IBALKAN

Vaše Pravo, Vaš Portal

TVRTKO Jakovina- Insajderska reportaža iz Crne Gore: Kako su proruski četnici preuzeli državu… (foto)

Tjedan u kojem je vlast preuzeo četnički vojvoda, Tvrtko Jakovina proveo je u Podgorici gdje je razgovarao je s ključnim akterima, a bivši predsjednik Đukanović rekao mu je da je za rušenje Crne Gore kriva američka politika popuštanja Srbiji…

PODGORICA: Crna Gora, Zanimljivosti. vijesti, subota, 11. 11. 2023… 10: 09… TVRTKO Jakovina- Insajderska reportaža iz Crne Gore: Kako su proruski četnici preuzeli državu… (foto)

Osamdeset godina kasnije, u Kotoru je održana projekcija “Heroja Halijarda“, novog srpskog filmskog hita o tome kako su četnici spašavali američke pilote. Unatoč zgražanju dijela javnosti, film je prikazan u centru nazvanom po žrtvi četnika. Simbolički je to iskaz promjene koju Crna Gora živi posljednje tri godine, još od formiranja Vlade „dvanaest apostola“ Zdravka Krivokapića 2020.

Piše: Tvrtko Jakovina (telegram.hr)

U Crnoj Gori proveo sam pet dana na početku studenog, sudjelujući na Cetinjskom forumu koji je organizirao Fakultet za crnogorski jezik i književnost. Bilo je to prvih pet dana u mandatu 44. vlade Crne Gore premijera Milojka Spajića i predsjednika parlamenta Andrije Mandića. Razgovarao sam, intervjuirao i slušao niz političara, politologa, povjesničara i diplomata u Podgorici i na Cetinju. Ovo je moj pogled na Crnu Goru u jesen 2023.

S jedne strane, u Crnoj Gori sve je Njegoš, kralj Nikola, prošlost i siromaštvo. S druge, prošlost je samo maska podatna da se preuređuje, a novac teče posvuda, samo nije dokraja legalan i često ne dolazi gdje bi trebao. S jedne se strane pjeva o čojstvu i junaštvu, a s druge su posvuda izdaja i laž, rekao mi je na početku boravka u Podgorici profesor Univerziteta Crne Gore.

U listopadu, dok su još trajali višemjesečni pokušaji formiranja vlade, dio javnosti uzbudio je slučaj Kulturnog centra „Nikola Đurković“ u Kotoru. Nikola Đurković je bio načelnik općine u Risnu. Studirao je i doktorirao u Francuskoj, a onda se priključio partizanima. Ubijen je 1943. Oko njegova i leša Save Ilića u Herceg Novom četnici su zaigrali “krvavo kolo“. Jedinstvena fotografija leša i plesača, koju je potajno snimio Luka Cirigović, jeziva je ilustracija četničkih pokolja u Crnoj Gori.

Više mantija nego uniformi

Osamdeset godina kasnije, u Kotoru je održana projekcija “Heroja Halijarda“, novog srpskog filmskog hita o tome kako su četnici spašavali američke pilote. Unatoč zgražanju dijela javnosti, film je prikazan u centru nazvanom po žrtvi četnika. Simbolički je to iskaz promjene koju Crna Gora živi posljednje tri godine, još od formiranja Vlade „dvanaest apostola“ Zdravka Krivokapića 2020.

Izborom, prošlog tjedna, četničkog vojvode Andrije Mandića za predsjednika Skupštine stvari teško da će biti bolje, pa ni slavljenje četnika u objektu nazvanom po narodnom heroju vjerojatno više neće izazivati zgražanje.

Kabinet Krivokapića je pobjedu od 1.300 glasova otprije tri godine pretvorio u apsolutnu. Tadašnja vlada stvorena je u manastiru Ostrog, uz pomoć mitropolita cetinjskog Amfilohija Radovića. To je logično, objašnjavao je Velibor Džomić, protojerej Mitropolije crnogorsko-primorske: “U Crnoj je Gori 650 crkvenih odbora. Neka svaki odbor ima bar pet članova, to je preko 3000 ljudi. To je više nego što broji crnogorska vojska! Oni su obnavljali i podizali crkve i manastire, a gdje je još sveštenstvo, monaštvo…“ Crnogorska vojska ima oko 2500 vojnika. Ljudi u mantiji više je od ljudi u uniformi i to jasno pokazuje gdje je sila.

Albanac doveo četnike

Govorilo se da je kriterij za mjesto u tom kabinetu bila rodbinska veza s visokim svećenstvom Srpske pravoslavne crkve. No, Krivokapić je morao odstupiti zbog manevra Dritana Abazovića, potpredsjednika u njegovoj vladi, poznatog po taktici “raspameti i svakoga prevari“, kako je napisao sam Krivokapić. Abazović, čelnik Građanskog pokreta URA, potporu za svoj mandat dobio je i od Demokratske partije socijalista, glavne opozicijske stranke, koji su vjerovali da je formalno građanska, zelena, urbana i manjinska stranka bolje rješenje. Bili su u krivu.

