NARODE MOJ!!!

(adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

U ovoj šutnji i izolaciji, imamo vremena na pretek da o svemu razmišljamo, da se kajemo, da brinemo…

Do prije neki dan, pored razmirica, sukoba mišljenja, optužbi, pljuvanja jedni na druge, zamjeranja, imali smo i milion želja. Danas imamo samo jednu zajedničku : Da se ovo zlo prebrodi i u dobru završi!!!

Dok sam bila mlađa, citirala sam mudrosti starijih, a danas mi moje treće doba daje za pravo da napišem koji nasihat, jer ljudi od pera, moraju budućim pokoljenjima ostavljati pisane tragove. Ko zna koliko nam je još ostalo vremena?

Sjećajući se riječi mog rahmetli oca Husnibega Begovića, koji je u Drugom svjetskom ratu ostao bez čardaka od tri sprata i osam članova porodice, pa je u samo jednoj noći od bogataša i uglednog bega ostao bez igdje išta i sam, bez ikog svog .

„ Sinko, učite, znanjem se obogatite, jer je to jedino bogatstvo koje se preko granica prenosi bez carine. Ne zanosite se begstvom ni plemenom, sem svojim umom i lijepim odgojem. Neka vam bude primjer moj imatak koji je u trenu poput puholja nestao. Ne visite se stečenim imetkom ni usavršenim znanjem ni, ni svojom moći, jer Allah ne voli ohole.“

Danas razmišljam da nam se sve ovo nije slučajno desilo, nije. U ovom iskušenju nam je OPOMENA, osvještenje, jer smo dosegli vrh oholosti, netpeljivosti, razvrata, nepoštovanja, nezasićenosti, pohlepe.

Pamtim pazarsko vrijeme neimaštine, kada se šezdesetih godina, šećer prodavao u fitiljima od novine i to po 250 gr. zatim na točenje frtalj ulja, kada je domaćin iz čaršije donosio meso sakriveno ispod pazuha, kada se imućni ljudi nisu nad siromašnim visili niti dičili svojim imetkom. Vrijeme kada su u toj nestašici, ljudi jedni drugima bratski pružali ruku pomoći, kada su nas komšijski momci poštovali i bili nam čuvari, poput braće, kada je nama djevojkama, komšija mogao narediti da obrišemo sokak i mi se nismo na njega ljutile.

Sjećam se vremena kada me je majka slala u Ćerćijski sokak da pomognem očevoj bratučedi Malići da poslije krečenja namiri kući i u našem sokaku Hilmibegovici da frčam šašovce , jer je bila starica bez djece, a mi djevojke samohranoj koni Umki šerbetile dvije sobice i na Jošanici joj prale prnje i pustećije. Kada su djevojke bile snažne, zdrave i prirodne ko zdrave jabuke, bez trun šminke i nakita. Mirisale smo na jorgovan, jasmin i zambak sapune, trgovca Jašarage.

Pamtim vrijeme kada se u mahali za svatove kod komšije zajmila očuvana palta ili beretka, kada se kod komšinice zajmila šoljica kahve, a da to niko od komšija nije znao.

Čitaj još:   SARAJEVU ZA NEZABORAV: BOL U SABURU...

Kada su nam komšije na posetku pričali priče, a mi djeca, bez daha slušali, kada nas je u sobi bilo i po deset duša i niko nikom smetao nije, kada je samo domaćin kuće imao novčanik i uvid koliko se novca u kući troši, kada mu je riječ bila poštovana i zadnja…

Kada su nas stare žene usmjeravale na ispravan put, nasihatila šta je sramota a šta grehota i mi ih poštovali ko hamajlije. Kada smo imali nužnike u dnu bašče, čiji se pod žutio ko dukat i na njemu staru testiju sa vodom za tahret i niko nije bio očajan što nema toalet papira.

Kada smo za sofrom svi bili okupljeni, čekali oca da prvi otpočne jesti i u slast jeli majčine jemeke bez prigovaranja da nam to jelo nije po volji. Kada se nismo roditeljima i starijim uplitali u govor, niti ih prekidali, niti ispravljali. Kada su nam profesori bili istinski vaspitači i prijatelji koji su nam uz roditelje ograničavali vrijeme noćnih uzlazaka.

Kada naše majke, prije udaje nisu ništa znale o bračnom životu da nam prenesu, a bile najodanije i najbolje supruge na svijetu. Kada im se opedagoskim metodama nije pričalo a djeca im izrastala u savrsene i poštene ljude. Kada su svi ljudi imali morala i časti, pa nam roditelji nisu brinuli kada sam, kao dvanestogodišnjakinja sa drugaricama išla u Boriće i brala po šumi trave za herbarijum.

