Sabahete-Bahe i supruge Senade, uz prekrasno spremljene pazarske specijalitete, u Jošanici se na trenutak vratilo vrijeme. Svaki onaj ukusni zalogaj je podsjećao na one MIstafagince zlatnožute lokume, čiji se miris širio ka lijevoj strani i kući Rifatage Agovića gdje se u njihovom čičekluku spajao sa mirisom sitnih kadifica i ružice lozaljke, koja se gordo uspinjala ka gornjim pendžerima.

I mi, stari komšije, Džemka i Smajo Agović, Baha Divanefendić i ja, za hastalom okupljeni, kroz muhabet vratismo Jošanici vrijeme, sjećanjem obrnusmo točak unazad za nekoliko decenija i osjetismo isti žal.

Danas shvatismo svu ljepotu prošlosti koje nismo bili svjesni koliko je lijepa i koliko smo tada bili sretni. Vrijeme kada su nas komšije prijateljski opominjale da pohitamo kući i da brezovim metlama brišemo sokak, kada su nam majke davale ribaće ćetke da frčamo Hilmibegovice šašovce i japiju, jer je bila bez evlada, da tetka Umki zafatimo vode iz bunara jer je bila nekadra i da joj ponesemo hlebove u pekaru….

Sada nam i ona Sabahkova zabrana da Baha, i ja te noći ne možemo na korzo , majčin prijekor da na Jošanici nismo dobro isprale otkuhani veš i ona očeva opomena da je sramota po sokaku glasno pričati i smijati se, postade slatka ko ono jutrošnje ledeno peljte od malina u kojem pronađosmo trag sretnog vremena…

Čitaj još: BRATE, HALALI NAM KRV ( Istinita priča)

I zabijeliše se sve one naše beharli avlije sa čijih se tek opranih kaldrma cijedila voda, sa raznobojnih maslićićaka kapala zadnja kap, zapalahaše se zarevi na pendžerima sa izvezenim karanfilima i iz majčinih nam saksija zamirisa fasliđan i sedefatica, bijelocrvena menđušica zanjiha svoju prekrasnu krunu, a jasmini i jorgovani izviriše iza taze ošerbećenog duvara, koji se pomalo kruni i u Starioj čaršiji izdiše.

Vraćajući se kući, na tren zamislih dvije stare kapije, Mustafaginu i Rifataginu, spojene ispod napukle ćeremide, na kojima im halke zveknuše onaj poznati zvuk, i pridošlicu poselamise sa “Bujrum…”

I ugledavši visoku zgradu na mjestu gdje su ostale naše davne uspomene, shvatih da moja jošanička mahala polahko nestaje i da naša Stara čaršija, gubeći svu ljepotu vremana, polahko umire….
Prelazeći Veliku ćupriju, osjetih kako mi jesenje sunce na obrazu osuši suzu…

Čitaj još: PRVI SLUČAJ KORONA VIRUSA U SANDŽAKU

Piše: Šefka Begović-Ličina