ANDREJ NIKOLAIDIS: “Da je ubio tuđu ženu, dobio bi 40 godina. Ubio je svoju i dobio 12”… (foto)

“Da odmah razjasnimo ovo. Sud nije presudio tako zato što mu je ćeif. Nego jer tako kaže zakon”, piše Nikolaidis.

Ljudi, je li vama ovo jasno?

Čovjek je ubio trudnu ženu, a osuđen je za nasilje u porodici?

Da odmah razjasnimo ovo. Sud nije presudio tako zato što mu je ćeif. Nego jer tako kaže zakon.

Evo ga: „Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici“, član 220. Citat: „(4) Ako je usljed djela iz st. 1,2 i 3 ovog člana nastupila smrt člana porodice ili porodične zajednice, počinilac će se kazniti zatvorom od 3 do 12 godina“.

Da vidimo šta kaže sud u presudi: “Sud nije mogao utvrditi da se radi o teškom ubistvu, s obzirom da nije mogao da utvrdi da je postojao umišljaj. Optuženi je više godina vršio psihičko i fizičko nasilje, što svjedoči da nije postojao umišljaj da je ubije, već da je u kontinuitetu psihički i fizički zlostavlja.

Za nasilje u porodici predviđena je zatvorska kazna u trajanju od 3 do 12 godina”, navedeno je u presudi, uz podsjećanje da je oštećena u trenutku kada je nastupila smrt bila u drugom stanju, te da je optuženi iskazao surovost nanoseći fizičke lakše i teže tjelesne povrede oštećenoj i ostavivši troje maloljetne djece bez majke”.

Dovoljno je loše kada pravo ide kontra pravde – što je čest slučaj. Ali ovo je još gore: ovo je pravo koje ide kontra zdravog ljudskog razuma, kontra osnova logike.

Zašto? Zato što zakon nasilje u porodici tretira kao olakšavajuću okolnost. Da je osuđeni ubio tuđu ženu, dobio bi 40 godina – to bi sud okvalifikovao kao ubistvo. Budući da je ubio svoju, dobio je 12. Logično: šta će ti žena ako je ne možeš ubiti?

Ostavimo sad po strani to što sud cijeni da višegodišnje fizičko nasilje „svjedoči da nije postojao umišljaj da je ubije, već da je u kontinuitetu psihički i fizički zlostavlja“. Čovjek je godinama tukao ženu i na kraju je ubio od batina. Nije on kriv što ima tešku ruku. Nije on kriv što ona nije otpornija. Napokon, kakva je to žena koju ne možeš desetak godina tući, nego ti umre pod udarcima, samo da ti napakosti?

Ali: šta u slučaju čovjeka koji je ženu tukao dok je nije ubio znači stav suda „da nije postojao umišljaj da je ubije“? I zašto to ubistvo čini nasiljem u porodici? Žena je umrla nasilnom smrću. Da je nije tukao, bila bi živa. I to ipak nije ubistvo?

Recimo ovako. Postavite bombu na ulicu, jer vam je želja da eksplozija izazove paniku. Ali se, ko zainat, pojavi autobus pun školske djece i parkira se tik ispred bombe, baš prije nego što će bomba eksplodirati. 

U eksploziji strada dvadesetoro djece. Koje je ubila vaša bomba. Budući da nije bilo namjere, nije teško ubistvo: mada je roditeljima ubijene djece prilično teško. Budući da nije bilo namjere, sud vas ne osudi za 20 ubistava nego vam odredi najveću zakonom propisanu kaznu za izazivanje panike, što vam je bila namjera, te narušavanje javnog reda i mira i nedozvoljeno držanje eksplozivnih sredstava. Nema smisla? Tako je. Ili ovako: ima, koliko i čovjeka koji je ženu ubio od batina kazniti za porodično nasilje.

Mijenjajte ovaj zakon, kumim vas Bogom.

Zakoni poput ovog – a nažalost nije jedini: praktično svaki dan čitamo o presudama koje su duboku uznemirujuće, nelogične, nepravedne, koje su uvreda za pravdu i zdravi razum – Crnu Goru vraćaju u vrijeme prije Svetog Petra Cetinjskog. U vrijeme kada je osveta bila pravda.

izvor: SB