Kada smo poznavali skoro cijelu Jošaničku mahalu i idući ka čaršiji selamili se skoro sa svima. Kada su nam komšinica Rista i drvosječa Drago iz Rogozne donosili uskršnja jaja, a majka ih služila sa bajramskom baklavom. Kada smo sestra i ja na bajram oblačile nove bajramske haljine koje nam je majka do sabaha na mašini šila i mi joj za to bile do neba zahvalne. Kada smo od komšije Nazifage na bajram dobijali po dva šećerna bombona, kupljena kod Azizage u slastičari, a mi ih dugo držali u ustima da produžimo slast…

Kada smo se mi djevojke pred proscima stidjele od roditelja i bježale iza kuće. Kada smo plakale što za 1. maj sa školom moramo na paradi kroz grad promarširati u šorcu. Na svim tim fotografijama iz prošlosti, može se primjetiti kako svaka učenica u koloni ide pognute glave kao da je žigosana. Kada smo sjedajući, i pred starim ženama mi mlađe peškirom pokrivale otkrivena koljena. Kada smo se čuvale da ničim ne skrenemo pažnju okoline na sebe i oskudnom odjećom ne izazovemo ničiju požudu.

Čitaj još:   ISTANBUL: Hiljade ljudi širom zemlje, protestuje protiv PKK... (foto)

Kada nevjeste nisu nosile dukate do članka a svekar joj na vašaru likovao što je zlatom okovao snahu i doturio još koji dukat više od komšije i time nad svima prikazao svoju moć…

A mi smo u našu osmočlanu porodicu vazda siromaha i muhtačnog na konak u kući primali i nikada nismo prigovorili za njegovu neurednu odjeću ili zadah. Radovali smo se, jer nam je svaki musafir u kuću unosuo bereket i duhovno ispunjenje da smo nekog usrećili.

Čuvali smo nimet i bojali se roditeljskih preporuka da „ Bačena troha pišti do neba“ Znali su oni a i mi da troha ne pišti, ali su nas oni učinili poštovanju prema nimetu i zahvali Bogu dž. na opskrbi.

Sav onaj današnji nimet bačen iza svatova po našim restoranima, sva ona pretjerivanja ko će više jela prinijeti, utrkivanja ko će bogatije i kitnjastije uredit sto mladenaca, čija torta je raskošnija , čija će haljina biti upadljivija, skuplja, čija će leđa žene i grudi biti više otkriveni, čiji će šlic na haljini biti dublji i na izlogu se pokazati svoje obnaženo tijelo, sve to poput one trohe „ pišti“ do neba i Onoga koji sve vidi i sve zna…

E, DOBRI, NARODE MOJ!!!

Proći će sjaj, moć, fotelje, slava i imetak i znamo koji nam slijedi kraj.Razmislimo u ovim satima šutnje, samoće i straha, šta smo propustili, pogriješili, kom se zamjerili, kog smo ružili, koga zakahrili, kome iftiru bez svjedoka poturili, ko je zbog nas suzu pustio ili na nas uzdahnuo…

Osvjestimo se!

Pružimo ruku pomirenja jedni drugima, naučimo se oprostu, zbližimo se onako kako priliči časnim ljudima.

Dragi narode moj! Drage žene! Bog dž. š nas je obdario snagom, počastio nas je da u bolu ovom svijetu podarimo život, da odgajamo ljude, obogatio nas umom da naučnom stazom odvažno koračamo u budućnost. Pokažimo koliko smo jake da sav ovaj jad zajednički prebrodimo!

Zanemarimo različitost nacija, vjera, zastava i partijskih opredjeljenja! Poredajmo se u istom safu svako u svojim bogomoljama i uputimo dovu za izbavljenje Jednom Jedinom Stvoritelju, koji nam ovom kušnjom pokaza ko je
jači od nauke i prirode. Molimo Mu se za oprost u našim dovama i molitvama i u ovoj nevolji, budimo samo ljudi.

A za kraj, sjetih se očevog nasihata kojim nas je u nekom deveratu svojom mudrošću bodrio:

„ SINKO, AKO BOG DA, SVA ĆE SE OVA MUKA DO GODINE ZVATI LANSKA GODINA I MANJE ĆE BOLJETI

Autor: Šefka Begović Ličina

http://ibalkan.net

(adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});