IBALKAN

Vaše Pravo, Vaš Portal

NEBOJŠA Redžić: CETINJE je śeme, ono što tamo posiješ, vazda na ovom kršu da nikne… (foto, video)

Pokušaj posrbljenih Crnogoraca koji bestidno služe svojim poslodavcima iz Beograda i Moskve da objasne činjenicu da se Cetinje, po ko zna koji put u istoriji, uspravilo i isprsilo pred onima koji bi da anektiraju Crnu Goru i nametnu joj tuđi identitet, udara u zid već tri i po decenije. Nijesu ga slomili

Odavno sam izgubio naviku da gledam sjednice parlamenta. Bilo je, međutim, dovoljno samo par sati u jednom dosadnom, januarskom danu da se vratim staroj obavezi i potvrdim vlastito ubjeđenje kako se postojeći sastav Skupštine najlošiji u gotovo 34 godine višestranačja.

Ne samo da se tu ništa nije promijenilo nakon potonjih, dritanovskih vremena, nego su verbalne egzibicije pobješnjelog turskog roblja dobile neku novu dimenziju koja se graniči sa neonacizmom.

Onda čujem Slavena Radunovića koji bi – da je bokser – redovno dobijao diskvalifikacije jer hronično udara ispod pojasa kako u tragično šovinističkom tonu pokušava diskvalifikovati poslanika DPS- a Oskara Hutera, zbog “žiga” prezimena.

Očito, nijesmo mnogo odmakli od vremena kada su Radunovićevi istomišljenici i politički oci izvodili ljude iz vozova i bacali u Drinu iz istog razloga. Bacali bi, izgleda, on i njegovi i danas da im može biti i da se vremena nijesu donekle promijenila, a globalni progres i razvoj tehnologije učinio da poziv na zlodjela, bilo verbalna ili ona sa kamom, brže dobiju osudu javnosti nego što je to bilo prije 30 godina.

Ono što je, ipak, bila i ostala konstanta svih velikosrpskih postava u crnogorskom parlamentu – od onih iz ranih 90-tih do aktuelni – jeste iskonska, patološka mržnja prema Cetinju i Cetinjanima.

Upravo je i Radunovićev napad na Hutera obilovao istim takvim vonjom kao kada su njihovi politički prethodnici željeli potencirati predodžbu kako su okupatorski vojnici ostavili iza sebe gomile potomaka po Prijestonici, pa je to razlog što je Cetinje postalo– antisrpsko!

Kakav idiotizam, kakva zamjena teza, kakva podmukla namjera da se obesmisli duh grada koji je od nastanka bio na braniku crnogorske slobode i nezavisnosti.

Oskar Huter na meti srbonacista: Podmukla namjera da se obesmisli duh grada koji je od nastanka bio na braniku crnogorske slobode i nezavisnosti

Pokušaj posrbljenih Crnogoraca koji bestidno služe svojim poslodavcima iz Beograda i Moskve da objasne činjenicu da se Cetinje, po ko zna koji put u istoriji, uspravilo i isprsilo pred onima koji bi da anektiraju Crnu Goru i nametnu joj tuđi identitet, udara u zid već tri i po decenije. Nijesu ga slomili.

Onda veli Radunović da je DPS osiromašio Cetinje da bi “stvorio novog građanina koji nema veze sa Crnogorcima onog vremena”. Osoba zdravog razuma, glede Radunovićevih verbalnih masturbacija, lako bi došla do zaključaka: DPS jeste ekonomski uništio Cetinje početkom 90-tih, ali je to bio onaj jedinstveni, velikosrpski DPS koji se nije mnogo razlikovao od današnje Radunovićeve partije.

On kao posrbljeni Crnogorac, skrušeno mora pognuti glavu pred činjenicom da je narod kome on danas pripada 500 godina patio pod otomanskom čizmom, sa dobro znanim institutom “prve bračne noći” i običajem “šetanja opanaka”, dok je Crna Gora bila slobodna. I ko je onda taj ko danas traži novi identitet i stvara “novog Srbina” tamo gdje ga nikada nije bilo – do ona novonastala etnička tvorevina kojoj on, iz političkih razloga, želi da pripada?!

Još je Rovinski pisao da se Srbi “mješavina okolnih naroda”. Srbi, čiji prvi pomen datira od sredine 19. vijeka, danas su narod u mjeri u kojoj to žele da budu. Demokratsko je pravo svakog pojedinca da se tako deklariše.

Ali, nesporna je i činjenica da ne postoji etnička skupina koja je uložila više novca i truda u izgradnju svog identiteta od Srba. Kupovina ljudi i ljudskih duša, asimilacija okolnih naroda, krađa tuđe istorije i tuđe kulture, ipak, moraju imati svoje limite. Makar do one crvene linije koja, kada se pređe, vodi društvo u fašizaciju.

