IBALKAN

Vaše Pravo, Vaš Portal

Anatomija barskog srama: Ko je djeci dao metalne šipke u ruke? (foto)

Crna Gora danas i još mnogo dana treba da se stidi nasilja u Baru. Na isti način na koji se stidjela svojih nesrećnika kada su napali Dubrovnik. Ili onih zločinaca koji su 90- tih otišli u sarajevska brda da bi pucali na grad, koji je nekada, poput Bara, takođe bio simbol multietničkog sklada…

PODGORICA- BAR: Crna Gora, Crna Hronika, vijesti, četvrtak, 20: IV- 2023, 16: 14… Anatomija barskog srama: Ko je djeci dao metalne šipke u ruke? (foto)

Piše: Nebojša Redžić

Kako sada samo otužno zvuči ona barska: Pod Rumijom tri su vjere, one neće da se dijele.

Od 2005. godine kada je uz logistiku Vojske Jugoslavije, prkoseći multietničkom skladu Bara i Crne Gore postavljena limena „crkva“ na vrhu Rumije, do ovovremenog vjerski i nacionalno motivisanog napada na djecu iz Sarajeva, Bar je postao ogledni prostor za demonstraciju sile i bahatosti Crkve Srbije.

Metalna „crkva“ tada je bila razlog da se prekine viševjekovna tradicija prema kojoj su pripadnici tri konfesije, poštujući kult Svetog Vladimira, jednom godišnje iznosili krst na vrh Rumije.

Amfilohije je plasirao laž da su nekadašnju crkvu na Rumiji srušili Turci

Benevolentnost tadašnje vlasti prema Crkvi Srbije, truli kompromisi ili nešto treće, tek Ministarstvo uređenja prostora i zaštite životne sredine, nije bilo u stanju da sprovede u djelo vlastito rješenje o uklanjanju te „crkve“. Nikada nije sproveden u djelo ni stav Uprave za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore koja je 2015. godine u cilju zaštite kulta Svetog Vladimira, predložila izmještanje limene „crkve“ sa vrha Rumije.

Čak se Barom tada raširila priča da ni inspektori, ni komunalci, ni fizički radnici nijesu htjeli – po cijenu otkaza – da učestvuju u uklanjanju limene „crkve“ plašeći se da će ih stići kletva Amfilohija Radovića!

Što se u međuvremenu dešavalo? U lučkom gradu, koji je po prirodi stvari stjecište svega i svačega, pa samim tim i problematičan, zavladao je neki novi kult. Promovisala ga je Crkva Srbije u liku neke nove, izmišljene ličnosti koju istorija ne poznaje, a koju je Risto Radović sa sljedbenicima označio kao sveti Jovan Vladimir.

To lažno ime nedjenuli su i hramu, izrazito ružnom i kičastom zdanju koji je nikao na ulazu u grad, kao simbol dominacije jedne vjerske zajednice koja je bila zasnovana na svemu, osim na vrijednostima hrišćanstva i ekumenizma.

Onaj ko je htio da zatruje taj grad pogrešnim „vrijednostima“ i mitovima, da ga oboji mržnjom prema drugačijem, u tome je u potpunosti uspio.

Barska djeca rasla su i rastu u okruženju gdje idole pronalaze na dvije adrese: ili u onima koji se bave nelegalnim prekomorskim poslovima, ili u pravoslavnim bratstvima nakačenim na crkvu Srbije. Katkad se čini da je linija razdvajanja između te dvije grupacije „uzora“ nevidljiva, ili veoma tanka. Naročito kada je u pitanju djelovanje s one strane zakona.

Tek, pripadnici tri konfesije prestali su da praktikuju tradicionalni pohod na Rumiju, dok su na vrh te svete planine počeli da izlaze jedino oni koji su baštinili svetosavske ideje i slijedili politiku „krvi i tla“. Cilj je bio da se dokaže da je zajednički život moguć jedino ako se svi ostali priklone „zavjetu i viševjekovnom vjerovanju naroda podrumijskog kraja da će na vrhu Rumije biti obnovljena crkva kada se prikupi dovoljno kamena“. 

Papagajsko ponavljanje te izmišljotine, koja kao ni „Jovan Vladimir“ nema uporište u istorijskim činjenicama, trebalo je da potvrdi onu staru da „sto puta ponovljena laž, može postati istina“.