Neobično dugo u tehničkom mandatu, Abazović – Albanac iz Ulcinja – proveo je politike koje Krivokapić nije isporučivao, ili bar nije bio sposoban to brzo učiniti. Iznad svega, Abazović je u kolovozu 2022. potpisao Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom kojim je ona dobila sve što je željela u Crnoj Gori. Oni koji su Abazoviću neskloni smatraju kako je on naplatio svoju spremnost da provodi politike usmjerene k promjeni karaktera Crne Gore.

Srbin Ruđer Bošković

Poslovanje nacionalnog zračnog prijevoznika i aerodroma drugi su primjer. Podgorica je izgubila većinu niskobudžetnih kompanija i jeftinih letova pa je crnogorski turizam, stiješnjen između Dubrovnika i sve robusnije Albanije, ostao ovisan o onima koji dolaze automobilom, a to su uglavnom turisti sa sjevera.

Novi izbori, raspisani za 12. lipnja, izrodili su treću vladu u tri godine, nakon čega je Zdravko Krivokapić zadovoljno napisao da je spokojan jer je, s Jakovom Milatovićem koji je postao predsjednik u travnju, i Milojkom Spajićem kao premijerom, a obojica su iz pokreta „Evropa sad!“, „posijao svuda svoju političku djecu“, pa se može „posvetiti religijskoj literaturi“ koju je ovaj profesor strojarstva skupljao.

Prvo je konstituirana nova skupština, četiri mjeseca nakon izbora. Jesensko zasjedanje po Ustavu mora biti na Cetinju koje je “prijestolnica” (Podgorica je “glavni grad”). Za Ustav, a još manje Cetinje, nije bilo osobite volje. Andrija Mandić ionako je rekao da je Cetinje važno samo po tome što se tamo rodio kralj Aleksandar Karađorđević.

Žurba je bila velika jer Crna Gora treba ove godine obaviti popis stanovništva, koji je već bio odgođen. Kampanja već traje: s 50 velikih oglasnih mjesta diljem zemlje i parolom „Ponosni na svoje srpsko“, uz sliku Ruđera Boškovića, portal „In4s“ sa samo jednim zaposlenim, poziva sve građane Crne Gore da se izjasne kao Srbi.

Mitologija srpskog pravoslavlja

U mobilizaciji je najagilnija Srpska pravoslavna crkva; mitologija s Kosova prebacila se u Podgoricu. Patrijarh Porfirije Perić glavni je grad Crne Gore proglasio “kolijevkom Nemanjića”. Taj narativ postaje novi mit.

Rastko Nemanjić (sveti Sava) napisao je da se rodio negdje na Ribnici. Možda je to bilo baš u Podgorici – dokaza nemamo, pa onda zašto ne – smatrao je Amfilohije Radović. SPC je pozvao građane da „ispolje svoj identitet kao vjernici SPC-a, govornici srpskog jezika i dični pripadnici srpskog naroda“. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poručio je da ga više zanimaju rezultati popisa nego rezultati izbora.

Popis bi trebao biti temelj mogućih promjena u budućnosti, napose ako se želi mijenjati definicija Crne Gore kao “građanske države”. U zemlji je danas 43 posto Crnogoraca i 29 posto Srba.

Prebrojavanje Srba

Cilj Srpske pravoslavne crkve i srpskih stranaka u Crnoj Gori je „da svima pokažemo da je nas Srba više nego drugih“, što znači pokušati taj broj povećati do barem 35 posto. Bude li tako, nadaju se da će pokazati kako je zagovornika “građanske države” manje od onih koji su za “nacionalnu”.

Popis je sad odgođen za kraj studenog, dok se ne kupi novi softver. Daljnju odgodu traži izvjestitelj Europskog parlamenta za Crnu Goru Tonino Picula, koji smatra da se dotad neće ostvariti uvjeti za pošteno popisivanje.

“Picula je pokazao da nije prijatelj Crne Gore”, poručio mu je Jovan Vučurević, zastupnik Nove srpske demokratije. “Picula bi se trebao baviti Hrvatskom.” Predsjednik Milatović poručio je da “nikome neće dopustiti miješanje u unutarnje stvari” njegove zemlje, što je Picula, predstavnik Europskog parlamenta, valjda učinio.

Evropa protiv Europe

Hrvatski mediji posljednjih su godina o Crnoj Gori slabo informirani ili se čak otvoreno vesele ovim promjenama. Postupaju s dva motiva tipična za Hrvatsku posljednjih desetljeća: jedan je odbijati svaku vezu s bilo kojim dijelom bivše Jugoslavije, kao da se briga za interes vlastite zemlje i Europske unije može pretvoriti u obnovu Jugoslavije. Drugi je neznanje.

Staljin je u sovjetskom ustavu iz 1936. pisao o demokraciji, pa ne znači da je bio demokrat. Europska retorika pokreta Evropa sad! ne znači da je riječ o političarima koji žele građansku i europsku Crnu Goru.

