IBALKAN

Vaše Pravo, Vaš Portal

SENAD Pećanin o odrastanju u BIJELOM POLJU: Da se doktor pitao zvao bih se…

Autor: Senad Pećanin

Odavno se nisam tako pokajao kao kad sam prihvatio molbu Amera Ramusovića da napišem tekst za novi broj “Komune” koji je posvećen Bijelom Polju, mom rodnom gradu. Napisao sam za duže od 30 godina novinarske karijere više hiljada tekstova.

Na prstima jedne ruke bih mogao nabrojati one za koje sam imao tako veliku nelagodu prije pisanja. Pokušavam sebi objasniti uzroke takvog osjećanja. Nisam siguran da sam ih dokučio. A sve i da jesam, ne vjerujem da bih ih priznao i sebi, a kamoli vama. Otuda po prvi put u životu pišem tekst a da pojma nemam šta i kako napisati.

Vrijeme je corone, policijski je sat u Sarajevu, a meni je danas rođendan. Rođen sam u noći između 29. i 30. novembra 1966. godine. Ljekar koji je porodio moju mamu sasvim ozbiljno je njoj predložio da mi da ime Avnoj. Kad mi je mama prvi put to ispričala imao sam desetak godina i bilo mi je smiješno.

Kada me nakon nekoliko godina podsjetila na taj događaj, pretpostavljam da se radilo o jednom od posljednjih “maloljetničkih” rođendana, rekao sam joj da je dobro što nije poslušala doktora, a da jeste sad ne bi imala – sina. Začuđeno me pogledala, a ja sam objasnio: “Pa, zamisli da se zovem Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (za prijatelje: Avnoj) Pećanin.

Svi bi me zezali, ubio bih se od stida”. Mama me uopšte nije razumjela. Nije ni mogla, jer ona nije čitala romana o Zagoru (koje smo nestrpljivi iščekivali na glavnoj gradskoj trafici kod Muša). Tako da nije ni znala, ni čula za smiješnog Zagorovog debeljuškastog, oniskog prijatelja koji se predstavljao “Don Felipe Gaetano Lopes Martinez Gonzales – za prijatelje Čiko!”

Rodno mjesto čovjeku dođe kao genetska kombinacija hromozoma – imaš ga, nisi o njemu odlučivao, niti ga birao, a utisne ti se u dušu kao potkožni biljeg kojeg se nikako ne možeš otresti, sve i da hoćeš. Sa imenom, nacijom, prebivalištem, državom – to nije slučaj. Puno mojih komšija iz bjelopoljske Gornje Mahale nikad nisu živjeli u nekom drugom gradu, a do sada su promijenili četiri države, naciju, a cijelog života su Bjelopoljci. Baš kao i oni koji su, recimo, otišli na fakultet ili za poslom, nikad se nisu za stalno vratili, ali su stalno i ponosno – Bjelopoljci.

Šta, u stvari, osim podatka neophodnog za birokratsko “čipovanje”, znači činjenica da u različitim prilikama, prilikom popunjavanja različitih formulara, kao mjesto rođenja neko upisuje Bijelo Polje? Pojma nemam, niti bih se usudio nagađati, kada je riječ o drugim Bjelopoljcima. A što se mene tiče, stvari stoje ovako: za mene su Bijelo Polje Risto Ratković, Lim, bjelopoljski sportisti i Bjelopoljci.

Moja osnovna škola se zove po pjesniku, romansijeru i dramskom piscu Ristu Ratkoviću. Dugo vremena pomen njegovog imena u meni je budio sjećanje na bezbrižne školske dane i zahvalnost za divne učitelje i nastavnike koji su radili u školi dok sam ja bio đak. Prije svih za nastavnika srpskohrvatskog jezika Dragana Pavlovića. Mnoge generacije učenika pamte ga po čuvenom “fistigencu”: kad učenik bude nemiran na času ili napravi neki belaj onda ga Pavlović stisne rukom tu, između ramena i vrata. Već nakon prvog “fistigenca” i najdrčniji belaji među učenicima postajali su mirni kao bubice jedino na njegovim časovima.