Reagovali su tada jedino predstavnici Albanaca koji su, za razliku od vlasti koja je na sve ”mudro” ćutala, ukazivali da se radi o ataku na državu, demokratiju i slobodu vjeroispovijesti. Samo se Mehmed Bardhi, lider nacionalne partije Albanaca, tada usudio da ponašanje crkve Srbije ocijeni kao smišljenu provokaciju.

Prolazile su godine, a za to vrijeme se nije dešavalo ništa što bi ličilo na reakciju države. Bar je postao grad sa dominacijom jedne problematične vjerske zajednice u čijem propovijedanju vjere nije bilo mnogo mjesta za pripadnike drugih konfesija. Preciznije, ako bi za Albance i muslimane ponekad pronašli neku riječ koja bi ličila na toleranciju, za Crnogorce mjesta u njihovim projekcijama Bara i Crne Gore– nije bilo.

Čitaj još:   PEČENJE POSTALO LUKSUZ: Porcija janjetine od juče je 18,50, a kilogram ćete platiti 60 maraka (foto, video)

Bar je bio uporište državotvorne politike

Na lokalnim izborima u Baru održanim 1996. godine, pobijedila je koalicija Liberalnog saveza Crne Gore i SDP- a. Ne sjećam se da li je tu koaliciju činila i neka manja nacionalna stranka, ali pouzdano znam da u njoj nije bilo DPS- a ni srpskih stranaka.

Po tadašnjem dogovoru izbornih pobjednika, za direktora lokalnog Radio Bara izabran je Đorđije Radulović iz SDP- a, a za glavnog i odgovornog urednika pokojni Vesko Tomović, u ime LSCG. Uskoro je uslijedio poziv meni i Darku Šukoviću da osmislimo informativni program Radio Bara. Dali smo sve od sebe da opravdamo povjerenje.

No, trebalo je tada doći u to osinje gnijezdo velikosrpske politike. Bar je ranih devedesetih bio glavni štab misije Slobodana Miloševića i SANU za jug Crne Gore, a novinari tog Radija za sebe su, direktno u program, govorili da su „najjužnija srpska radio stanica“.  

Doček u kolektivu nije bio nimalo gostoljubiv. Izuzetak je bio Vasilije Lalošević, aktuelni ministar u Vladi Crne Gore, koji je bio živi dokaz da je od nekadašnje tradicije suživota u Baru, ostalo barem nešto. On mi se tada, iako degradiran i sklonjen iz programa, ponudio za svaku vrstu pomoći. Neki drugi, međutim, nijesu. Čak je jedan tonac koji se zvao Boro, izričito zahtijevao da ga u odjavi informativne emisije Žurnal, označim imenom Bora.

Nekadašnja “zgrada” Radio Bara

Sjećam se da su me tada mnogi upozoravali zbog toga što sam, dolazeći na posao vozom iz Podgorice, pješice prelazio dugačku stazu od Željezničke stanice do trošnih baraka u kojima su tada bile prostorije Radija. Kao, napašće me neko.

No, branio sam se činjenicom da je Bar sada dominantno crnogorski grad i da nemam razloga za strah. I zaista: iako sam danju pješačio do Radija, a vraćao se takođe pješice, po mraku, nikada mi se nije desilo ništa ružno.

U moju idiličnu sliku tadašnjeg Bara, međutim, nije se uklapalo to što su 1992. godine, nakon mitinga liberala u Baru, fizički napadnuti neki moji prijatelji. Ali, bio sam ubijeđen da su ta vremena prošla.

E sad, koliko je tadašnja vlast učinila na planu emancipacije Bara i njegovanju tradicije suživota i tolerancije, ostaje za diskusiju. Ono što pouzdano znam, jeste da je Crkva Srbije neumorno radila na terenu sa namjerom da indoktrinira barsku omladinu i usmjeri je ka Crkvi, svetosavlju i njihovom poimanju stvarnosti.

Rezultat je mržnja, razdor i zastoj u emancipaciji grada, što je postalo posebno uočljivo u drugoj deceniji novog milenijuma. Incident koji se desio prije nekoliko dana, samo je logičan proizvod svetosavske trovačnice zdravog razuma, ambijenta u kome je dovoljno da progovorite ili izgledate drugačije, pa da vam kao struna zapeti proizvod otrovanog duha, saspe palice i pesnice u glavu.

Ko je djeci dao metalne šipke u ruke?

