IBALKAN

Vaše Pravo, Vaš Portal

Andrej NIKOLAIDIS: “Kilogram najgoreg sira košta 12 eura, šta je tu održivo, a šta razvoj?” (foto)

Sjećate li se vremena, nije to tako davno bilo, kada je odvratna, plastična njemačka gauda koštala 4- 5 eura? Sada košta 12. Najjeftinija hrana postala je luksuz. Šta je tu, tačno, održivo? Šta se tu, tačno, razvija? Vidite li vi negdje neki progres, osim progresivnog rasta cijena?

PODGORICA: Crna Gora, Zanimljivosti, vijesti, ponedeljak, 18. VII 2022… 09: 58… Andrej NIKOLAIDIS: “Kilogram najgoreg sira košta 12 eura, šta je tu održivo, a šta razvoj?” (foto)

Sistem je toliko devijantan da vas ubjeđuje kako ne trebate imati djecu, jer su djeca– a ne njihove fabrike, avioni i jahte– izvor zagađenja i neprijatelji prirode za koju su oni zabrinuti.

Piše: Andrej NIKOLAIDIS 

Briga za gladne u Africi, kao i briga za gladne, bilo gdje, odavno je passé priča. Kao i pjesme Duran Duran i Cindy Lauper koje ponekad postavimo na naše playliste, ona je tek stvar nostalgije za osamdesetima, kada je naša briga za Afriku dosegla vrhunac – kada smo se, sve pomažući Afrikancima, ludo zabavili na Live Aid koncertima. Današnji se čovjek brine više, šire; brine masivno, brine globalno: za čitav svijet. Da, ekologija.

Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Ban Ki- Mun, ima tome više od decenije, uputio je svijetu  dramatično upozorenje: zbog ubrzanog otapanja leda na polovima nivo mora bi mogao porasti za šest metara i potopiti velike površine kopna.

U novoj geografiji, onoj poslije kraja, ne bi bilo Njujorka, niti velikih djelova Evrope i Azije. Svi holandski dječaci mogli bi svoje prstiće gurnuti u rupe u brani, ali to ne bi zaustavilo nadiranje mora, sve u uzaludnom pokušaju da se oživi perverzna, analno- pedofilska bajka o djetetu koje je spasilo Holandiju u ona stara vremena kada su herojska djela još bila moguća.

U najnovijim epizodama serije „Seks i grad“, junakinje bi nosile Pradine peraje, Gucci maske za ronjenje i crno- bijele Chanel ronilačke kostime, udisale Evian kisik iz boca punjenih na alpskim vrhovima i maštale o muškarcu svog života koga će sresti u nekoj fancy komori za dekompresiju na Menhetnu.

Nakon potopa, ne bi više bilo velikih rejvova na azijskim plažama. Samo Deep Water umjesto Deep Techno. Vjerovatno bi država Kina u dogledno vrijeme organizovala tradicionalne skokove u vodu sa Kineskog zida. Alpska mondenska skijališta bila bi zatvorena. Ali bi tamošnje stanovništvo i dalje profitiralo od turizma: umjesto Kanske, džet set bi se preselio na Alpsku rivijeru.

Priča o globalnom zagrijavanju i „zeleni kapitalizam“ su liberalno-kapitalistička verzija onoga što se u komunizmu zvalo drugarskom kritikom. Takva kritika– „kapitalizam je dobar, kapitalizam je super; ne treba mijenjati sistem; svako od nas treba promijeniti sebe; budi promjena koju želiš vidjeti, blablabla… – se isplati. Al Gore je, recimo, za svoju promidžbu zelenog kapitalizma dobio Nobelovu nagradu za mir plus Oskar.

Gore je tvrdio kako je kapitalizam, koji je uzrok, ujedno i rješenje problema. On u svom filmu „Neugodna istina“ neprekidno, iritirajuće iracionalno i dogmatski, ponavlja kako problem nije u kapitalizmu. Ne, tvrdi on: sistem je dobar. Samo ga treba preusmjeriti da radi u korist borbe protiv globalnog otopljenja.

“Čim poslovna zajednica pogleda globalno otopljenje ili okoliš u cjelini počeće se uviđati i prilike za profit na svakom koraku, jer već sada toliko sočnog voća visi na niskim granama da je to smiješno”, kaže Gore. Pardon: bliži li se Veliki potop i kraj svijeta, ili slatko voće zarade visi sa grana?

“Treba preusmjeriti kapital s ekonomije temeljene na fosilnim gorivima i usmjeriti je na nove i profitabilne centre održive ekonomije”, kaže još Gore, i dodaje kako američkim potrošačima treba objasniti da se isplati trošiti manje energije. Pardon: trebamo li trošiti manje energije da bi spriječili otapanje polova, ili zato što se to isplati?

