Adrović: TROJANSKI KONJ DRITANOVE URE, SREBRENICA I DIJASPORA
Od kad je zahvaljujući trojanskom konju, građanske (?) Dritanove „Ure”, prosrpska opozicija u Crnoj Gori uspjela da se, konačno, dokopa vlasti, nagledali smo se dosta „čuda neviđenih” o kojima je više iszlišno govoriti izuzev, ako se ne radi o potpuno gluvima i slijepima kod očiju i ušiju.
Najnoviji je slučaj genocida u Srebrenici i inicijativa za brisanje sa biračkih spiskova i mjesta prebivališta naše brojne dijaspore, naših držaljana, prvenstveno bošnjačke i albanske nacionalnosti, ali i ostalih.
Postalo je više nego degutantno pitati eksponente tzv. „srpskog sveta“ u Crnoj Gori, oličenih u apostolskoj vladi: da li priznaju da se u Srebrenici dogodio genocid?
Ovo stoga što svi oni znaju da se dogodio, kao što to zna i čitav svijet, kao što to znaju i svi u Republici Srpskoj i Srbiji, ali do velika jada neće prevaliti preko svojih usta da jeste, jer bi se grdno zamjerili „srpskom svetu“, bili proglašeni izdajnicima i ko zna kakobi se proveli. Da se u Srebrenici zbio genocid zna to odlično i „maloljetni“ (u vrijeme genocida) ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava, Vladimir Leposavić. Ali,razumite ljudi, šta bi mu uradio „srpski svet“ da je kojim slučajem priznao ono što zasigurno zna. I to sada na početku ministarske karijere?
I da se razumijemo: pitati nekoga ko zastupa četničku ideologiju, da li priznaje da se u Srebrenici dogodio genocid, isto je kao i pitati lopova je li lopov, ili kurvu je li poštena? Nikad vam neće javno priznati dok ne budu neoborivim dokazima i strahom pritjerani uza zid…
Takav je i slučaj sa Leposavićem.On, nesumnjivo, zna da se u Srebrenici dogodio genocid. Ali, da prizna? To je već nešto drugo! Shvatite, ljudi, on se nalazi između čekića i nakovanja. „Srpski svet“ mu visi kao Domoklov mač iznad glave. Ako prizna, zna šta ga čeka, i zato vas molim da ga više ne mučite. Uostalom,priznao on ili ne: hoće li to kome umanjiti bol zbog onih groznih zločina, onog genocida? Naravno da neće, i ko je on uostalom da nešto takogrozno što zna čitav svijet, priznaje ili ne priznaje?
Pitati eksponenta „srpskog sveta“ da li priznaje da se u Srebrenici dogodio genocid ili ne, isto je kao i da istinskom četniku-koljaču postavite takvo pitanje: četnik to, naravno, shvata i prihvata u kontekstu one mračne izjave paljanskih zlikovaca – da je došlo vrijeme da se, konačno, za sva vremena osvetimo „Turcima“! To je za njih, jednostavno, „junačko“ djelo o čemu i dan danas svjedoče guslarske „junačke“ pjesme i veličanje njihovih likova – njihovog mraka.
Zato, iluzorno je pitati deklarisane četnike da li priznaju i prihvataju usvojene evrospke vrijednosti i ljudska prava. Zna se šta oni o tome misle: Isto što i Leposavić o Haškom tribunalu.
Iz istog ideološkog konteksta je i inicijativa o brisanju sa mjesta prebivališta i sa biračkih spiskova naših državljana koji su i pored toga što su, ipak iz političkih i ekonomskih razloga (jer nijesu mogli u svojoj zemlji da nađu posao) morali da privremeno boravište potraže van domovine, a uprkos tome zadržali crnogorsko državljanstvo i ne zatraže tuđe, koje bi im omogućavalo povoljniji status u zemljama boravka. Umjesto da se takvim našim građanima omogući glasanje u našim ambasadama, sada je tzv. ekspertska vlada zamislila da ih jednostavno izbriše! Kao da ne postoje i kao da nikad nijesu ni postojali!?
