IBALKAN

Vaše Pravo, Vaš Portal

Kako i kada je RAJO Mandić postao “ČETNIČKI VOJVODA SRPSKIH ZEMALJA”… (foto)

Crna Gora će za šefa parlamenta, prema najavi, uskoro imati prvi put lice ne samo protiv koga je u toku sudski postupak po SDT optužnici za teška krivična djela, nego i— četničkoga vojvodu.

Andrija Mandić (58), dpil. metalurški tehnolog, tu odrednicu ili titulu je dobio 2007. oporukom od Mila Rakočevića, „anonimnog” četničkog veterana, emigranta u Francuskoj.

U grupi s Mandićem, četnici-vojvode postaju istom oporukom 14 drugih osoba, od kojih još četiri iz Crne Gore: taksista Mileta Pavićević (Podgorica); izvjesni „kolašinski poeta” Vuko Vlahović; Milan Dobrašinović, „sin Svetozara, zamjenika Pavla Đurišića”; tadašnji pomoćnik ministra za dijasporu u Vladi Srbije Miodrag Božović. Svi oni su titulisani: „četničke vojvode srpskih zemalja”.

Milo Rakočević, iz Rečina kod Kolašina, jugoslovenski oficir vazduhoplovstva, a u ratu četnički obavještajac, umire 6. februara 2007. u Francuskoj, u svojoj u 97-oj godini.

U ratu on je blizak s predratnim četničkim vojvodom Ilijom Trifunovićem-Birčaninom (1877-1943), koji je umro pod zaštitom Italijana u svom štabu usred Splita. Tog Birčanina, uz izvjesnu dramsku konfabulaciju, glumi Orson Vels u filmskom blokbasteru „Bitka na Neretvi” (1969).

Birčanin je, a ne Dragoljub-Draža Mihailović, proglasio Rakočevića za vojvodu. Za razliku od Mihailovića — ili u Crnoj Gori Pavla Đurišića— Birčanin nije se folirao pokušavajući da prikrije svoju kolaboraciju.

Koristeći 1944. obavještajnu bliskost s Njemcima, koji su godinu ranije, po kapitulaciji Italije, reokupirali Crnu Goru, Rakočević je nagrađen tako što je i sebe i svoju porodicu ukrcao na barku i pobjegao za južnu Italiju. Većina ostalih četnika u Crnoj Gori nijesu uspjeli da pobjegnu; okončali nešto kasnije u katastofi „odstupanja” s Njemcima, pješice put Slovenije.

U Italiji, saveznici Rakočevića hapse; a Englezi, odmah nakon rata, koriste u anti-Tito obavještajnim operacijama: Velika Britanija i Jugoslavija su 1945- 1947. u žestokom sporu oko Trsta (Tršćanska kriza).

Nakon obavljenih usluga za Engleze, puštaju ga na slobodu. Rakočević u Rimu upisuje ekonomske studije. Docnije emigrira za Francusku. Zaposlio se u fabrici automobila, penzionisan. Nije istaknut u aktivnostima četničke emigracije. 1980-ih objavio memoare.

Čitaj još:   UŽAS- Ubica porodice Đokić: Možda je prisutan na sahrani... (foto i video)

Po „posljednjoj želji” tog Rakočevića, 40 dana po smrti, 2007. proglašeno je 15 vojvoda od kojih pet iz Crne Gore— među njima i Mandić.

Četnički rituali promocije novih vojvoda su obavljeni u selu Bâ (opština Ljig, Srbija) i u Beogradu, no Mandić im nije prisustvovao— iako se „vojvodstva” odrekao nije.

Dana 12. maja 2007. u crkvi u selu Bâ — tu je početkom 1944. održan četnički Svetosavski kongres — pročitana je Rakočevićeva oporuka, da bi, prema najavi, u crkvi Svetog Marka u Beogradu bile položene zakletve novih vojvoda, uz prisustvo „šest-sedam” sveštenika Crkve Srbije (SPC); pa je „slavljeno u hotelu ‘Metropol’ uz srpsku muziku i prisustvo brojnih ličnosti iz političkog, sportskog i javnog života”.

Kako se na tim skupovima nije pojavio, za medije je Mandić tvrdio da mu je, biva, „preča slava sveti Vasilije Ostroški” i da „želi prvo da vidi original oporuke četničkog vojvode Mila Rakočevića, kojom je dobio vojvodsku titulu”.

„Ne mislim da Mandić eskivira”, izjavio je tada Miodrag Božović iz resora za dijasporu srpske vlade. „Kad prvi put dođe u Beograd, Mandić će da pogleda original oporuke koji je kod mene. On želi to da pogleda, ja ću da ga uvjerim dokazima i nema nikakvih problema”.

Vojvoda Mandić je 2020. godine na bančenju njuejdž četnika „pozdravljen kao vojvoda” u selu Gornje Zaostro kod Berana; tu je početkom 1942. bio prvi štaba komandanta koljača Pavla Đurišića.

Međutim, prema tvrdnjama srpskoga portala „Leutar” (leutar.net) iz Trebinja, Mandić je „ubačen u grupu ravnogoraca sa ciljem da ih iskompromituje”.

„Nije položio vojvodsku zakletvu, ali je krijući od javnosti primio vojvodsku gramatu u kući vojvode Milana Dobrašinovića u Gornjem Zaostru kod Berana”.

Mandić je, nastavlja ovaj portal, „političku karijeru započeo 1990, pred raspad SFRJ, kao aktivista Saveza reformskih snaga Ante Markovića, te je sa propašću te države izvijesno zapostavio politiku i okrenuo sitnom biznisu”.

Čitaj još:   PO NALOGU IZ NEBESKE SRBIJE: Rajo sa Belvedera kreće u kampanju... (foto)

Opisuju da njegov uspon u politici počinje 1998, raskolom u Narodnoj stranci i stvaranjem Srpske narodne stranke, a sve „poslije Đukanovićevog izbora” za predśednika Crne Gore.

„U Podgorici, sa jednim policajcem, Mandić otvara noćni bar ‘Scena’”, a docnije, tvrde, „otvara livnicu aluminijuma, na Bioču, najviše je poslovo sa ‘Vektrom’, tajkunskom kompanijom bliskom crnogorskom režimu”.

Isti portal tvrdi da je 2006. „Mandić od bloka za zajedničku državu na ime referendumskih aktivnosti za očuvanje zajedničke države dobio skoro 200.000 eura za stranačke aktinosti; novac je potrošen na kupovinu skupocijenih auta za Mandića i ostale”. 

A godinu nakon referenduma o nezavisnosti Crne Gore — prema američkim obavještajnim dokumentima koje je objavio „WikiLeaks” — Mandić je „kazao u Ambasadi SAD da je pokušao da nagovori rukovodstvo svoje partije da podrži članstvo Crne Gore u NATO-u”.

Priredio: V.J.

izvor: antena.me

ZAGREB: Kontraverzni Marko Tompson opet podijelio Hrvatsku?

Kada je hrvatske fudbalere u Zagrebu dočekalo pola miliona navijača, Read more