PAZARSKI POSEDAK prerastao u Sandžački- POSEDAK ZA NEZABORAV

Pazarski posedak je od nedjelje 7. Marta prerastao u Sandžački posedak .Program koji se sa puno entuzijazma emituje uživo iz etno ambijenta postao je hit i omiljena stvar, pogotovu za naše ljude koji žive i rade u dijaspori, program koji u vrijeme emitovanja prati na desetine hiljada naših braće i sestara diljem dunjaluka.

To se desilo u kući porodice Rugovac i to je po prvi put da je ova svojevrsna manifestacija kulture, tradicije i običaja Sandžačkog kraja održana u jednoj privatnoj kući. Ali u toj kući postoji prekrasna soba-ala turka kao iz onih davnih i lijepih vremena.

I nismo mogli da odolimo. Mersad Buco Rugovac i naši Bute i Senko trefili su se kod Ćura u „Sve pod sač“ na doručku. I riječ po riječ, Bucko veli „svidja mi se mnogo to što radite i ja velikom broju mojih prijatelja sa kojima sam u tudjini i ja imam u kući Ala Turku i bujrum kad god hoćete da napravimo posedak“.

Nismo dugo razmišljali već smo odmah počeli opsežne pripreme za ovaj dogadjaj. Znali smo samo da će biti drugačije, da će biti bolje i da će biti gledanije od bilo čega što je iko do sada emitovao bilo na elektronskim ili drugim medijima.

Timu se od dvadesetak ljudi koji bez ikakve nadoknade, potpuno dobrovoljno realizuju ovaj program priključio se i Koki Serezlić koji nam je svoje znanje i opremu stavio na raspolaganje kako bi smo po prvi put Sandžački posedak realizovali sa četiri kamere, režijom, produkcijom, rasvjetom i svim potrebnim za jedan kvalitetan prenos i program uživo. İ kada je sve bilo na neki način spremno odredili smo datum. Nedjelja 7. Mart. Kao neka vrsta predosmomartovsko veče u želji da ženama posvetimo pažnju da one budu te koje su u fokusu.

Kada smo došli u porodičnu kuću Rugovaca dočekali su nas svi raširenih ruku od oca Rifata, majke Hadije, ćerki Muamere, Mersije i Misale i napokon Buco Rugovac koji je i inicirao ovaj dogadjaj. Istivarili smo i počeli da montiramo opremu. Odjednom je soba u kojoj je sve trebalo da se odigra od ogromne postala mala, u jednom trenutku i premala. Ali kako kažu „ gdje roblje nije bijesno nije ni tijesno“. Milion kablova, stalaka, uredjaja, kamera…kad sve to vidi čovjek se zapita je li moguće da će ovo funkcionisati.

Medjutim sve su to Koki, Senko i Beni posložili kako treba, muzičari su narihtali svoje instrumente i nekako je sve išlo glatko.. Da veče bude zaista sjajno pobrinula se i jedna od legendi sandžačkog melosa, čovjek koji je svojim pitomim bistrim glasom decenijama toplinom i nezaboravom bojio mnogo naša veselja Rizo Dzanković ,onda dva prekrasna ženska vokala, djevojke kojima je Allah podario taj od slavuja ljepši glas Sajma Dražanin i Hata Gusinac koje su maestralnim prebiranjem po harmonici i klavijaturama pratili naš veliki prijatelji Banan Pilica i Almir Korać.

Pošto je ovaj posedak i bio koncipiran baš kao posedak koji je, kada se vratimo malo unazad, bio nešto najljepše što se dešavalo u našim kućama. Stariji vele da je bio bolji posedak nekada nego svadba danas. Posedak je bio prilika da se okupi familija, prijatelji, dostovi i da se malo provesele i zabave, pošale, zapjevaju i poigraju.Zato smo mi u goste pozvali i žene iz Udruženja Pazarske hanume koje su jedne od rijetkih koje još uvijek njeguju naše stare običaje i baštine istoriju i tradiciju našeg naroda. Ali su one pokazale i da znaju da se vesele i da naprave štimung za nezaborav.

Zahvaljujući se porodici Rugovac – domaćinima posetka, Mubera Zećirović je predstavila svoje prijateljice: Zehru Malićević, Hasimu Manju Kolašinac, Ramizu Memić, Zanu Muhović,Binasu Hodžić Musa, Sabinu Hanuša i Aldinu Alibašić.

Sa nama su i na ovom posetku bili naši prijatelji : Ćevapdžinica i mesara „Beko“ vlasništvo Beka Huseinovića i njegovih izvanrednih sinova, Poslastičarnica „Hani“ Rifka Hanića čovjeka velikog srca, „Sve pod sač“ Ćura Dervišnurovića, Fatima Fetahović, Cvećara porodice Zukorlić, tetka Džemila Gicić ,supruga legendarnog majstoira folklora Ćaćeta Gicića, koja nam je darivala tepsiju prekrasnih sukanih dudova, nezaobilazni Volonteri Novi Pazar bez čije pomoći bi sve išlo mnogo teže, Eminu Sejdija-Viretu koji nam je pomogao oko velikog broja tehničkih stvari sa ljudima iz svoje firme Elektrobau, Alma i Zerina Župljanin koje u u čast rodjendane Ismete Župljanin nas nagradile jednom sulpitom i još mnogi drugi koji nam, vjerujući u ono što radimo i shvatajući koliki to značaj ima za naše ljude u tudjini, svestrano pomažu jer bi bez svega toga bilo skoro nemoguće.

