USPJEŠNA BOSANSKO-HERCEGOVAČKA ZAJEDNICA U EDMONTONU

https://pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js (adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

Put do uspjeha, pojedinca ili kolektiva, nikada nije ni lahak ni brz, a uz to zahtjeva mnogo truda, rada i odricanja. Uspjeh Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu se temelji na ogromnom broju volonterskih sati uloženih u mnogobrojne projekte kao i na konstantnoj pozitivnoj energiji i motivaciji njenih članova da se postigne maksimum.

U subotu, 19. januara 2019. godine Bosanskohercegovačka zajednica u Edmontonu, u Kanadi je proslavila 26 punih godina svog uspješnog postojanja. Uz prikladnu večeru i muziku na tu svečanost su pozvani svi oni Bošnjaci koji su zaslužni za osnivanje ove zajednice i koji su svojim volonterskim radom doprinijeli normalnom funkcioniranju zajednice u prvoj godini osnivanja kao i u kasnijim godinama sve do danas. Toj svečanosti prisustvovali su i mnogobrojni sadašnji članovi zajednice, bivši i sadašnji volonteri kao i nekoliko bivših predsjednika Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu, zatim prve izbjeglice u Edmontonu, Bošnjaci iz Bosne, koji su bili logoraši na Manjači kao i ljudi porijeklom iz Bosne i Sandžaka koji su stigli kasnije kao i oni Bošnjaci koji su stigli u Edmonton mnogo ranije od prvih izbjeglica.

Vezano za historiju ili povijest Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu, moramo se vratiti 26 godina unazad. Naime, 13. januara 1993. godine u Edmonton su došle prve izbjeglice (refugees) iz Bosne, Bošnjaci islamske vjere, koji su prije toga bili u logoru na Manjači. Među prvim izbjeglicama su bile slijedeće porodice: Ismet i Sajma Bilajbegović sa djecom (Sanski Most), Elvira i Kasim Hodžić sa djecom (Kozarac), Halida Hodžić, udovica sa 3 djece (Kozarac), Sabaheta i Sejad Karalić sa dvoje djece (Grapska), Džemal Fazlić i Izeta, tada Fazlić, James (Ključ), rahmetli Sadeta i Muharem Ramić sa dvoje djece (Prijedor). Svaki odrasli muškarac iz ovih familija je bio u logoru na Manjači u Bosni. Pored gore navedenih porodica u toj grupi bilo je i osam samaca, Bošnjaka islamske vjere, logoraša sa Manjače od kojih su neki bili ranije i u logoru Omarska ili u logoru Trnopolje: rahmetli Džemal, Džimi Deumić (Kozarac), rahmetli Jasim Hodžić (Kozarac), Nihad Buljbašić (Grapska), Nahid Karalić (Grapska), Said Grozdanić (Kozarac), Jasmin Grozdanić (Kozarac), Mirhad Dedić (Rizvanovići kod Prijedora) i Almir Čejvan (Kotor Varoš).

Većina ovih bivših logoraša kao i njihove supruge su aktivni članovi Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu sve do danas.

Ideju o osnivanju Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu imali su gotovo svi ti izmučeni i napaćeni Bošnjaci islamske vjere, koji su 1993. godine pristigli u Edmonton. Nisu žalili ni truda ni rada, a ni novca samo da bi imali svoju, bošnjačko/bosansku nevladinu organizaciju.

Čitaj još:   PREDLOG SA BOSFORA: Namirnice koje jedu masne naslage, daju osjećaj gladi...

Zaslugu za prostor i okupljanje kao i održavanje tog prvog osnivačkog skupa pripada Ismetu i Sajmi Bilajbegović u čijem se stanu i održavala prva Izborna skupština za izbor članova u prvi Izvršni odbor Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu.

Za prvog predsjednika 1993. godine bio je izabran Rizvo Džafović (Goražde) koji je stigao sa porodicom u Edmonton par godina prije agresije na Bosnu. Za sekretara je izabran Tahir Filipović, koji je također sticajem okolnosti stigao u Edmonton ranije. Rizvo Džafović i Tahir Filipović su bili pokretači procesa oko registracije Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu i u isto vrijeme su pomagali oko okupljanja prvih izbjeglica kao i oko drugih neophodnih stvari vezanih za prvu godinu funkcionisanja Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu.

