Šefka Begović Ličina- KAD SE ČUVAO OBRAZ

Idući našom razrovanom ulicom, kojoj predstoji izmjena novih vodovodnih i kanalizacionih cijevi, a zatim i asfaltiranje, jutros sam trebala biti sretna.

No, gledajući one „pojedene“ trotoare koje su pojedinci malo pomalo oduzimali i širili svoje avlije i kojima sada nema ispravke, sjetih se vremena djetinjstva u kojem su ljudi ove čaršije „ čuvali svoj obraz“

Obuze me tuga i strah da živimo u jednom „ poremećenom vremenu“ kada ljudi, da bi što više zagrabili sa ovog dunjaluka, jedni drugima otimaju čak i zalogaj iz usta.

Kada bi nas rh otac nasihatio i pričao o ljudskoj časti kao najvećem čovjekovom imetku, uvijek nam je spominjao ovaj primjer.

Rh hadži Hilmija ef Korać , bio je u Koraćkoj džamiji naš vjeroučitelj kog smo svi voljeli i poštovali, a koji je bio veliki prijatelj naše porodice. Hilmijefendijina bašča se graničila sa baščom Pazarca Sredoja Spasovića, svojim dugogodišnjim komšijom , sa kojim se uzajamno poštovao.

Rh Hilmijefendinica je pričala da im je Sredoje sa suprugom drugi dan bajrama redovno dolazio na čestitanje. U vrijeme ramazana i posta, Sredoje je svojoj djeci zabranjivao da bilo šta jedu van kuće, a supruzi da pazi da se u toku dana iz njihove kuhinje ne čuje miris kuhanog jela. Znajući da se u toku ramazana kod hadžije ujutru duže spava, naredio je ukućanima da se do podne „živi ne čuju“

To uzajamno poštovanje komšija, čak i različitih vjera, bilo je ogledalo i pokazatelj vremena u kom su ljudi išli Kur'anskim smjerom, onako kako je u njemu zapisano.

Kada je jednog jutra Hilmijefendija Korać ustao, vidio je kako je gazda Sredoje sklonio tarabe između njihovih bašči i počeo kopati temlj za betonsku ogradu. Primakavši se da komšiji čestita hairli posao, primjetio je da iskopani temelj nije bio na mjestu gdje su ranije bile tarabe, nego je za čitavih pola metra uvučen u Sredojevu bašču.

” Gazda Sredoje, hairli ti ovaj posao. No, ti si nešto ovdje pobrkao u mjerenju. Što si toliko odmaknuo od pređašnje međe?“

„ Hadži Hilmo, bojim se da ti nešto od zemlje ne zakinem. Neću ja tvoje nedo Bog“- odgovorio mu je Sredoje.
„ Ni ja tvoje neću, neuzubillah. Primakni ti ovaj temelj ovamo ka mojoj bašči đe je i bila stara međa, ili ću ja zagraditi kako treba. pa će ovo pola metra između nas ostati prazno. „

Poslije sahat ubjeđivanja, gazda Sredoje je morao zatrpati temelj i ponovo ga iskopati bliže pređašnjoj međi.

Obojicu ovih skromnih ljudi i dan danas pamti Jošanička mahala. Na kraju su sa ovog dunjaluka dostojanstveno otišli svak u ona svoja dva metra zemlje, a danas ih ljudi pamte po uljudnosti, blagosti i poštenju.

Idući u školu, svakog dana sam prolazila pored njihovih kapija i činilo mi se da su svijetlile poput onog čistog sunca koje je nekada obasjavalo ovaj naš grad.

I danas njihove kapije poput zlata sijaju i dalje nam „pričaju“ priču o ovim čestitim ljudima, kojima Allah ono pola metra zemlje nadoknadi hairli evladom i inšallah, ce Džennetom.

Autor: Šefka Begović- Ličina

Fotografije: Senad Senko Župljanin

 

http://www.ibalkan.net/