PAZARCA HIDA ljudi presreću na ulici i daju mu 500 eura…

Na brdima Peštera, pustim selima oko Sjenice, na Goliji, žive “zaboravljene duše”. Starci, djeca, samohrani roditelji koji žive u uslovima nedostojnim jednog čovjeka, sve dok ih ne pronađe Hido Muratović.

Još sedamdesetih godina prošlog vijeka dok je radio kao trgovac, Hido je osjetio iskonsku potrebu svoje duše, a to je da pomogne.

Od tada pomogao je preko 50 porodica, a kako kaže, mnogima je bio i hodža i pop.

– Ja sam sve njih nazvao zaboravljene duše, zaboravljeni od države, a bogami i od svojih najmilijih. Bio sam, vjerujte mi, i hodža i pop. Mrtve sahranjivao, kupao ih! Ne znam posle moje smrti da li će neko ovo raditi. Ne hvalim sebe, ali je istina – skromno objašnjava Hido.

– Ja sam sagradio 48 kuća za svojih 50 godina. Što bošnjacima, što pravoslavcima. Kad kažem to bošnjacima i pravoslavcima previše mi teško pada, oni su svi moji.

Kako sam kaže, iako ima samo osam razreda škole, sve kojima je pomogao tačno zna. Među nesrećnim porodicama tu su i heroji sa Košara, djeca bez roditelja, starci, samohrani roditelji.

– Ja se sa svima njima družim. Kad tako sjedim kod kuće, ja odem i kupim vruće ćevape i biram hoću li kod Milke ili kod Salije, ja se sa svima njima družim. Odem tamo na doručak – sa velikim osmjehom priča Hido.

O ovom “dobrom duhu Sandžaka” uveliko se zna, a njegov rad cijene i poštuju svi. Na ulici svaki prolaznik sa velikim poštovanjem ga pozdravi.

– Veliko poštovanje stekao sam kod svih ljudi, muslimana, pravoslaca, Njemaca, Albanaca, Makedonaca… Idem tako biciklom po čaršiji svi mi se javljaju i zaustavljaju me. Daju mi po 50, 100, 200, čak i 500 eura… – kaže Hido, naglašavajući da nema uvjek onih koji žele da otkriju svoji identitet.

– Ima ko bilježi dobra djela – rečenica je po kojoj ovog časnog čovjeka svi poznaju i kako sam kaže, na njoj se priča i završava.

izvor: Kurir.rs