To je još Marx uočio: pohlepa kapitaliste je tolika da će ti prodati i konopac o koji ćeš ga objesiti. Čitavo čovječanstvo podsjeća na lopova koji, dok ga sprovode na gubilište, krade novčanike iz džepova svjetine koja se okupila da gleda njegovo pogubljenje.

Pitate li se gdje možete kupiti ekološki prihvatljivu i održivu energiju, kao i sve ostalo što vam je nužno za životni stil spasitelja planete, odgovor je – kod zelenog krila kapitalizma čiji je Gore bio posterboy. To je sjajno objašnjavala Tena Erceg u Feral Tribuneu:

“Nakon što je skovan koncept održivog razvoja i nakon što su Ujedinjeni narodi osnovali tijelo Global Compact, asocijaciju UN- ovih agencija i poslovne zajednice, i tako održivi razvoj, kojeg opet predvode transnacionalne korporacije, uzdignuli na razinu jedinog legitimnog načina za borbu protiv klimatskih promjena, tehnologije alternativne energije u Europi su vrlo brzo prepoznate kao tržište budućnosti, ali i kao način za smanjivanje ovisnosti o uvoznoj nafti”.

Čitaj još:   ANDREJ Nikolaidis: Kriminalna organizacija koja se predstavlja kao vlada obavila je svoje. Kamo dalje, rođače... (foto, video)

Održivi razvoj ima svoja pravila, koja se često (ne samo u šali) formulišu i kao 10 ekoloških zapovijesti. Lista postupaka kojima, dok širom svijeta gore šume i punom parom radi industrija, dok kapitalistička mašina ubrzava, obični, mali čovjek treba da spriječi da more potopi Njujork.

U pitanju je lista trivijalnih stvari koje nas ništa ne koštaju, a kojima dajemo svoj doprinos u spasavanju svijeta. Trebamo stare sijalice zamijeniti sa onima koje manje troše. Trebamo, još, kupovati laptopove sa LCD ekranom, instalirati bojler na solarnu energiju ili rjeđe uključivati električni, prestati sa zagrijavanjem kuća na struju, štedljivo programirati mašine za pranje veša i suđa…

Razumijete: dok gori Amazon, dok korporacije uništavaju površine šuma nekoliko puta veće od Crne Gore, dok djeca u Koreji sa pet godina obolijevaju od raka jer je zrak koji udišu oni i roditelji im toliko zagađen posljedicama industrijalizacije te zemlje da bi u trenu ubio mamuta, a ne dijete, dok velike hi- tech korporacije prekopavaju Afriku ne bi li se dokopali minerala koji su nužni da bi radili vaši sve skuplji a zeleni računari i telefoni, od vas se očekuje da osjećate krivicu jer vozite golfa dvojku koji dimi i imate 30 godina star frižider niske energetske efikasnosti. Vi ćete ovoj planeti doći glave.

Da bi monoteistički čovjek spasio dušu, morao je izvesti nešto spektakularno, ako ne uzvišeno – neko veliko djelo ili obrat unutar sebe samog. Morao je napustiti granice svog svakodnevnog života, svakodnevne proračunatosti i postupke koji izviru iz nje. Da bi čovjek održivog razvoja spasio svijet, dovoljno je da promijeni sijalicu.

To je prvo. To: da nam je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, kako je pisao Jameson.

Drugo. Ekolozi, primijetio je Žižek, polaze od pretpostavke da je priroda man friendly, savršeno balansirani sistem, gdje je dakle sve u ravnoteži, ali je tu čovjek koji će sve pokvariti. Ne, piše on: “Priroda ne postoji: ne postoji kao periodični, uravnoteženi krug, koji je izbačen iz balansa čovjekovom nepažnjom. Sama ideja o čovjeku kao ‘ekscesu’ u odnosu na balansirani protok prirode mora konačno biti odbačena.

Slika prirode kao uravnoteženog kruga nije ništa drugo do retroaktivna projekcija čovjeka. U ovom leži pouka recentnih teorija haosa: ‘priroda’ je, u sebi, već turbulentna, neuravnotežena; njeno ‘pravilo’ nije dobro- balansirana oscilacija oko neke konstantne tačke privlačnosti, već haotična disperzija unutar granica onoga što teorija haosa naziva ‘čudnim privlačiteljem’, regularnošću koja upravlja samim haosom“.