Milo Đukanović bio je na vlasti trideset godina, sve od 1989. Orijentiran na Zapad, jedini koji se ispričao i dao barem simboličnu odštetu Hrvatskoj za ratna razaranja, bio je lijevo, i – iz ograničene hrvatske perspektive – to je bio razlog da ga se ne žali ako ode s vlasti. Tako izgleda kad našu vanjsku politiku određuju nesigurni hrvatski nacionalizam i doživljaj da se svijet može obuhvatiti pogledom iz neke zgrade na Zrinjevcu.

Hrvatska nije mogla i nije trebala ulaziti u političke procese drugih zemalja, zaustavljati ih ili preusmjeravati, nismo morali i ne možemo kupovati medije kao što je to činila Srbija, no treba barem moći objasniti, glasno govoriti – i to ne prigodničarski – o onome što se događa u našem susjedstvu. Strah od regije upropastit će Hrvatsku, baš kao što je već desetljećima uništava ekstremni nacionalizam.

Vole četnike, ne vole gejeve

Treća vlada od 2020. Crnu je Goru učinila više srpskom, a manje suverenom; više pravoslavnom, a manje europskom. U pogledu na prošlost, više je tolerantna prema četnicima; u odnosu na sadašnjost, manje je tolerantna prema LGBT ljudima. U vlasti ima manje žena nego prije, i nema Hrvata. Niz članova vlade deklarirano je proruski i anti-NATO.

Iako je građanska država, pretpostavlja se, bila prvi izbor biračima Demokrata Alekse Bečića, URA-e Dritana Abazovića i Evrope sad! Milojka Spajića, njihova koalicija s Mandićem pokazala je da u crnogorskoj politici nije važan ni program ni obećanje zapadnim partnerima da neće koalirati s proruskom i velikosrpskom strankom.

Koji god da je bio hrvatski, a onda i EU interes, razvoj u Crnoj Gori već je neko vrijeme posve suprotan tom interesu, kao što mislim da nije dobar ni za Crnu Goru. Oni koji su mislili da je vrijeme da Đukanović ode, sad su dobili više nacionalističke Srbije na granicama Hrvatske, više proruskih vrijednosti kod hrvatskih susjeda. Dobili su manje Zapada, a više četništva. Dobili su sve protiv čega se u svom glupom navijanju nominalno zalažu, i dobivat će toga još puno više.

Naslijeđe pravog četnika

Novi predsjednik Skupštine Andrija Mandić u politici je već desetljećima. Državljanin je i Srbije, što je u suprotnosti sa zakonima Crne Gore, no to nije bilo važno.

Optužen je za pokušaj državnog udara 16. listopada 2016. u suradnji s agentima ruske tajne službe GRU, ali se postupak ponavlja pa ni to nije važno.

Moskovskom dnevniku Izvestija rekao je 2017. da će Crna Gora, dođe li on na vlast, biti prva članica koja će napustiti NATO, povući priznanje Kosova i ukinuti sankcije Rusiji. Vladimir Putin navodno je rekao da je zahvalan zbog herojskih politika koje ovaj vodi.

Mandić ne priznaje genocid u Srebrenici, ali ni Crnogorce kao narod – „oni su komunistička tvorevina“ – i želja mu je da Crna Gora bude „28. izborna jedinica države Srbije“. Četnički je vojvoda postao 2007. Titlulu mu je oporukom ostavio stvarni, ratni četnički vojvoda Milo Rakočević. Protivnike optužuje da im je „u srcu NDH“.

Štrajk glađu protiv Kosova

Pod Slobodanom Miloševićem bio je zamjenik ministra trgovine u vladi Momira Bulatovića. Tad je bio član Narodne stranke Novaka Kilibarde. Kad je Kilibarda 1997. napustio velikosrpsku ideju i stao uz Đukanovića, Mandić je osnovao Srpsku narodnu stranku koja podržava „izvorno srpstvo“.

Čitaj još:   ČEDOMIR Čeda JOVANOVIĆ prebačen na VMA: Pušten iz pritvora! Gledaju me kao ludaka u policiji! (foto, video)

Danas je predsjednik Nove srpske demokratije, koja je činila Demokratski front. U svakoj stranci u kojoj je bio nalazio se na ekstremnom krilu. Zbog crnogorskog priznanja Kosova 2008. trinaest je dana štrajkao glađu.

U raspravi o Zakonu o slobodi vjeroispovijedi 2019. pozivao je na krvoproliće, zazivao “ratne drugove iz 1990. da se dignu i iskopaju oružje”.

Tih godina nije bio uspješan jer je bio previše isključiv, dijelio je. A onda se Crna Gora 2020. počela mijenjati. Počelo se događati što je do jučer izgledalo nemoguće, da političari oko Demokratskog fronta postanu kičma vlasti.

‘Radije s četnicima, nego s lopovima’

Mandić je danas jedan od tri najmoćnija političara u Crnoj Gori, po mišljenju mnogih i najutjecajniji. Članovi njegove stranke dobili su 40 posto mjesta u vlasti. Nadziru Radio i televiziju Crne Gore, a njihov je čovjek i na čelu Elektroprivrede, rudnika u Pljevljima, imaju utjecaj u luci Bar.