Ali, osim ove didaktičke metode, Pavlović je bio daleko ispred svog vremena (a vjerujem nedostižan za mnoge nastavnika i danas) po vještini kojom je nekonvencionalnim nastavničkim metodama raspaljivao želju učenika za jezikom i književnošću. Ja sam bio jedan od tih, mene je opremio strašću za čitanjem, pisanjem i “baratanjem riječima”, što me je odvelo u dvije profesije kojima se čitavog života bavim – novinarstvom (nekada) i advokaturom (sada).

Zahvaljujući nastavniku Pavloviću tokom ljetnih raspusta sam svakog dana išao u gradsku biblioteku po novu knjigu. A u biblioteci je radila nekako uvijek stroga Njimeta Idrizović, koja je jednom posumnjala da ja tek tako svakodnevno mijenjam knjige, a da onu koju vraćam – u stvari – nisam pročitao. I onda je počela da me “preslušava” prije nego što mi dozvoli da uzmem novu knjigu – morao sam joj prepričati staru, da bih posudio novu knjigu.

Čitaj još:   Protesti pred pazarskom bolnicom: “Ovo je samo početak...” (foto + video)

Najdražeg nastavnika nisam ni vidio, ni čuo već decenijama, znao sam da je odselio u Podgoricu. I zamolim ja prošle godine Samira Zaimovića da mi pronađe Pavlovićev broj telefona. Zovem ja iz Sarajeva, on se javlja:

“E, nastavniče, pogodite sa kojim vašim učenikom razgovarate.

“Čekaj, čekaj… Čekaj, stani… Da nije Saša Ševčenko?

“Ha,ha,ha… Nije”.

“Da nije Bane Cvetković?”

“Vatra, vatra, vatra!”

“Senade, jesi li to ti?”

I kroz desetak dana, eto mene u kući Pavlovića, u Spužu, gdje sam ugošćen “samo tako” od njegove divne supruge. Nekoliko sati razgovora prošlo je za tren, neizvjesno je ko je bio srećniji – ja ili on. Upoznao sam i njegovog sjajnog sina i dogovorili smo sljedeći susret već prilikom mog narednog boravka u Podgorici. Aha. Prije nekoliko mjeseci dobijam sms poruku od Pavlovićevog sina: “Tata je umro”. Uuuuuuuh.

Ta škola “Risto Ratković” je bila rasadnik tako vrsnih pedagoga kakvih nisam u životu nigdje sreo, a školovao sam se i na Harvardu. Recimo, moj učitelj Vlado Dajković; volio me je, četiri godine sam bio odličan učenik. Krenem u peti razred, kad ono: zapalo me da idem u odjeljenje koje uči ruski, a ne engleski jezik koji sam ja jako želio. Iako je bilo nemoguće prebaciti se iz “ruskog” u “englesko” odjeljenje, jer su svi željeli učiti engleski jezik, ja sam bio uporan: danima sam išao u školu, preciznije, na rukometno igralište ispred škole, odbijajući da idem na nastavu.

A upravo te godine moja sestra je krenula u prvi razred, kod učitelja Vlada. I vidi moja majka da je vrag odnio šalu, da ja ne popuštam, i pođe u školu kod učitelja Vlada da ga zamoli da me prebaci u “englesko” odjeljenje. Povede moj učitelj mamu kod direktora škole Dragoljuba Madžgalja, najvećeg gospodina kojeg sam u životu vidio (ličio je na Blakea Caringtona iz “Dinastije”).

Mama skrušeno objasni direktoru problem i moje odlučno odbijanje da učim ruski. Drug direktor, gospodin Madžgalj, ćuti i vrti glavom, svjestan rizika da će sutra istim povodom imati ko još zna koliko roditelja. Ali, onda nastupa moj učitelj Vlado: znao je dobro moju porodicu, već je učitelj jednoj, a zna da sam dvije godine ranije dobio još jednu sestru i kaže: “Direktore, učinite gospođi, ona ima to jedno dijete!” I problem je – of course – bio riješen.

