IBALKAN

Vaše Pravo, Vaš Portal

ANDREJ NIKOLAIDIS, kolumnista: Sad se smijte, jer Spajića ćete oplakati… (foto)

Priča o Apolonijevom “čudu” u Efesu ilustruje kako to izgleda kada “Sotona Sotonu istjeruje”. Taj egzorcizam je, kao i sve Đavolovo, lažan, stoga će se sve nastaviti: mimetički ciklus biće ponovljen, opet… i opet…

PODGORICA: Crna Gora, Zanimljivosti, vijesti, subota, 25.12.2021…16: 52…  ANDREJ NIKOLAIDIS, kolumnista: Sad se smijte, jer Spajića ćete oplakati… (foto)

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM- a

Zbog populističke orgije koju je priredila vladajuća većina svi ćemo gorko plakati. Ali to nije razlog da im se sada ne smijemo. Jer smiješno je: još kako je smiješno.

Ljudi su, dakle, raspravu o budžetu shvatili kao aukciju: ko da više. Jedni bi dali plate od 800 eura. Drugi bi dali 1000. A zašto ne 10 000? Kad uđeš u Sotheby’s bez dinara u džepu, šta te košta da za Moneta ponudiš 300 miliona, samo da napakostiš bogatašu koji će zbog tvoje zajebancije za sliku morati iskeširati makar milion više?

Kad sa ukradenom kreditnom karticom odeš na večeru u restoran sa 3 Michelinove zvjezdice i pojedeš sve mrvice koje su ti donijeli na svih dvanaest pjata (od svega ti se najviše dopao hljeb kojega je, međutim, bilo nedovoljno), naravno da ćeš konobaru reći da, prije nego što provuče karticu, i sebi ukuca 100 eura.

Stranke većine prosto se takmiče u ljubavi prema „narodu“ i galantnosti. Toliko vole narod, da bi mu dali sve. Naročito sve što nemaju. A nemaju pare: ni za povećanje plata, ni za povećanje penzija. Para, međutim, na svijetu ima sasvim dovoljno: ako ti fali, zadužiš se.

Fascinantno, zakleo bih se da je Spajić ideju za svoj prevarantski projekat „Evropa sad“ (čak i samo ime je blatantna krađa slovenačkog slogana „Evropa zdaj“ iz 1989.) preuzeo od Lacana.

Koji je tvrdio da je ljubav davanje onoga što nemaš onome ko to ne želi. Lakanovac Spajić malo je modifikovao učitelja i pare dijeli po principu: davanje onoga što nemaš onome ko to očajnički želi. Na Divljem zapadu tipovi poput Mickeya završavali su uvaljani u katran i perje.

U susretu sa populizmom, uzalud se pozivati na razum. Kada se populizam rasplamsa, razum je već pobijeđen i sahranjen, bez počasti. Ko je omogućio divlji plamen populizma: DPS, naravno, koji je u svojoj tajkunofilnoj politici otišao tako daleko da je dopustio da na koncu čak i Amfilohije na političkom polju bude postavljen više lijevo u odnosu na njih. To je opštepoznato, nego eto: samo kažem.

Populističku orgiju nije moguće prekinuti. Ona nužno mora završiti negativnim vrhuncem, nekom vrstom antiklimaksa. Crna Gora danas prolazi kroz ono što Girard zove mimetičkim ciklusom.

Dajte mi, molim, malo kredita, uložite malo strpljenja, jer upravo Girardov koncept mimetičke želje i ciklusa nužan nam je da bismo razumjeli šta nam se dešava i kako će stvari dalje ići.

Postoji, dakle, ta divna knjiga. Napisao je, rekoh, René Girard, Zove se “Promatrah Sotonu kako poput munje pade”.

Po Girardu, čovjek se ne razlikuje mnogo od kukca u Del Torovov filmu Mimic– Del Torov kukac oponaša ljude, dok čovjek oponaša bližnjeg svog. Kukac na filmu to čini ne bi li ostao neprimijećen u New Yorku, u ljudskom mravinjaku, dok čovjek to čini jer je vođen mimetičkom žudnjom. U najkraćem: čovjek želi ono što drugi čovjek ima.

Čitaj još:   ANDREJ NIKOLAIDIS: Večera kod Joanikija, ko peva, zlo ne misli... (foto i video)

To ljudsku vrstu dovodi u stanje permanentnog rata svih protiv svih. Kada je poredak ugrožen i pred pucanjem, stanje će se preokrenuti u rat svih protiv jednog. Pred svjetinu će biti bačen takozvani žrtveni jarac.

Ta se priča iz arhaičnih mitova preliva u Bibliju, gdje ulogu žrtve ima Isus. Ono što biblijsku priču o raspeću čini drugačijom je visina uloga: žrtvovani je božiji sin. Čin nasilja imaće katarzičan efekat i ponovo će učvrstiti zajednicu. Problem je u tome što je katarza lažna, a njeni efekti prolazni. Stvar će se ponoviti. Zato Girard istoriju promatra u nizu mimetičkih ciklusa.

Evo jednog od primjera na koje se poziva Girard: Filostratov Život Apolonija iz Tijane. Drugi je vijek naše ere. Apolonijeva slava, zahvaljujući čudima koja je izvodio, u paganskim je sredinama veća od Isusove.

Efes je zahvaćen kugom. Kao posljednja nada, pozvan je Apolonije, koji odmah daje obećanje: “Već danas ću okončati epidemiju koja se obrušila na vas”. On narod odvodi u teatar, gdje je bila postavljena velika slika boga zaštitinika grada. Na ulazu u teatar mag primjećuje slijepog prosjaka koji je žmirkao, kao da je slijep. Kakav odbojan čovjek, pomisli Apolonije.