Kontroliraju sektore u kojima se nudi posao, koji su važni za državu, i koji su komplementarni srpskoj ekonomiji. Mandić je po položaju i član Savjeta za obranu i zajedno s predsjednikom i premijerom ima uvid u najtajnije obavještajne podatke ove članice NATO-a.

Nova vlast svoj demokratski karakter pred strancima nastoji legitimirati sudjelovanjem crnogorskih Albanaca, uglavnom iz njihova većeg, katoličkog dijela. „Uvijek sam govorio da ću radije s četnicima, nego s lopovima“, ponovio je više puta Nikola Camaj iz Albanske alternative, jedne od dvije albanske stranke u novoj većini. „Naš je cilj da budemo dio vlasti, bio tamo četnik ili partizan. Želimo da Albanci budu uključeni.“

Tirana vuče konce

U toj želji crnogorski Albanci nisu usamljeni. Čine to i Srbi u Hrvatskoj, zapravo sve manjine u Hrvatskoj, a i Hrvati u Srbiji. Nije važno što većina o njima misli, dovoljno je da plaća.

Tom krugu Albanaca ne smeta što je Mandić 1999. godine, u vrijeme NATO-ova bombardiranja Srbije, bio među organizatorima paravojne grupe koja je spremala napad na Tuze, gradić s albanskom većinom kod Podgorice. Tad je crnogorska policija morala barikadama braniti tamošnje stanovnike. Ondašnja vlast Crne Gore, koja je danas prezrena i pamti je se jedino kao korumpiranu, primila je i 100 tisuća kosovskih Albanaca.

Mandić zagovara i podizanje spomenika četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću, kojeg bi doista teško bilo nazvati antifašistom; njegovi četnici su u Pljevljima i Beranama ubili 8000 muslimana. Ni to nije smetalo za politički dogovor.

Mnogi smatraju da je za albansko sudjelovanje u novoj vlasti ključan bio utjecaj albanskog premijera Edija Rame, koji želi utjecati na Albance u susjednim državama. Suradnja s političarima koji su bili doslovno „na nož“ s Albancima otežala je položaj Albina Kurtija na Kosovu, a olakšala položaj Srbije. Ovo postavlja i presedan za dogovore Srbije i Kosova i to je vjerojatno jedan smjer koji treba promatrati u budućnosti.

Oportuna albanska politika

U političkom životu Crne Gore, sudjelovanje Albanaca – a ima ih 24 tisuće s pravom glasa – dosad je bilo uglavnom distancirano. Glasali su za neovisnost na referendumu, no kasnije su bili malo prisutni, govorilo je više mojih izvora. Pozvali su 2020. da Albanci glasaju za Đukanovićevu Demokratsku partiju socijalista, no to je sad prošlost.

Albanci očito procjenjuju da ih u ovom trenutku ne ugrožava srpski nacionalizam u Crnoj Gori, koji je prije svega usmjeren protiv Crnogoraca.

Albanska zajednica dijelom je autistična, uglavnom zainteresirana za sebe i vlastita prava i privilegije. Najveću čvrstoću od njihovih političara pokazivao je Mehmed Zenka.

Dritan Abazović, koji je došao najdalje, podsjećao je prije svega na seoskog mudraca, glasnog lika s tržnice, koji obećava, viče, potiho govori s jednima, ljubi se s drugima, tuče s trećima, jamči nešto prvom susjedu, kudi onog s drugog štanda, a sve s kratkim dosegom, s malom težinom. Bio je političar bez promišljenog poteza, činio je samo ono što mu se u tom trenutku činilo oportunim.

Priljubljeni na Kosovo i Albaniju

Bude li se, kako je težnja nekih, Crna Gora kao građanska država razmontirala i počela pretvarati u etničku državu, to nekima među Albancima možda i ne izgleda naopako. Na granici s Kosovom i Albanijom, albanske bi se dijelove Crne Gore moglo lako odvojiti, priljubiti, povezati, ne nužno unutar postojećih granica.

Hrvatima i Bošnjacima ova vlada nije dobra, pa onda nisu ni ušli u vlast. Bošnjake Spajić nije ni zvao – možda im je tako pomogao da ostanu neupleteni, a možda samo nije mogao ispuniti sve što je izobećavao.

Moguće je da su Bošnjaci zgroženi incidentnim politikama i praksama na sjeveru, gdje su u Pljevljima i Beranama gotovo pa izolirani, otpuštani s posla, gdje se i s javnih govornica spominje aparthejd.

Zavodnik svih nacija

Novi premijer Milojko Spajić, od 2020. ministar financija, ima 36 godina. Odrastao je u Pljevljima u obitelji zubara i liječnice. Studirao je u Japanu i Francuskoj, brat mu je zubar u SAD-u.

Kad su ga kritizirali da je nacionalist, odgovorio je da to ne može biti jer mu je “jedna djevojka bila Francuskinja, prije toga Indonežanka muslimanka, prije toga Japanka budistkinja, prije toga Kineskinja komunistkinja“.