A engleski nam je predavala nastavnica Cica Golubović. Bila je rasna ljepotica, one vrste poput Sofie Loren. Ne znam tačno da li smo se svi zaljubili u nju ili u engleski, ali je već nakon nekoliko mjeseci stigla vijest: nastavnica Cica nam više neće predavati jer seli sa porodicom (uključujući i prelijepe kćerke Sanju i Vanju) u Titograd.

Čitaj još:   NEBESKI NAROD VLAST OSVOJIO DA NE PREŽIVI CRNA GORA

Kako je koje odjeljenje na rasporedu časova imalo engleski tako je odlazilo iz škole i išlo njenoj kući, kod Petrove crkve – da plače. I ona bi nas, čitav razred, uvela u kuću, počastila kolačima i sokom, uvjeravajući nas da dobijamo još bolju, mlađu, ljepšu nastavnicu engleskog. Mi bi uplakani odlazili uz obećanje da ćemo se odmah vratiti na nastavu, ali bi prvo svratili u Ristov park iznad mosta, na još jednu turu plača, gledajući odozgo drugo odjeljenje koje preko mosta ide kući nastavnice Cice.

Ili, učiteljica moje mlađe sestre, Desa Kovačević. Tek je sestra krenula u prvi razred, zahvaljujući učiteljici zavoljela je školu, pa čak i sama dobrovoljno ide kod zubara u upravo otvorenu školsku ordinaciju. Jednog dana se vratila iz škole i kaže da čestitala Bajram učiteljici Desi. Mama šokirana: “Nisi, valjda, Azra?!”

A ona, potpuno zbunjena maminom reakcijom umjesto očekivane pohvale, odgovara da jeste. Sutra mama ide u školu da se izvini učiteljici Desi i da pruži neko nemušto objašnjenje. A učiteljica Desa je srdačno dočeka i sa smijehom kaže: “Sve je u redu, ništa vi ne brinite. Ja sam Azri rekla da me sačeka poslije nastave, da idemo zajedno iz škole. Zahvalila sam joj što mi je čestitala Bajram i objasnila da postoje neki praznici koji se čestitaju samo u porodici”.

A Risto Ratković? Opsesivno već godinama prikupljam tekstove o njemu i njegovim djelima; i što više čitam u mojim očima sve više postaje najznačajniji bjelopoljski književnik, čak i u konkurenciji Ćamila Sijarića i Miodraga Bulatovića. Fascinatna je njegova erudicija, tako rijetka za vrijeme u kojem je živio. Samo kao takav je mogao biti postati autorom, kako se to na časovima lektire obično govori, “prvog crnogorskog modernog romana” i pripadnikom “evropskog avangardnog književnog kruga”. Iako je živio u prvoj polovini prošlog stoljeća (1903 – 1951.), Ratkovićeva širina kosmopolitskog duha još uvijek je, nažalost, nedostižna i za Bijelo Polje i za Crnu Goru.

Šteta.

(Autor je sarajevski advokat i politički analitičar. Osnivač je, dugogodišnji glavni i odgovorni urednik nedjeljnika “Dani”)

izvor: antenaM

Pećanin: Sadiković nastupio kao agent-provokator

Medijski koncern Vijesti već godinama djeluje kao medijski „Sedmi bataljon“, Read more

DRITAN SE UDVARAO DJEVOJCI, ona ga snimala: ”OPASAN SI- NEĆEMO U RAT DA IDEMO”(video)

Potpredsjednik crnogorske vlade Dritan Abazović ponovo je u centru zbivanja. Read more

Dnevni horoskop za 11. april 2021. godine

Ovan živi trenutak, Bik uspješan, Blizancima treba podrška, Rak zadovoljan, Read more