U teatru, ljudima saopšti da je slijepac kriv za sve njihove nevolje i Efežane pozove da kamenjem usmrte “neprijatelja bogova”. Ljudi, međutim, pred sobom nisu vidjeli demona, nego nemoćnog čovjeka koji ih je preklinjao za milost.

Neko je, na koncu, ipak bacio prvi kamen. Tada je sve bilo gotovo: masa je, kao što će uvijek učiniti, krenula za njim. Filostrat piše kako je prosjak tek pod kišom kamenja pokazao svoje pravo lice: Efežanima je uputio “prodoran pogled pun vatre”. A kada su ljudi razgrnuli kamenje, vidjeli su da njihova žrtva nije bila čovjek. “Na njegovu mjestu bila je zvijer koja je nalikovala na velika psa, ali velika poput najvećeg lava”.

Ovo priziva u sjećanje jevrejsku misao koju je, piše Girard, volio da ponavlja Levinas: ako se svi u gomili slažu da je neki čovjek kriv, oslobodite ga, sigurno je nevin.

For the record, kuga se nakon toga povukla iz Efesa.

Kako tumači Girard, navedeni primjer ilustruje izbijanje mimetičke zaraze koja, nakon što je bačen prvi kamen, čitavo stanovništvo usmjerava protiv nevinog prosjaka. On piše: “Početno odbijanje Efežana jedina je zraka svjetla u tom mračnom tekstu, ali Apolonije čini sve što može ne bi li je ugasio i u tome uspijeva”. Na koncu, nakon što su počinili zločin, Efežani naravno “vide” čudovište – u suprotnom bi se morali suočiti sa svojom krivicom.

Priča podsjeća na onu biblijsku, u kojoj Isus, čineći upravo suprotno od Apolonija, od kamenovanja spašava prostitutku. Za Girarda, poenta biblijske priče je jasna: budući da će ljudi oponašati, je im je to u prirodi, Bog im šalje svog sina, da oponašaju njega. Ljudi će biti upozoreni da ne slijede lažne idole. Jer: budu li oponašali druge ljude, time će zapravo oponašati Đavola. Jer i sam Sotona je ljubomorni, groteskni oponašatelj. “Njegovo je kraljevstvo karikatura kraljevstva Božjega. Sotona je Božji majmun”. Stoga Bog kroz Isusa interveniše u mimetičku žudnju, u samu ljudsku želju.

Čitaj još:   Andrej Nikolaidis: Krivokapić namjerava da uredi Crnu Goru po uzoru na Iran... (foto)

Priča o Apolonijevom “čudu” u Efesu ilustruje kako to izgleda kada “Sotona Sotonu istjeruje”. Taj egzorcizam je, kao i sve Đavolovo, lažan, stoga će se sve nastaviti: mimetički ciklus biće ponovljen, opet… i opet.

Ako prihvatimo Girardovu teoriju mimetičkih ciklusa, to nas vodi i do vrlo provokativno i svakako anti-mainstream tumačenja ritualnih egzekucija diktatora: Bin Ladena i Gadafija, recimo. Od Lacana znamo da je, bez obzira da li je njegova žena doista nevjerna ili ne, ljubomora koju osjeća muž svakako patološka. Isto važi i za čin mimetičkog žrtvovanja: nekada je žrtvovani hulja, nekada anđeo, no to ne mijenja patološku prirodu tog čina.

Uočavamo ono što ću nazvati paradoksom palog tiranina: jedino što njegovu mizernu egzistenciju, protraćenu na iluziju moći, možda, samo možda, djelimično iskupljuje upravo je gomila koja ga, na koncu, razvlači po blatu. Tiranin to ničim nije zaslužio. Ono što jeste zaslužio je kraj u sigurnosti bez spokoja, u okruženju svite svojih nedjela, bez ikakve mogućnosti iskupljenja.

Kako piše Girard: „Zbog toga ljudske zajednice Sotoni duguju svojevrstan red u kojem danas uživaju. Što se njih tiče, svi su u dugovima i ne mogu se osloboditi vlastitim snagama“.

Crnogorska vlast preuzela je ulogu Apolonija: svjetinu su isprva mislili smiriti klasičnim prinošenjem žrtve, hapšenjima i tvitovima o njima, ali kako je to zapelo, dok se sa hapšenjima ponovo ne krene, prinuđeni su pred masu bacati darove. Jer znaju: ako ne budu oni koji žrtvuju, oni bi lako mogli postati žrtvovani. Igra koju su zaigrali, prosto, bez stalnog obreda žrtvovanja ne ide.

Imajte, ipak, na umu jedno. Ponekad se, jasno, ulicama zakotrlja neka moćna glava. No ne dopustite da vas to zavara, oslijepi. Istorija je niz mimetičkih ciklusa, čija ste stalna žrtva upravo vi, vaši preci i vaši potomci. Ne moramo suspendovati zdravi razum svaki put kada neko vikne “Sloboda, pravda, jednakost”. Sve što ćete od svih spajića ovoga svijeta dobiti, lično ćete, sa debelim kamatama, otplatiti.

izvor CdM.me

Nikolaidis i Bajrović: ”SRPSKI SVET je projekat Zapada”…(video)

Andrej Nikolaidis, književnik i Reuf Bajrović, kopredsjedavajući Američko-evropske alijanse, bili Read more

Nikolaidis: NE POMAŽE VODA, MAJKO, SA KORITA BORISOVA

„Slučaj Aleksandar Zeković“ ne postoji. Dakako, postoji Aleksandar Zeković, hrabri Read more