U posljednjoj je kampanji govorio: „Ne idem nikud dok ovu državu ne uvedem u EU, dok prosječna plaća ne bude bar 1000 eura, minimalna bar 700 eura, minimalna penzija 450 eura i prosječna penzija 600 eura.“

Radila u kladionici

Ministrica europskih poslova je Maida Gorčević, koja je bila Krivokapićeva savjetnica za manjine, a prije toga je radila u knjižari. Sad je ministrica.

Ministrica rada i socijalne skrbi Naida Nišić radila je u kladionici. Onda je ušla u Ministarstvo financija kao direktorica Direktorata za proračun. Sad je ministrica.

Novog ministra poljoprivrede Vladimira Jokovića, iz Socijalističke narodne partije, zovu Joko Tinjalica. Električar je, a njegovo ministarstvo najveći je korisnik sredstava EU, jer je odgovorno za izgradnju kanala i uređenje poljoprivredne infrastrukture.

Novi ministar vanjskih poslova Filip Ivanović studirao je u Bologni, doktorirao u Norveškoj, a godinama je na vratima svoje sobe, s vanjske strane, držao ikonu. Vodio je Centar za helenske studije, mjesto koje je trebalo pomoći povratku mladih bizantskim izvorištima.

U eri velikog zapošljavanja na Sveučilištu Crne Gore dobio je mjesto u Institutu za napredne studije. Dok još nije bio u politici, i prije nego što je Crna Gora ušla u NATO, pisao je da bi neutralnost bila bolja. „Smatram da pristupanje NATO-u nije ni vojni, ni ekonomski, a ni moralni interes Crne Gore, niti je to odraz njenog istorijskog ili budućeg identiteta.“

Nestručnost najbolja preporuka

Ministar pravde je Andrej Milović, također iz Evrope sad! Prije nekoliko godina išao je u Beograd uveličati vojnu paradu u čast Putina. Rekao je tad novinarima da je Crna Gora uvijek bila uz Rusiju i da u teškim vremenima ne treba okretati leđa starim saveznicima.

Nekoliko godina kasnije, kad je 2022. Cetinje gorjelo zbog ustoličenja mitropolita Joanikija Mićovića, Milović je poručio da će „dekontaminirati Cetinje“ i obračunati se s „pojavnim oblicima fašizma“, u što je uključio kritičare Srpske pravoslavne crkve. Sad je ministar pravde. Studij prava završio je na Univerzitetu Mediteran u Podgorici.

Ministrica kulture Tamara Vuković završila je medicinu u Beogradu, a onda specijalizirala fiziologiju. Protiv nje su već prvi dan protestirali kulturnjaci, a ona je rekla da niti prema jednom segmentu kulture neće biti pristrana jer naprosto nije iz struke. Svoju je nestručnost opisala kao najbolju preporuku.

Premijer Spajić nije objasnio kako će ostvariti svoje ciljeve, kako će ministri pronaći eksperte koji će voditi pregovore za deklarativno glavni cilj – članstvo u EU. Kako će, nakon 11 godina pregovaranja i promijenjenih devet pregovaračkih struktura, formirati ekipu koja bi taj posao trebala zaključiti. Nije jasno ni kako bi minimalna mirovina od 280 eura trebala porasti gotovo dvostruko. Kreditni rejting Crne Gore najniži je od zapadnobalkanskih zemalja i u posljednje tri godine neprestano pada.

Nema mjesta u kancelarijama

U skupštini je u dramatičnoj noći dugo trajalo i međusobno optuživanje Spajića i dojučerašnjeg tehničkog premijera Abazovića. U 430 dana na vlasti Abazović je imenovao 1309 različitih dužnosnika i smijenio više od 400. Znači to da je svakoga dana na dužnosti prosječno imenovao troje ljudi, a zapravo i više jer vikendima nije radio, nego vozio gliser po Bojani.

Montenegro's Prime Minister Dritan Abazovic speaks to the media after a no-confidence vote for his minority government passed at the parliament, in Podgorica, Montenegro August 20, 2022. REUTERS/Stevo Vasiljevic

Puno je i putovao: na finale Lige prvaka u Istanbul, utrke Formule 1 u Abu Dhabi, košarkaški finale u Manili, na sastanak nesvrstanih u Bakuu, htio je biciklom ići na zasjedanje UN-a.

Njegova zelena stranka, zanimljivo, za sebe nikad nije tražila zeleni resor. Imenovanja su bila mahom u državnu upravu i energetski sektor. Rudnik u Pljevljima zaposlio je u tome vremenu 646 osoba, pisao je Nenad Zečević u „Pobjedi“. Ukupno je u javnom sektoru Abazović zaposlio 40.000 građana. Stvoreni su tako birači, glasači, ali je beskrajno opterećen proračun. Stvorena je i gužva u uredima jer sad više nema mjesta u kancelarijama, svi zaposleni nemaju gdje sjediti, jedni drugima smetaju.

