Solistički concert Adema Mehmedovića- MAESTRO

Dogodilo se…pravi istinski, junački odradjen klavirski concert u dvorani Kulturnog centra u Novom Pazaru. Naš pijanista na našem klaviru. A tek je 21. vijek. Tako se to napravi da umjesto promrzlih novogodišnjih nota na trgu gladnih i nezasitih vokalnih solista različitih muzičkih pravaca ove godine grad se odluči da kupi klavir, da imamo, da možemo sutra organizovati i neke velike muzičke hepeninge i dogadjaje, da jednostavno imamo čime dati tonalitet vokalnim solistima, da imamo taj muzički instrument koji nam je zaista, kao gradu sa supertalentovanom i muzički obrazovanom djecom, potreban.

Jednostavno trebao nam je taj klavir da bi smo bili grad. I kad je već tako, nije se moglo bolje zgoditi nego da ovog crnomanjastog lepotana vrhunske izrade i zvuka “zalijemo” mješanim klavirskim koncertom mladog virtuoza Adema Mehmedovića i muzičkim performansom u kojem su učestvovali još naša operska pjevačica Mubera Škrijelj i hor “Djulistan”. Spojiti klasične note sa neprolaznošću sevdalinke i duhovnim varijacijama bilo je nekako nezamislivo.

Ali je taj genijalac to tako spojio, utisnuo nam u dušu neprolaznost i vječnost muzike, bojeći nas baroknim, renesansnim, onim Šopenovskim dinamičnim i potpuno osjećajnim, onim stvarnim i onim nedokučivim, tjerajući nas sa svakim taktom da zatvorimo oči , da nas izvuče iz nas samih i trenutaka u kojima živimo i ponese nas u one predjele transcendentalnog gdje smo jasno mogli da vidimo jedan ljepši i bolji svijet. Jer muzika je ta koja to može.

I korespondirali su te prekrasne večeri u dvorani kulturnog centra zvuci Bahovih partita i Šopenovih balada sa mekotom sevdaha i tananog šadrvana kad vam nekako dodje smiraj srca, dok vas ne prodrma groznicom Mocartovog turskog marša pa snagom tog muzičkog kolorita i dinamikom natjera vas da potonete beznadežno, romantično, skroz kao one davne noći u Parizu kada se već dobro bolesni Šopen oprostio od svoje Žorž Sand i u dahu komponovao Baladu kao svoj oproštaj, ne samo od ljubavi, nego od svega što je predstavljalo ovaj svijet. A nije mu bilo žao života.

A Naš nas je Adem svojom maestralnošću i vrhunskom izvedbom, svojim šarmom i lakoćom kojom je besprijekorno izvodio zahtjevna muzička djela vodio kroz epohe, stilove jednako nas podižući maestralnošću odnoseći nas u neke svjetlije,ljepše Iiskoro veličanstvene prostore. Kakva je to bila magija koju smo kao hipnotisani pratili. Prsti su letjeli po klavijaturi pretvarajući svoj skoro neuhvatljivi hod u prekrasne zvuke koji su nas nalazili i ovjeravali i na čudesan način činili srećnim kao što i čini Listova Transcendentalna etida. Nešto izvanvremensko.

Adem je, da ga ne uokvirujemo bogatom biografijom u kojoj je zaista mnogo toga impresivnog, te večeri oplemenio duh seher Pazara, uzvisio ga kroz nas, počastvovane svjedoke, kroz naše osjećaje univerzalnih kategorija koje nam je tako virtuozno ponudio da se prepustimo. Putovanje kroz vijekove osjećaja na krilima muzike siže je ovog svojevrsnog muzičkog performansa. I sad imate pred sobom tog dvadesetrogodišnjaka, momka koji je volio igrati košarku, sa tom nekakvom Mozartovskom frizurom iz perioda njegove fantasmogorične stvaralačke groznice, momka nevidjene harizme i beskrajno simpatičnog, krhkog koji nam je u uvodu, verbalno se obraćajući, poredao stvari kako one i treba da stoje, mirno i pitomo dijete iz komšiluka a muzički tornado, dakle stajao je pred nama a da smo tek mogli slutiti kakvu dragocenost će nam otkriti i čime će nas počastiti.

Prekrasan concert u kojem su jednako virtuzno zvučali tonovi klasične muzike, te visoki a mehki tonovi vokala Mubere Škrijelj u sevdalinkama i uzvišenost islamske duhovne muzike u izvedbi hora Djulistan. I šta je drugo moglo nego da svih šestotina nas svjedoka ćutimo i uživamo, da taj sahat ipo putujemo najljepšim muzičkim destinacijama srca i duše i da uživamo svi zajedno svako na svom putu.

I dok već godinama čekamo da se ostvare neki drugi, ovaj koridor samo za ovu priliku i za dušu svakoga od nas za sva vremena svojim besprijekornim plesom po dirkama darujući nam esenciju neprolaznosti osjećanja za nas je stvorio Adem Mehmedović. Što se mene tiče kupljeni klavir se već isplatio.

Autor: Fehim Karišik i Senko Župljanin

http://ibalkan.net