IBALKAN

Vaše Pravo, Vaš Portal

SVETISLAV BASARA: “Srbija ne zna živjeti u miru. Ne samo s drugima, nego ni sa sobom”… (foto)

SVETISLAV BASARA ZA HRVATSKE MEDIJE- Problem Srbije nisu Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj i Aleksandar Vučić– ponekad mi se čini da su i oni žrtve.

Usud Srbije je, tvrdi najznačajniji živi srpski pisac Svetislav Basara, da joj uvijek nešto nedostaje – jednom su to elementarne ljudske slobode, drugi put benzin, treći put dio teritorija.

“Ne pamtim dan”, kaže ovaj enfant terrible srpske kulturne i političke scene i autor više od četrdeset romana, zbirki priča, drama i eseja, “u kojem je u Srbiji bilo sve u redu, u kojem nije bilo neke histerije, neke nestašice ili neke pomame. Srbija je uvijek bez nečega i nešto je uvijek izvan Srbije”.

Dobitnik petnaestak najprestižnijih književnih nagrada, uključujući dvije NIN-ove, Basara je 2023. godine objavio tri knjige: s piscem Brankom Kukićem zbirku eseja Savez duhova, zatim Tajnu istoriju Bajine Bašte, a onda i roman Rekapitulacija. Pored toga, pet puta tjedno piše kolumne za beogradski Kurir, a jednom tjedno na Kurir televiziji uređuje i vodi talk show Crveni karton. Na pitanje kako stiže, Basara odgovara da samo radi svoj posao.

Problem su građanski intelektualci

“Kirurzi operiraju najmanje pet puta tjedno, mnogi popodne rade na privatnim klinikama”, kaže za Telegram. “Svaki se posao mora raditi svaki dan, ne vidim zašto bi novinarski (i spisateljski) posao bili izuzetak. Ne znam, konačno, što bih radio kad ne bih svaki dan radio, pogotovo u ovim godinama.

Dok sam bio mlad, mogao sam povazdan i dokoličariti i smucati se po kafanama, ali to mi odavno nije zabavno. A i da mi je zabavno, ne bih imao s kim dokoličariti i piti. Nema više čak ni kafanskog društvenog života, sve je manje i ljudi s kojima bih sjedio. Svi ovi poslovi oduzimaju mi maksimum pet sati dnevno, što je manje i od onih Marxovih osam sati rada.”

Sve je, kažete, manje ljudi s kojima biste sjedili. Kome biste danas najradije dali crveni karton?

Ne ide to u životu kao u nogometu. Pogotovo ne u Srbiji. U Srbiji svi koji bi i trebali dobiti simbolični crveni karton, dobivaju zeleno svjetlo: sva im se vrata otvaraju, svi rade za njih, uključujući i one koji su navodno protiv takvih. Problem Srbije nisu Slobodan MiloševićVojislav Šešelj i Aleksandar Vučić – ponekad mi se čini da su i oni žrtve.

Nego ko je problem?

Problem Srbije su “građanski intelektualci” i elita, za koju je Mirko Kovač s pravom rekao da je gora od rulje; oni koji nisu izgradili nikakav obrambeni mehanizam protiv uspona takvih ličnosti. Srpsko društvo naprosto nema imuni sistem koji bi odbacivao ličnosti poput gore navedenih. Štoviše, mislim da srpsko društvo, ne uvijek svjesno, stvara takve ličnosti. Priča o Miloševiću ili Vučiću, koji su se pojavili niotkuda i koji vladaju strahom, najobičnija je glupost.

Zašto je glupost?

Zato što je između 1987. i 1999. godine 99 postotaka srpske populacije podržalo Miloševića i projekt velike Srbije Dobrice Ćosića. S izuzetkom Beogradskog kruga, u kome je bilo manje od stotinu ljudi, malo tko je imao nešto protiv ideje o Srbiji na liniji Karlovac-Karlobag-Ogulin-Virovitica. Srpsko društvo sklono je psihičkim epidemijama, zato što ono nije zajednica slobodnih građana, nego aritmetički skup.

Filozof Ivan Milenković vaš roman Rekapitulacija nazvao je “čudom od romana”, iskorakom u odnosu na Kontraendorfin, i to “u onoj mjeri u kojoj je Kontraendorfin iskorak u odnosu na Andrićevu lestvicu užasa“. Što je onda Total Recall, roman koji pišete? U kojem smislu bi vaš novi roman mogao biti iskorak u odnosu na Rekapitulaciju?

Sva ta tri romana su, svaki na svoj način, bili figurativni čekići kojima sam razbijao idole u čemernom poganskom hramu srpskog nacionalizma i nacionalističkog pentena. De Maistre je svojevremeno pisao da propast jedne nacije počinje propadanjem njenog jezika.

Kao da je de Maistre opisivao Srbiju, koju pustoši stravično siromaštvo jezika, koje opet proizvodi “siromaštvo svijetom” i koje odzvanja od rogobatnih, otrcanih, patetičnih, pseudoepskih fraza o ugroženosti “srpskih svetinja i svega srpskog”. Jezički idoli se mogu srušiti u književnosti; da bi se nešto promijenilo, moraju se srušiti politički idoli, a za to nema političke volje.