U skupštinskoj raspravi sada opozicijskog Abazovića su optuživali za kriminal. “Budite sretni ako ostanete samo zastupnik”, rekao mu je novi ministar pravosuđa Milović.

‘Izgubismo Drugi svjetski rat’

U dugoj noći kad su birani Mandić i Spajić, u Skupštini se najviše govorilo o prošlosti, onoj od prije osamdeset godina – to je svugdje najbolji način da se pobjegne od stvarnosti, od stvarnih problema. Takvi su idućeg dana bili i komentari u medijima. „Izgubismo Drugi svjetski rat“, netko je rekao kad je Andrija Mandić izabran.

Iako je Milojko Spajić s ponedjeljka na utorak bio budan cijelu noć, u srijedu navečer, nakon prvog dana na poslu, na novog premijera sam naletio u teretani najboljeg crnogorskog hotela „Hilton“, gdje je s osobnim trenerom potražio relaksaciju.

Možda je nastojao potisnuti kompromise koji će ga ograničavati u ispunjavanju obećanih politika, možda je mislio o zategnutim odnosima s predsjednikom Milatovićem? Mala je vjerojatnost da ga je zasmetalo podizanje optužbe protiv povjesničara Bobana Batrićevića.

Batrićević je profesor Fakulteta za crnogorski jezik i književnost s Cetinja. Napisao je „da je Crkva Srbije zlo koje dugoročno uništava multietničku i multireligijsku Crnu Goru, te crnogorski nacionalni, kulturni i teritorijalni identitet“.

‘Nijesu popovi, nego torokuše’

Zbog tih riječi, napisanih za Antenu M u kolovozu, državno tužiteljstvo je protiv njega podiglo optužnicu. Batrićević je napisao i da episkopi i svećenici SPC u Crnoj Gori ne propovijedaju Kristovu vjeru.

“Oni torokaju srpski nacionalizam. Oni indoktriniraju. Šire mržnju i ksenofobiju. Dakle, oni nijesu popovi i kaluđeri, oni su torokuše i propovjednici mržnje. … Popovi Crkve Srbije imaju samo jednu misiju – da zagađuju Crnu Goru, da zapišavaju njenu istoriju i teritoriju, da šalju uznemirujuće poruke svim nesrbima ove zemlje.“

Zbog optužnice su se oglasile ambasade u Crnoj Gori, s nekim od veleposlanika i sam sam razgovarao. Univerzitet Crne Gore ostao je tih.

Teško da se mogla očekivati reakcija rektora, matematičara Vladimira Božovića, danas bliskog Evropi sad!, koji je 2016. govorio da je Crna Gora “panslovenska, proruska, srpske pravoslavne duhovne suštine”.

U nove pobjede iz zatvora

Za promjenu identiteta Crne Gore optuživao je otvorenost bivše Jugoslavije, koja je Crnu Goru izložila “mekoj moći Zapada, naročito SAD-a”, njihovim konzumerističkim vrijednostima i filmovima.

“Proruski osjećaj ogromnog dijela stanovništva namjerno se zatirao”, pisao je sadašnji rektor, a pod vlašću Mila Đukanovića “novocrnogorski nacionalni osjećaj suprotstavljao se srpskom osjećaju”.

Čitaj još:   Dnevni horoskop za 8. maj 2023. godine

Prvi zapadni i EU diplomat kojega je primio predsjednik Skupštine Andrija Mandić bio je veleposlanik Mađarske. Prvi koji su mu čestitali bili su srpski političari iz Bosne i Hercegovine, pa zatvoreni gradonačelnik Budve, kojemu se sudi za šverc droge.

„Ovo je uspjeh svih nas zajedno koji smo se više od tri decenije borili da srpski narod ne bude diskriminisan“, napisao je Milo Božović i poručio da „nastavljaju zajedno u nove pobjede“. Božović je u zatvoru, a ako se slijedi logika Nikole Camaja, osim što nije daleko od četnika, nije bogme daleko ni od lopova.

Đedo protiv Đede

U krugovima diplomata vrijeme za paniku već je prošlo – barem kod onih koji su sposobni uhvatiti bit promjena, koji nisu pod dojmom svoga lokalnog osoblja, koji nisu umorni diplomati na kraju karijere i koji se ne zadovoljavaju napisanim u proklamacijama.

Sad treba vidjeti postoji li želja da se projekt Crne Gore ne samo očuva – jer ona će vjerojatno ostati neovisna – nego želi li se od male države učiniti uzorna, normalna država. Crna Gora početkom devedesetih nije izgledala kao kandidatkinja za članicu NATO-a, kao najizglednija članica EU u društvu ostalih na Zapadnom Balkanu, a onda je to postala i to je trebalo na takav način tretirati – iskoristiti zamah, ponuditi nadu.

Besmislena sad izgleda radost mnogih kad je Joe Biden pobijedio Donalda Trumpa. Tada su u dijelu Crne Gore koji je očekivao veće razumijevanje SAD-a govorili da su i oni dobili “svoga Đedu“. Đedo je, naime, bio nadimak mitropolita Amfilohija. No, u politici Crne Gore samo je jedan Đedo stvarno djelovao, ostali nisu puno učinili.