A kako bi, bilo ko od nas jezički nepismenih, bez ličnih prevodilaca, bilo gdje kročio na Zapadu, da nije tih naših malih anonimnih ambasadora? Kažem malih i anonimnih za širu javnost, a i te kako se svi mi njih sjetimo i bivaju nam veliki, kada nam trebaju. Svi znaju da su oni skoro listom glasali za nezavisnu, evropsku, građansku, multietničku Crnu Goru. I zar ih sad treba kazniti što vole svoju domovinu, što im nije svejedno kakva će ovdje biti vlast, kakav život njihovih sugrađana !?
E, pa lijepo! A šta ako bi se nakon tog suludog nauma (ako ne daj Bože prođe) oni odluče da kazne nas, mada znam da se to neće dogoditi. Pitaju li se ovi ekspertski pametnjakovići koliko je samo pomoći poslao u svoju domovinu onaj Hajriz Brčvak, i koliko je još naših brčvaka za sve ovo vrijeme naših kriza od početka devedesetih godina pa sve do ovih dana bilo. Ma bre, naša je dijaspora bila bolja i korisnija za svoju domovinu skoro od svih zvaničnih ambasadora. (Čast većini od njih koji su do sada to bili).
Autor ovih redova, prije svega zbog jezičkih barijera nije mnogo putovao po zemljama Zapada. Svega desetak puta po desetak-petnaest dana, ali se za to vrijeme stotinama puta lično uvjerio šta nam ti ljudi, ta naša dijaspora, znače u svakom pogledu. I kao domaćini, i kao vodiči, i prevodioci, i kao humanitarci, i kao spona između Crne Gore i i država Zapada – uglavnom kao naša prva pomoć i naš ponos. I zar treba da ih sada svetosavski „eksperti“ jednostavno izbrišu, kao da ne postoje, kao da nikad ni postojali nijesu? E, ako to prođe, ne bilo nas! Na stranu to što se u najvećem broju radi o Bošnjacima i Albancima, te da njih (programski) treba što više odaljiti od domovine!
Naravno, da bi Bošnjaci i Albanci, a i pripadnici ostalih naroda u dijaspori, nakon ovakvog suludog nauma (kada bi se i realizovao) imali pravo i mogućnosti, da se i sami odalje od svoje domovine: prekidom slanja pomoći, uskraćivanjem svake saradnje sa zvaničnicim iz Crne Gore i sl. Ali to oni ni u kom slučaju ne bi uradili. Ni na zlo, niko nema pravo da odgovara zlom i znamo da on i neće. A ovo što se predlaže, što se smjera, jeste zli naum. I može proći u sadašnjem parlamentu, ako Dritanova „Ura“ u posljednjoj uri ne shvati svoju pogubnu ulogu, i ne glasa protiv građana Crne Gore. Ako čitava „Ura“ ostane čvrsta u svojoj ulozi pomagača svetosavskih nazora jer je svojim naivnim vjerovanjem da može svojim građanskim i proevropskim djelovanjem, obuzdati ili urazumiti „srpski svet“, u stvari do sada uglavnom bila trojanski konj preko koga taj „svet“ pokušava da čitavu zemlju gurne u ambis ili svoj zagrljaj, ovaj zli naum će proći.
Ura je pomogla prosrpskim partijama da dođu na vlast, i ništa nije isključeno. Ipak, naši građani na privremenom radu u inostranstvu, a koji su zadržali svoje državljanstvo, moraju znati da ništa nije vječno, te da će i ovo proći, i nemoj, uprkos svemu, da zaborave svoju domovinu. Što ne znači da ubuduće i u činjenju dobrih djela prema domovini budu obazriviji, te da ih čine samo prema onima koji znaju to i da cijene, po imenu i prezimenu.A ne samo deklarativno.
Piše: Braho Adrović, književnik i novinar iz Berana)
izvor: analitika.me