DUŠAN Pajović: „Bosne mi je moje najviše žao…“ (foto)

Stvaranje samoproglašene “Republike Srpske” 1992. godine je sinonim za genocid u Bosni. Nema Republike Srpske bez bosanskog genocida i nema bosanskog genocida bez RS. Njene granice definisane su genocidnim masakrima, masovnim grobnicama, koncetracionim logorima i užasima…

PODGORICA: Regija, Kolumne, vijesti, srijeda, 10. 01. 2024… 17: 40… DUŠAN Pajović: „Bosne mi je moje najviše žao…“ (foto)

Juče je proslavljen dan tzv. Republike Srpske. Dan početka genocida, mračnog krvoprolića, stradanja i patnje.

piše Dušan Pajović

Tako da, ako slaviš i čestitaš dan Republike Srpske, treba da znaš njene temelje. Treba da znaš da je, u ime stvaranja Velike Srbije kroz RS, vojska okupirala Sarajevo na preko 44 mjeseca. Da su u istom tom gradu davali bogatima da za novac pucaju iz snajpera na bespomoćne civile. Da su ako želite da pucate na djecu – tražili nešto više para. Treba da znaš da su ratni zločinci 1992. u ime ove ideje, u jednoj kući žive spalili 59 bosanskih civila.

Treba da znaš da slaviš ideju u čije ime su Mladićevi i Karadžićevi vojnici u Srebrenici ubili preko osam hiljada bosanskih dječaka i muškaraca, a kosti odvojili i zakopali na različitim mjestima da ih nikad ne bi pronašli. Samo jer su se drugačije zvali i jer su se drugom Bogu molili.

Sve je to dokumentovano na jednom mjestu u knjizi Dragana Bursaća Čekajući Dylan Doga u Srebrenici. Štivu koje se mora čitati uz pomoć ljekova za smirenje, ali se čitati mora.

No, da to nisu neke tamo zaboravljene priče u davno zaboravljenom ratu podsjetili su navijači Crvene Zvezde skandiranjem Ratku Mladiću na mostu u Višegradu, na kojem su počinjeni brojni zločini nad Bošnjacima. Podsjetili su nas i nepoznati mladići koji su u Priboju pjevali „Božić je – pucaj u džamije“. Oni su najavili proslavu na vrijeme i jasno poručili što proslavljaju, za razliku od ovih koji načelno proklamuju slobodu i mir.

Jedan od takvih je i Milorad Dodik, koji je počeo govor sa čuvenim „Pomoz Bog, junaci!“… Mnogi su se oglasili, ali Bog nije. Mrtav je. Ubili su ga u Srebrenici.

No, kako se nije odazvao Bog, jesu srpski političari iz preCrne Gore, Jovan Vučurović, Budimir Aleksić, Marko Milačić, Milan Knežević, Vladislav Dajković i drugi.

Svi su u glas, zajedno sa dežurnom popadijom pogrešnog prezimena, Danicom Crnogorčević, opjevali entitet koji je svoje zamišljene granice ispisao krvlju nevinih žrtava Srebrenice, Prijedora i drugih gradova i sela. Pojali su, kaže Dodik, pjesmu koju su srpski vojnici izvodili u prvom svjetskom ratu… Iako je pomenutu numeru napisao slovenački muzičar Magnifico za film Montevideo, Bog te video, 2010. godine. Ali kao da je to bitno. Što zna srpski svet što su činjenice. Oni i dalje tvrde da se Sarajevo samo granatiralo, a da su u Srebrenici nije dogodio genocid.

I očigledno im prolazi.

Jer ćutimo. Jer mnogi samo okreću glavu. Prolazi im, jer se nas svih 660 hiljada iz Crne Gore, kojih god bili nacionalnosti, neće lancima vezati kod granice da tijelima zabrani Vučićevim ratnim huškačima da se vrate.

Prolazi im jer se, po ko zna koji put, zvanična Crna Gora svrstala uz Veliku Srbiju. Prvo je to uradio DPS u najbitnijem djelu, ratovima devedesetih; pa su od 2020. godine tradiciju sluganstva velikosrpskom imperijalizmu nastavili i osvježivači. Sve smo to mi dozvolili.

Kako kaže čuvena replika iz filma Profesionalac „Nije Sloba kriv, mi smo govna!“.

Ja sam nešto dugo vremena mislio da je u pitanju katastrofalna glupost, da je baš Sloba kriv… Ali sada kapiram da, iako je, naravno i on kriv, smo i mi govna.

Zbog toga nikada nećemo moći isprati ovu krivicu suzama, jednom kad uopšte budemo smjeli da plačemo.

I zaista mi je, kao i junaku iz Šelićevog romana, Bosne moje najviše žao. Niko nije volio Jugoslaviju kao Bosna. I niko ne voli kao Bosanac. Dovijeka će Beograd i Zagreb da se prepucavaju, a Sarajevo da voli i da prašta.

A ako se pitate đe je tu Podgorica, to je, nažalost, bar lako – tik uz Slobin i Vučićev Beograd… I možemo da budemo zahvalni što nam Bosanci praštaju… Ali mi sebi ne smijemo. Nikad.

izvor CdM. me