Još je Rovinski pisao da se Srbi “mješavina okolnih naroda” – Slaven Radunović srbuje

No, da ne bude da je samo Radunovićeva partija (ne znam ni kako se zove, mislim da je u pitanju neki otpadak bivšeg DF- a) instalirala duh “minhenskih pivnica” u crnogorski parlament, potrudio se poslanik “evropskog” PES- a, nekakav Dragović koji je Huteru objasnio da “ne može imati emociju prema crnogorskog istoriji jer nije autohtoni Crnogorac”. Školski primjer nacizma.

Čitaj još:   SVE SA CETINJA: Građani probili još jednu blokadu, policija spustila štitove...(video)

Kuku nama sa takvim evropljanima.

Trobojka: žuta, bijela i mnogo crvene

E sad, budući da je skupštinsku raspravu, paralelno sa polemikom o tome ko smije a ko ne biti autohtoni Crnogorac, obilježila i polemika o zastavama i Mandićevom ponižavanju parlamenta, države i pravnog sistema Crne Gore, hajdemo malo i o tome. Posebno u svijetlu činjenice da se Slaven Radunović pozvao na “argument” zvani prenos kostiju kralja Nikole iz San Rema na Cetinje 1989. godine.

Natjerao me je, tako, Radunović da na You Tube potražim i pronađem dokumentarac Nikole Popovića o tom događaju koji se odigrao na izdisaju SFRJ. Od svih velikih riječi kojima je Slaven opisao “trobojku kojom su bili prekriveni kovčezi kralja i kraljice”, ostala je samo jedna misterija: kada su nadgrobne ploče u crkvi u San Remu podignute, zaista se ukazala trobojka nalik onoj srpskoj zastavi koju je Andrija Mandić, suprotno Zakonu, unio u svoj predsjednički kabinet u Skupštini.

No, objašnjenje je jednostavno: kada je kralj Nikola 1921. godine umro u francuskom Antibu, u emigraciji, pa potom sahranjen u San Remu, Crna Gora više nije ni postojala. Anektirana, okupirana, posrnula bez državnosti, crkve, dinastije, bila je to država u kojoj je bila zabranjena čak i autentična crnogorska kapa. Logično da je nova državna tvorevina– kraljevina SHS– Italijanima tada podvalila srpsku, Sultanovu trobojku, da prekrije kovčege kraljevskog para.

Sve ostalo u filmu vrvi od autentične, crvene crnogorske zastave – one koja je simbol naše istorije i svih naših pobjeda u ratovima u kojima smo branili slobodu i nezavisnost. U ratovima u kojima, zajedno sa Crnogorcima, nije bilo Srba jer manje-više nijesu ni postojali.

Još je apsurdnija Radunovićeva poruka iz skupštinske klupe da je onaj narod koji je na Cetinju dočekao posmrtne ostatke kralja i kraljice – ono, njemu poželjno Cetinje, kojeg više nema. E pa, neće biti da je tako.

Već naredne, 1990. godine, na istom tom Cetinju, osnovan je i masovno podržan Liberalni savez Crne Gore kao jedna od najsvjetlijih stranica političke istorije Crne Gore. Na istom tom Cetinju, pjevalo se slobodi i nezavisnosti, sa njega su odaslane antiratne poruke, na Cetinju su bili organizovani čak i skupovi podrške srpskim opozicionarima koji su patili u Miloševićevom režimu.

I kome će sada Radunović da se izvini pred ovim faktima? I zašto neće nikome? Uostalom, pogriješiću ako ovu gomilu grijehova pripisujem samo jednoj osobi. Slaven to radi samo nešto prljavije i podlije od svojih istomišljenika iz 30-avgustovske većine. Ovovremena Crna Gora je, nažalost, prekrivena dimom “minhenskih pivnica” koje su zlokobno najavile početak Drugog svjetskog rata i nastanak najmračnijih ideologija, koje istorija poznaje.

Samo, zašto to ne vide i ne žele da vide “naši zapadni saveznici”?

Pop, Popa i trobojka

Kad pominjem Minhen i pivnice, fakat je da je današnja Njemačka moderna i bogata evropska država koja se, za razliku od Srbije iz 90-tih denacifikovala i doživjela demokratski preporod. U toj se Njemačkoj ovih dana održava EP u rukometu na kome je učestvovala i naša reprezentacija. Kad kažem naša, ne mislim ona “naša” koju prisvajaju ministar sporta Šćekić ili Andrija Mandić, nego zaista naša – crnogorska.