Deklarativno, isti su ciljevi EU, kao i proklamirani ciljevi Evrope sad! i sadašnje vlade Crne Gore. Crna Gora ostaje u NATO-u, Crna Gora nema namjeru povući priznanje Kosova, Crna Gora jasno je osudila genocid u Srebrenici, Crna Gora želi prva i što prije u EU. Predsjednik Milatović u razgovoru za „Delo“ rekao je da mu je cilj najprije postati Slovenija, a onda Crnu Goru pretvoriti u Švicarsku ili europski Singapur.

Đukanović iz drugog svijeta

„Sve su to naše vrijednosne politike”, rekao mi je bivši predsjednik Milo Đukanović, “ali su dionice i dalje otvorene. Dio međunarodnih partnera, prije svega ambasador SAD-a u Beogradu Christopher Hill i Gabriel Escobar, dopustili su Aleksandru Vučiću da ruši regiju, samo zbog nade da će odbaciti Rusiju i priznati Kosovo.”

“U tom procesu Crna Gora je najveći gubitnik. Crna se Gora suprotstavljala ‘Otvorenom Balkanu’, a sve su to bile platforme za dominaciju većih nad manjima na Balkanu. Potom su prozapadne političare u Crnoj Gori zamijenili oni čije su prakse drukčije, bez obzira na retoriku. Stvarne politike i stvarni potezi, stvarna imenovanja, počeli su dramatično trošiti crnogorsku suverenost i njene EU prednosti.”

Milo Đukanović, u odnosu na političare koji su sad na sceni, djeluje kao čovjek iz nekog drugog svijeta: smiren, dostojanstven, a i dalje odlučan. Sad radi iz ureda bivšeg predsjednika. Za političara, on je još razmjerno mlad, tek mu je 61 godina, pa njegova politička karijera nije nužno gotova.

DPS je bio crnogorski HDZ

Dok je bio predsjednik, ponašao se često kao „gospodar“, kao kralj Nikola. Koristio je neformalnu ekonomiju, nagrađivao pouzdanike. DPS je bio HDZ Crne Gore, partija bez koje se nije moglo ništa učiniti i nigdje biti imenovan. Ono što mu se nije moglo prigovoriti, bila je sloboda medija koja je postojala.

U DPS-u su bili svjesni da u jednom trenutku moraju prestati biti na vlasti. „Mi smo dio europske političke strukture“, rekao je Đukanović, “pa je promjena očekivana, normalna. Problem nikad nije promjena vlasti, već njen karakter. Ako su dominantne politike velikosrpske, to znači da su anticrnogorske, ako su proruske, to znači da su antieuropske.”

Primopredaja dužnosti predsjednika bila je dostojanstvena, uređena. Đukanović je prošao svoje transformacije, bio je jedan od rijetkih političara koji se mijenjao i mijenjao vlastitu zemlju.

Država koju mnogi nisu htjeli

Pomogao je stvoriti Crnogorcima državu iako je mnogi nisu htjeli, pokazao im je da mogu biti ekonomski samostalni, što nisu bili gotovo nikad, uveo je zemlju u NATO, iako država za to nije bila do kraja spremna.

Bio je nesumnjivo prozapadno orijentiran, Crna Gora je brzo napredovala prema EU, iako se posljednjih godina taj proces nešto usporio, a DPS postao sve osjetljiviji na kritike iz vlastitog tabora, od onih koji su podržavali strateški smjer Crne Gore.

Gledano iz današnjeg kuta, nekoliko je odluka Mila Đukanovića ozbiljno podiglo političke uloge i ubrzalo promjenu u Crnoj Gori.

Rusija je 2013. tražila ulaz za svoje brodove u luke Bar i Bijelu, dozvolu za sidrenje i popravak. Kad je Đukanović to odbio, Rusija se prividno posve pasivizirala, ali je krenulo njeno djelovanje izvan javnosti, kulminirajući 2016. pokušajem državnog udara.

Ne razumiju ‘srpski svijet’

Nadalje, kada je 2019. počela priprema za zakon koji je trebao regulirati položaj vjerskih zajednica, SPC je očito bila posve pripremljena. Crnogorski su diplomati, najprije u Ženevi, pa drugdje, napadani i propitivani, optuživani da se vlada Crne Gore obračunava s vjerom, slobodom odlaska u crkvu.

Takav je narativ ušao i u europske institucije, pa i u State Department, gdje meritum vjerojatno nisu razumjeli. Nije bila riječ o vjeri, već o instituciji koja je snažnija od bilo čega u „srpskom svijetu“.

No, u državi s izmorenim sistemom premreženim nepotizmom, mnogima su cilj postale promjene. Zapad je isto odobravao promjenu, ali se pod egidom obračuna s kriminalom obračunalo sa strukturama građanske države.

Vladavina prava, o kojoj se govori u Crnoj Gori, ne znači ono što se vidi na stranicama „Vijesti“, gdje jedna najava uhićenja zamjenjuje priču o drugom kriminalnom potezu i progonu. Vladavina prava nije samo smještaj nekoliko dužnosnika u zatvor, već poštovanje ustava, zakona, standarda, europskih preporuka. Znamo to i mi u Hrvatskoj.