U „Mađarskoj rečenici“ moj junak Joe o tome izgovara sljedeći monolog:

„…ljudi, budući nesposobni za najjednostavnije logičke operacije, zadivljeni zure u nebo, s jednakim divljenjem gledaju čestice kako izvode svoju banalnu koreografiju, a s neusporedivim divljenjem bulje u takozvane prirodne ljepote, sve te šume, kanjone, rijeke, mora i zalaske sunca, u kojima, tvrde, pronalaze ljepotu, čak harmoniju, iako je livada pod cvijećem i visokom travom koju povija povjetarac harmonična koliko i klanica, to zato jer ta livada i jeste klanica, puna bića koja, sred sve te ljepote i mirisa, nešto kida, probada, proždire, bića koja u paničnom strahu bježe i u beskrajnoj agoniji umiru baš u trenutku dok se ljudi dive pejzažu koji je, velim, scenografija neprekidnog masakra, mizanscen zvjerstva, eto to je priroda, gubilište puno bića čije krike i samrtni ropac izgleda samo ja čujem, pa budući da te zvuke ne mogu, niti želim ignorisati, a još sam manje spreman ignorisati njihovo značenje, pitam: šta čovjek da radi, osim da iz te klanice pokuša pobjeći, pitam: šta je samoubica ako ne izbjeglica iz životom zahvaćenog područja, koji će, ma kojom ilegalnom rutom da se kreće, na koncu naići na zid, pse i čuvare, jer za njega su granice Raja zatvorene, rekao je, pitam a znam da je priroda zla, nezamislivo brutalna mašina koja nas neprekidno zasipa dokazima svoje brutalnosti, na koje mi ipak uspijevamo ostati slijepi, jer ne možemo podnijeti očito, da su duh i stvaralaštvo za prirodu bolest, da je takozvana inteligencija simptom te bolesti, da ono što je inteligentno, dakle oboljelo, nema šansu za opstanak, da biće uništeno, jer najotporniji organizmi su virusi, bakterije i insekti, ono što je bez uma praktično je neuništivo, dok inteligencija smanjuje izglede za opstanak, u krajnjem dovodi do zaključka o izlišnosti opstanka, nije li to jasno, nije li očito da se neprekidno hranimo tuđom smrću, da živimo od tuđe smrti i da ćemo na kraju postati hrana tuđem nam životu, da je sva materija zla, i više od toga, da je zlo upisano u materiju, stoga gledati kroz mikroskop znači gledati u oči zlu, što je izlišno i za mene nepodnošljivo, jer je to brutalno podsjećanje na ono što ionako znam i nemam namjeru zaboraviti, besmisleno ponavljanje nauka da je sav materijalni svijet sagrađen na zlu, koje mu je uzrok i osnovno načelo, zbog čega ne samo da neću imati porod i tako dosuti gorivo u taj monstuozni stroj, nego ću umrijeti po vlastitim pravilima, a onda biti spaljen, tako da ni priroda ni društvo od mene neće dobiti ništa, ni moju djecu ni moje tijelo koje bi mogli poždrati njene divizije crva, rekao je još, rekao bih, a onda nazdravio čašom brendija, ni zrna žita okupatoru…“.

Sjećate li se vremena, nije to tako davno bilo, kada je odvratna, plastična njemačka gauda koštala 4-5 eura? Sada košta 12. Sjećate li se da je loša (a opet dobra) talijanska pašta, recimo „Lori“, koštala 40 centi? Sada košta 1,2 eura. Najjeftinija hrana postala je luksuz. Šta je tu, tačno, održivo? Šta se tu, tačno, razvija? Vidite li vi negdje neki progres, osim progresivnog rasta cijena?

Čitaj još:   ANDREJ Nikolaidis: Od naših „istorijskih pobjeda“ nisu ostali čak ni porazi... KAMO DALJE, ROĐAČE?

I sve je to zbog rata u Ukrajini? Kao što je sjajno primijetio neko na tviteru: sad će duplo poskupjeti tuzlanska so, jer je, kao što je opštepoznato, Ukrajina najveći proizvođač tuzlanske soli.

Šuplja, raspala, lažljiva ideologija zelenog kapitalizma više nije u stanju prikriti ono što se zbiva. A zbiva se katastrofa. Cijene koje su otišle u nebo nikada više neće pasti. Ništa što je poskupjelo nikada nije pojeftinilo. Sistem ne da nije dobar– sistem nas sve pretvara u sirotinju.

Sistem je toliko devijantan da vas ubjeđuje kako ne trebate imati djecu, jer su djeca – a ne njihove fabrike, avioni i jahte – izvor zagađenja i neprijatelji prirode za koju su oni zabrinuti.

Sistem gaji sistemsku mržnju prema čovjeku.

Sistem nije tek loš: sistem je monstrum koji će vas na kraju gurnuti u još jedan veliki rat, nužan da bi on opstao i na njemu zaradio, da u njemu poginete.

Sistem je u ozbiljnoj krizi. A rat je jedan od modela djelovanja kapitalizma u krizi.

Sistem čiji je ideal geometrijska progresija nužno vodi kraju. Progres, ubrzanje, kraj.

Znate li šta se još, a iz prirode je, širi geometrijskom progresijom?

Rak.

(CdM.me)

Andrej NIKOLAIDIS: Zašto Dritan i Joanikije dijele i svađaju Crnu Goru?

Hoće li URA i Crkva Srbije napokon prestati da produbljuju Read more