U nekim novim pivnicama u Minhenu, gradu koji sada odiše duhom modernih evropskih demokratija, družili su se ovih dana navijači Crne Gore i Islanda. Istog onog Islanda koji je 8. juna 2006. godine, prvi od svih svjetskih država priznao nezavisnost Crne Gore i onog Islanda koji je prvi ratifikovao Protokol o pristupanju Crne Gore NATO- u.

Onog Islanda čiji su navijači, da ih cio svijet čuje, dugo nakon naše pobjede nad Srbijom skandirali “Montenegro”, “Montenegro”. Onog Islanda kome se Srbi čude i pitaju kako to da ih Crnogorci vole više nego njih…

Daleko bi me odvelo otvaranje teme o “bratskoj ljubavi” i “istom narodu” kao argumentu zbog čega su naši sjajni rukometaši “morali” pustiti Srbiju, a ne Island da ode dalje i nastavi takmičenje na EP. U tom slučaju bi mi “pobjegla” misao o tome da su neki ljudi – čak i kada je rukomet u pitanju – stavljali Cetinje u isti onaj kontekst s početka teksta.

Čitaj još:   ČANAK: ''LAŽ I NAMJEŠTALJKA- Htjeli su da UHAPSE ĐUKANOVIĆA''

Dragoslav Šćekić i Andrija Mandić: Perjanice profesionalnog srBstva u Crnoj Gori

Tako je Javni servis u svojim prenosima uglavnom insistirao na potenciranju lokalnog određenja onih naših momaka koji su ponikli u nekom drugom mjestu u Crnoj Gori koje se ne zove Cetinje. Sve, valjda, da bi srušili onaj čuveni narativ koji je lansirao čuveni hrvatski rukometni stručnjak Lino Červar da su “svi crnogorski rukometaši iz dvije cetinjske ulice”.

Pa je tako reporter urlao da loptu ima “momak iz Andrijevice”, da su “trojica Pljevljaka u igri”, pa su “dvojica Nikšićana na desnoj strani”, pa je Simić “momak iz Bara”. Takva demistifikacija Červarove predstave o našem rukometu, bila je i iritantna i degutantna. Bijedna, štoviše.

Pa, je li Bog dao da su naši momci iz svih krajeva Crne Gore, da potiču iz svih vjera i nacija koje egzistiraju u Crnoj Gori, da su odvažni, složni i hrabri baš kao ovi koji su osvjetlali obraz našoj državi. I da svi zajedno vole grb, dres i zastavu onako kako ih vole naši rukometaši.

Sad, što ministar sporta, nekakav Šćekić ne priznaje vitešku borbu, već vrednuje samo rezultat i čestita samo pobjednicima, to je valjda ta nova Crna Gora na koju treba da se navikavamo. To je taj novi, identitetski raspolućen crnogorac (malo “c”) koji treba da postane naša realnost, da bude onaj kome nacionalni ponos ne znači ništa, kome su grb i zastava samo dio DPS prošlosti koju treba promijeniti dvotrećinskom većinom kada je jednom budu imali, kome ministarstva i ministri treba da budu jedino most koji će nas sve zajedno, prevesti u novi, tuđi identitet.

Gomila okolnosti danas je na strani onih koji ne barataju argumentima, već snagom Vučićevih donacija i potrebom da zatru trag svega što ima prefiks crnogorski. 

Protiv nas su i pop i Popa koji se ugodno osjećaju u crnogorskom zakonodavnom domu, pod zastavom druge države. Protiv nas je osobina da se lako odričemo od sebe, da smo prevrtljivi i snishodljivi, da smo oportunisti i preletači – jednom riječju stanovništvo čija je odlika da ćuti, trpi i olako prihvata nametnuta rješenja. Protiv nas je i mnogo loša opozicija, koja reaguje jedino kada treba braniti lični integritet, a interes partije pretpostavlja interesu države.

No, uprkos svemu i uprkos takvima – trajemo. Sad, koliko je to zasluga nesposobnosti asimilatora, a koliko naše neobjašnjive opstojnosti, teško je reći. Imam nekako utisak da će Crne Gore i Crnogoraca biti pa sve i da opstane jedino belvederska Crna Gora.

A Cetinje? Život Cetinja nikad nije zavisio od veličine i broja, već od uloge i značaja njegovih ideja. Ideja Cetinja je – zna se – slobodna, nezavisna, samosvojna Crna Gora. I nema te sile koja će to promijeniti. Jer, Cetinje nije samo grad, Cetinje je śeme. Ono što tamo posiješ, vazda na ovom kršu nikne.

Piše: Nebojša Redžić

izvor: http://aktuelno.me

ZAGREB: Kontraverzni Marko Tompson opet podijelio Hrvatsku?

Kada je hrvatske fudbalere u Zagrebu dočekalo pola miliona navijača, Read more