Sa taktovima prvih pjesama kao da se sve otvorilo. Bute ma koliko se trudio nikako nije stizao da „ulovi“ sve poruke koliko ih je i kakvom brzinom stizalo sa svih dunjalučkih strana gdje god naših ljudi ima.Kad god zapne on poviče „Ajmo pjesma“, Bananče rastegne svoju „digitalku“ sa šifrom i otključa sve brave naših duša i osjećanja, Almir počne da prebira po dirkama klavijatura, Rizo ustane i rastopi tišinu blagom pjesmom, Sajma i Hata kao bek vokali tercu daju a mi svi ostali kako ko umije ali ne posustajemo.

U jednom trenutku smo sa uvaženom Zehrom Malićević ( ćerkom jednog od najvećih sandžačkih intelekrualaca Vehbije Hodžića) razgovarali i o 8. Martu i njegovom istorijatu. Govorili smo o ženi kao stubu porodice, kao najodgovornijoj osobi za vaspitanje i odgoj djece, ženi kao slaboj i jakoj, ženi kao nežnoj i beskompromisnoj, ženi ravnopravnoj.

Podsjetila nas je da je tek u Kur'anu po prvi put u istoriji civilizacije žena definisana kao biće ravnopravno muškarcu kojoj treba ljubav i poštovanje i za odbranu čije časti ne treba žaliti ni život. Allahu ekber!

Orila se pjesma, igralo kolo, na sofri posluženi kuhani i pečeni krompiri, sir, ovčavina, kajmak…kao nekad. I kad je već sofra tu i kad smo se poslužili krompirima, Manja i Ramiza ti bace kolute tijesta i počnu mantije mijesit.

I dok su savijale ukusne mantije spontano je, bez muzičke pratnje, krenula pjesma. Ambijent kao nekad, kao u najboljim danima ove naše čaršije kada su ljubav i zajedništvo, radost i pjesma činili nas složnim i jakim, činili nas boljim.

Kada su mantije već bile u rerni, sklonili smo sofru da bi se moglo zaigrat. Nije prestajalo. Puna četiri i po sahata lijepe pjesme, igre, druženja, spontane priče, dobacivanja, šale, zadovoljni domaćini i još zadovoljniji gosti a sve na radost i zadovoljstvo naših ljudi u tudjini koje i na ovaj način hoćemo da podsjetimo da su stalno u našim srcima, da je teško vrijeme za sve ali da se dobrom željom, radom i pjesmom može učiniti lakšim i ljepšim.

Jer, život nema reprizu. Manja donosi tek ispečene mantije i onu sulpito što sam je već bio pominjo i na koju sam ja lično bio bacio oko. Ali sve to što je servirano nije tu da bi se neko najeo nego da asocira, da nas sve podsjeti da smo nekada sa malo bili prezadovoljni, da su ti krompiri i sir nekada bila kraljevska gozba naših posedaka kada su nam ljudskost, druženje i medjusobna ljubav više značili od svega materijalnog, kada smo živjeli jedni za druge, kada smo se pomagali i ono malo dijelili što imamo i bili srećni.

Podvlačim BILI SREĆNI. I zato treba živjeti ne godine i mjesece, ne dane, treba živjeti sekunde u ovom vremenu kad je život sam degradiran i kada nas zatvaraju, lokdaunuju,okivaju policijskim časovima i specijalnim i dopunjenim mjerama kriznih ludačkih štabova.

Zato je svaka sekunda života važna i trebamo je iskoristiti da živimo i da drugima pomognemo ili učinimo barem jedan trenutak ljepšim i boljim. Sandžački posedak to ima za cilj a da pogadjamo tačno u centar govore desetine hiljada pregleda ravo nekim emisijama sa nekih televizija sa nacionalnom frekvencijom i hiljade i hiljade poruka podrške i zahvalnosti koje nam šaljete.

U kući porodice Rugovac, kojoj smo beskrajno zahvalni za mogućnost koju su nam pružili i za volju i želju koju su pokazali shvatajući šta mi želimo, desila se noć za nezaborav, nešto fantastično o čemu će se još dugo pričati i što će istinski biti teško ponoviti.

Jer je ovaj Sandžački posedak bio jedan tren u ovom vremenu u kojem je na jednom mjestu sakupljena tolika pozitivna energija i tolika ljubav i želja da je pet puta obigrala svijet, razgalila srca svim našim ljudima i proslavila život i žene u tom životu.

Neizmjerno hvala svima koji su nam pomogli da realizujemo Sandžački posedak.

Fes produkcija- Feša Karišik i Senko Župljanin

http://ibalkan.net