Zavređuju li državu?

Nova vlada je vlada bez Crnogoraca, govore oni koji se prije svega i bez ostatka osjećaju Crnogorcima. Premda su većina u zemlji, oni kao da su grogirani, prečesto okrenuti prošlosti. Dio ih se utječe shvaćanju crnogorstva kako ga je definirao Slavko Perović i njegovi liberali, koje je čisto, romantično, ali nikad nije bilo većinsko. Tome dijelu političkog spektra treba nova ideja, nove politike.

Na dan kad je formirana vlada premijera Spajića, Ursula von der Leyen potvrdila je da bi, ispuni li uvjete, Crna Gora mogla u EU i prije 2030. Rekla je da je u Podgorici stvorena pro-EU vlada. Rekla je, doduše, istoga dana u Beogradu da su srpske reforme fascinantne, pa je jasno da u Bruxellesu ili nema svijesti ili, vjerojatnije, nema nikakvog interesa za prijem Zapadnog Balkana u EU.

“Oni se prave da se reformiraju, a mi se pravimo da se proširujemo”, rekao mi je u hotelu Hilton, gdje se odvija veliki dio društvenog života, jedan EU diplomat.

Na kraju, možda Crna Gora ne zavređuje biti samostalna? Možda Zapad ne zavređuje da sačuva prostor i saveznika kojeg je dobio? Gubili su se i drugi prostori, povlačio se Zapad i iz Afganistana nakon puno više ulaganja, možda se može i iz Crne Gore?

Saveznik na Sredozemlju

Doduše, Crna Gora je na Sredozemlju, između Albanije i Kosova, susjeda Bosni i Hercegovini. Činilo bi se da tu postoji više razloga zašto sačuvati saveznicu. Možda su se svi uspavali, možda naprosto nitko nije pratio koliko je drugi blok spreman intenzivno raditi da preokrene ono za što se mislilo da je zadano.

Ako je Crna Gora samo Srbija i ako to misli najveći dio Srba, tu će putanju biti teško promijeniti ukoliko se Crnogorci ne budu spremni boriti za same sebe i svoju državnost. U Crnoj Gori i dalje postoji natprosječna potpora članstvu u EU, gotovo 85 posto građana to želi, ali to samo po sebi nije dovoljno, to ne odlučuje rezultate izbora.

“Može se, konačno, biti i protiv Kosova i za EU, može se biti i skeptičan prema Srebrenici i za EU, može se biti protiv NATO-a a za EU”, govori Olivera Komar s Fakulteta političkih nauka u Podgorici.

“Prije godinu dana, 53 posto ispitanih smatralo je da je za rat u Ukrajini kriva ili EU ili Zapad ili SAD, premda to ne znači da ih većina nije za slobodu Ukrajinaca. Građani još uvijek dominantno biraju partizane, a ne četnike kao pozitivce i antifašiste. Pitanje je samo jesu li većinske vrijednosti građana ujedno i vrijednosti novih crnogorskih vlasti? Čini se da ne, ta pogledajte tko odlučuje u Crnoj Gori.”

Scenarij Bjelorusije ili Ukrajine

Sve ovo ne znači da će Crna Gora nužno nestati kao neovisna država, barem ne u dogledno vrijeme. Utjecaj je posvuda veći ako isto glasaju dvije, a ne samo jedna država. Ipak, nije cilj da Crna Gora bude neovisna kao Bjelorusija. Nije do kraja sretno ni ako bude poput Ukrajine. Baš kao što Rusi nisu Ukrajince smatrali više no jednim tipom Rusa, nametali im svoj jezik, činili sve da se Ukrajinac može afirmirati i ostvariti samo u Moskvi i kroz rusku kulturu, slično je bilo s Crnom Gorom i Beogradom.

Ako je to proces koji traje, teško je reći kako će završiti: kao Donbas i Krim, kao Bjelorusija ili možda kao dio imperijalne cjeline? Za EU je prilično jasno koja opcija je najbolja. Još je to više za Hrvatsku, kao rubnu članicu kojoj o stabilnosti susjedstva ovisi i turistička sezona i sigurnost.

Najvažniji izbor u narednim mjesecima i godinama moraju učiniti Crnogorci, jer oni su zapravo jedini odgovorni i sposobni odlučiti kakva će biti njihova država. Pomoći izvana neće biti puno, ali mogla bi se probuditi, probude li se Crnogorci. Zasad sve podsjeća na kolo koje se igralo oko leša Nikole Đurkovića.

IZVOR aktuelno.me

NAJAMNIK- Priča prema istinitom dogadjaju… (foto)

U Prlinama na domak Akova živjela je porodica Raifa Pilava. Read more

SARAJEVO, CRVENI TEPIH: Danas počinje 24. Sarajevo film festival…

Čast da otvori 24. izdanje SFF-a pripala je slavnom poljskom Read more