TRADICIJA I OBIČAJI: SOFRA

Riječ sofra je arapskog porijekla, a u nekim krajevima se naziva i sovra ili sinija. Sofre su okrugle, različitih veličina i visoke oko četrdeset centimetara. U našoj tradiciji, pored kućnog…

Sinija je visila obješena o klin, a korištena kad se sa nje jelo i kad je nena razvlačila pitu na toj istoj siniji ili mjesila hljebove.

Riječ sofra je arapskog porijekla, a u nekim krajevima se naziva i sovra ili sinija. Sofre su okrugle, različitih veličina i visoke oko četrdeset centimetara. U našoj tradiciji, pored kućnog praga i ognjišta,sofra spada u najvažniji simbol svakog doma. Ona najvjernije svjedoči o duši naroda i o životu, kako svakodnevnom tako i onom posebnom značajnom za čovjeka, jer za nju se moralo sjesti.

Bila je oduvijek zaštitni znak kućnog ognjišta, okačena na zidu kraj lampe ili fenjera. Sofra ne treba ništa da dokazuje, ničim da se hvali, osim da se sobom ponosi. Tradicija je nalagala da niko ne jede dok domaćin ne iskomada somun ili pogaču, zatim podijeli ukućanima.U nekim porodicama, kad ne mogu svi stati za jednu sofru, prvo su jeli muškarci, pa žene i zatim na kraju djeca. Sofra je bila razboj na kojem se plela narodna kultura, vaspitanje, etičke vrijednosti, navike, najljepše šare u kompoziciji adeta. Za njom se učilo o lijepom ponašanju, moralu i dostojanstvu.

Bila je od posebnog značaja kada je u pitanju Ramazan, gdje se uglavnom pripremao iftar, odnosno razvijale razne pite. Zato je sofra duša naše tradicije i narodnog pamćenja. U tom vaktu djeca su rasla i sazrijevala uz puno ljubavi, zdrava, uspješna, vesela, znali su starije insane cijeniti i poštovati, za razliku od od današnjeg vakta koji je zakucao na naša vrata. Sjećam se dugih i hladnih zima i velikih snijegova. U našem podrumu bilo je vala svega, a ključ je držala samo naša majka. Sjećam se još uvijek, onih dugih zimskih sjela, gdje se sjelilo do kasno u noć. Još se sjećam zanimljivih priča koje je babo pričao sa musafirima.

Bajramska sofra je meni bila najdraža u mom djetinjstvu. To je prvi ručak koji vjernici imaju poslije ramazanskog posta. Taj ručak je bio centralna proslava Bajrama, te doček rodbine, prijatelja i komšija. I danas u našim selima, odsutne od srca, mogu se naći stare sofre, kao da su zaboravljene, kao da su usnule neki duboki san. Neke su sofre sačuvane od zaborava, a neke su odavno i zaboravljene!

http://ibalkan.net