U to vrijeme, 1993. godine, u Edmontonu je bilo svega 5-6 bošnjačkih porodica koje su stigle šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina u Edmonton i par familija koje su stigle u Edmonton samo par godina prije agresije na Bosnu. Mora se naglasiti da najveću zahvalnost za postojanje i rad Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu u prvim godinama, ali i danas, zaslužuju Bošnjaci koji su bili prve izbjeglice, logoraši sa Manjače. Naravno, ogroman je doprinos i svih drugih volontera koji su stizali kasnijih godina i koji i dan danas nesebično volontiraju.

Za zadnjih 26 godina Bosanskohercegovačka zajednica u Edmontonu svake godine ima nekoliko projekata koje odrađuje. Među te projekte spadaju: izlazak na Heritage festival tj. Festival kulturnog naslijeđa je projekat koji se odrađuje u kontinuitetu punih 26 godina, obilježavanje Prvog marta- Dana nezavisnosti BiH, okupljanje za vrijeme mjeseca Ramazana i iftari, okupljanje za vrijeme bajrama, obilježavanje Dana obnovljene državnosti- Dvadest petog novembra, tu su i donatorske večeri za bolesne članove zajednice itd. Jedan u nizu najvažnijih projekata ove zajednice, koji treba i da ostane prioritetan, je Škola bosanskog jezika. Prvu Školu bosanskog jezika pokrenula je rahmetli Behija Čudić, a sada, zadnjih par godina bosanski jezik predaje učiteljica Jasmina Čolić.

Obilježavanje i sjećanje na genocid u Srebrenici Bosanskohercegovačka zajednica u Edmontonu je otpočela 2007. godine i to baš kad je i presuda u Hagu donešena i postala pravosnažna.

Naravno, zajednica ima i svoj fudbalski klub koji nastupa u sportskim takmičenjima u Edmontonu i vrlo je uspješan. Pri Bosanskohercegovačkoj zajednice u Edmontonu djeluje i muzička sekcija čiji lider je Samir Kevac. Ovih dana se muzička sekcija proširuje tako da će djeca moći učiti sviranje na više muzičkih instrumenata: na harmonici, klavijaturi, gitari, sazu itd. Folklornu grupu za djecu sada vodi Zlatka Mujčin. Prvi treneri folklorne sekcije za odrasle bili su Zlatka Mujčin i Nezir Omerović. Tu je i lovačka sekcija koja čak ima svake godine i svoje „Lovačko veče“. Održavanje piknika za volontere i članove zajednice je također neprekidna, najmanje jednom godišnja praksa. Tu su i druga okupljanja, sijela i druženja kao i zabave koje pomažu u povezivanju među ljudima i boljoj komunikaciji ljudi sa cijelog prostora drage nam domovine Bosne i Sandžaka.

Čitaj još:   NAJLEPŠA GLUMICA Koja hoda zemljom, smršala na 40 KG: Doručak joj KAŠIKA KOKOSOVOG ULJA...

Za sve gore navedene aktivnosti i projekte uloženo je na hiljade i hiljade volonterskih sati kao i velika suma novčanih sredstava kako bi sve funkcionisalo normalno. Zajednica nikako i nigdje ne bi mogla opstati sa radom jednog ili par ljudi, ali zato opstaje i raste sa nesebičnim volonterskim radom od tridesetak do četerdeset porodica i na doprinosu mnogih pojedinaca koji se uključuju u volonterski rad kad imaju vremena. Rast i uspjeh Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu često me podsjeti na narodnu priču „Sedam prutova“ u kojoj otac kaže svojim sinovima: „Vi ste kao ovih sedam prutova. Biti ćete snažni samo ako budete složni!” Vjerujem da će Bosanskohercegovačka zajednica u Edmontonu nastaviti sa rastom i da će postati još snažnija i uključivati još veći broj ljudi u svoje projekte, ali i da će započeti nove projekte za koje će joj trebati još više snage, potpore i intelektualnih kapaciteta koje zasigurno ova zajednica Bošnjaka ima u dovoljnom broju.

Autor teksta: Remza Lagarija

Edmonton, Alberta-Kanada

http://ibalkan.net

https://pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js (adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

One Comment

  1. Odlican osvrt I opis o postojamju kao i radu nase zajednice u Edmontonu za proteklog 26 god.
    Hvala Remzo.
    Ovakva pisanja treba da budu jos veca motivacija za sve Bosnjake i Bosance koji su rasuti po svijetu.

Komentariši