Nakon svega, jasno je da je logika Crkve Srbije bila inspirator za događaj u Baru. Naravno, ambijentu pogodnom da nekome razbiješ glavu zato što ne govori srpski ”da ga ceo svet razume”, doprinijela je i još jedna izborna pobjeda kandidata Crkve, Jakova Milatovića.

Crkva je, dakle, ta koja je mržnjom toj djeci pokazala mete, dala zeleno svjetlo, stavila šipke u ruke i unaprijed ih oslobodila krivice. Zaista, otkud ta rečenica u objavi mladog nasilnika snimljenoj u policijskoj stanici? Dječak je rekao da su „ipak kažnjeni“ zbog činjenice da su neko vrijeme zadržani u policiji?!

Ko im je obećao mlađanim huliganima da neće biti kažnjeni? Je li ih neko iznevjerio, jer im je obećao sigurnost nakon počinjenog djela? Konačno, ne ukazuje li upravo ovo da je zločin sistematski planiran i pripremljen negdje drugo, a da su izvršioci, budući da su uglavnom maloljetni, zapravo samo žrtve tuđih ciljeva?!

Čitaj još:   ALEKSANDRA Vuković: Nikada se bizarniji, drskiji, desničarskiji medij nije pojavio u Crnoj Gori od onoga koji je kreirao rektor UCG... (foto)

Ako je bivša vlast mogla nečim da se podiči, onda je to njegovanje multietničkog sklada i odlični odnosi sa susjednim državama. U njihovo vrijeme, koliko god da su bili oštećeni nekim drugim grijehovima, ovako nešto nije moglo da se desi.

Pa, zaboga, ta djeca iz Sarajeva već 20 godina dolaze u Bar na pripreme, i nikada im nije falila ni dlaka s glave. Zašto baš sada? Odgovor ne znaju samo oni koji imaju IQ niži od onoga koji Dritan Abazović sugeriše proklamovanjem svojih ”vrijednosti” (86), ili oni koji se prave mrtvi.

Radi se– ne o vršnjačkom – već o nacionalno i vjerski motivisanom nasilju, sa ciljem da se Crkva Srbije označi kao generator ”ljubavi” i ”tolerancije”, da se Bar kao grad multietničkog sklada osramoti, a da Crna Gora u javnosti Bosne i Hercegovine bude predstavljena onako kako je na brdima oko Sarajeva nekada predstavljao Radovan Karadžić. Svakako je motiv za bezumni napad i činjenica da onaj progresivni, prozapadni dio Crne Gore ne želi projekat Otvoreni Balkan, baš kao što ga ne želi ni BiH.

Ma, lako je njima bilo pronaći motiv. Možda su željeli da pretoče u djelo stihove koji su postali himna Crkve Srbije i njenih sljedbenika u Crnoj Gori– o tome kako „kukaju Turci, leleču bule“.

Možda su htjeli da braći iz genocidne tvorevine zvane RS stave do znanja da imaju istomišljenike u Crnoj Gori. A možda su se samo sjetili one energije ljubavi i ljepote kada je gospodin Fehro nedavno dočekao crnogorske navijače u svom restoranu, pa su željeli da mu pošalju poruku da oni ne vole njegove specijalitete?

Što god da je u pitanju, Crna Gora danas i još mnogo dana treba da se stidi nasilja u Baru. Na isti način na koji se stidjela svojih nesrećnika kada su napali Dubrovnik. Ili onih zločinaca koji su 90-tih otišli u sarajevska brda da bi pucali na grad, koji je nekada, poput Bara, takođe bio simbol multietničkog sklada.

Samo, koliko je još ostalo Crnogoraca koji će umjeti i moći da se postide u ime svojih zlosretnih sugrađana koji sebe označavaju kao Srbi? Je li nam preostalo još srama nakon zločina iz devedesetih i ovovremene veleizdaje crnogorskih državnih i nacionalnih interesa u režiji Dritana Abazovića?

Sa koje god strane da posmatramo stvari, odgovori su sumorni i neveseli. I adresirani na novu većinu od 30. avgusta 2020. godine, od kada ih je u političku orbitu lansirala Crkva Srbije. Tako mi takve orbite. I tako mi takve crkve.

izvor aktuelno.me

ZAGREB: Kontraverzni Marko Tompson opet podijelio Hrvatsku?

Kada je hrvatske fudbalere u Zagrebu dočekalo pola miliona navijača, Read more