Čitaj još:   ARLAUK U PARLAMENTU RS: „Merhaba, askeri, 'inshallah koalicija' i eto i rječnika turskog jezika…“ (video)

Srpska opozicija, koju radije zovem Vučićeva konkurencija, nema snage, a vjerojatno ni pameti– jer da ima pameti, našla bi i snage – da izađe na scenu s političkim programom, a ne varijacijama nacionalnog programa, tj. populizma s demokratskim likom. Imali smo to za vrijeme Borisa Tadića i Vojislava Koštunice – vidjeli smo na šta to sliči, ali smo zaboravili. Kakvu ću priču napraviti od ostataka dekonstruiranog jezika u sljedećem romanu, to još ne znam. Ipak, mislim da će to suštinski biti ista priča s novim detaljima.

Prilazeći svijetu s dvije strane” (Miljenko Jergović), sa svojim prijateljem, piscem i urednikom časopisa Gradac Brankom Kukićem, objavili ste knjigu eseja Savez duhova. Jergović bi rekao – savez odmetnika. Jeste li zaista odmetnik?

Treba reći da su svi eseji iz knjige Savez duhova davno objavljeni. Kukić ih je samo sistematizirao i poredao po nekom unutrašnjem osjećaju tako da pričaju zasebnu, koherentnu priču. Odmetnik, to je prejaka riječ.Što je prava riječ?

Prava riječ za moju poziciju je autsajder, za koju ne postoji pravi prijevod. Baš prava riječ!

Zašto?

Sav život stojim po strani od svih mainstreamova i svih loših i dobrih srpskih društava. A kad smo već kod dobrih i loših društava, društva iz birtija na Ibarskoj magistrali, u koja sam povremeno zalazio, neusporedivo su bolja od dobrih društava iz elitnih beogradskih kvartova. Dok sam bio mlađi, mislio sam da je to nedostatak, blaži oblik sociopatije; odavno uviđam da je to bila prednost koju nisam oduvijek znao cijeniti.

S Kukićem ste prijatelj četiri desetljeća. Je li vas teže imati za prijatelja ili za neprijatelja, što mislite?

To prijateljstvo traje duže od četiri desetljeća. Da je bilo preteško, Kukić ne bi izdržao. A pošto i moji neprijatelji nekako izdržavaju, onda mu dođe na isto. Teško je povremeno i meni podnositi – mene. Valjda je tako sa svima: osnovna stvar je postaviti neke granice i prijateljstvu i neprijateljstvu.

“Pisanje je za mene bludni čin”, kaže Mirko Kovač. A za vas?

Pisanje je za mene ropski rad. U početku nije bilo tako, bilo je pravo zadovoljstvo. Ali to vam je kao s heroinom: dok se ne stvori ovisnost, sve izgleda bajno; kasnije treba sve više i više heroina da bi ovisnik uopće funkcionirao. I to na jedvite jade. Tako i ja: pišem da bih funkcionirao. Gore se osjećam kad ne pišem. O tome kako to izgleda, možda bi nešto mogla reći rečenica iz romana koji pišem:

“Povukao sam se u egzil, u selo B (u S-skoj guberniji), u namjeri da poradim na konceptu radikalnije poetike, to se, međutim, pokazalo nemogućim – svaki sledeći korak u radikalizaciji morao bi biti ili ničeansko ukucavanje rečenica čekićem u glave, ili kafkijanski postupak urezivanja proze u kožu čitaoca”. Svatko valjda ponekad ima onaj osjećaj da bi volio izaći iz vlastite kože.

A vi?

Imam osjećaj da bih volio da izađem iz jezika.

Je li, izašavši iz života, nekad svemoćni “otac nacije” Dobrica Ćosić na neki način izašao i iz sjećanja Srba? Imate li dojam da je Ćosić odavno zaboravljeni pisac?

Da, onoliko koliko svaki srpski pisac bude zaboravljen čim umre. Ali Ćosićeve knjige i dalje izlaze, i dalje se čitaju. Vidim da njegova kći misli da se ne čitaju onoliko koliko smatra da se trebale čitati i koliko je Ćosić za života mislio da se trebaju čitati. Dokle god Srbija tavori u ovakvom stanju duha – koji Ćosić nije stvorio, prije bi se moglo reći da je taj duh stvorio njega– romani Dobrice Ćosića ostat će produžetak velikosrpske politike književnim sredstvima. Evo, tu je nedavno, uz veliku pompu, posthumno promovirana Ćosićeva Knjiga o Titu.

Ni to nije prošlo bez ćosićevskih mistifikacija, tipa “deset godina je čekala da bude objavljena”.

Čitaj još:   Dnevni horoskop za 28. novembar 2021. godine

Što je čekala?
Nije objašnjeno.

Zaboravivši Dobricu Ćosića, što srpsko društvo zapravo pokušava zaboraviti, znate li?

Srpskom društvu ne treba Ćosić da bi bilo što zaboravilo. A zaboravlja sve što je važno. Ćosić, uostalom, nikad i nije bio agens zaborava; bio je (i ostao) tvorac lažnog sjećanja.

U pristupnom govoru SANU, Ćosić je 1976. kazao da su Srbi dobitnici u ratu, a gubitnici u miru. Tu je mudrost, povjerio se kasnije Slavoljubu Đukiću, pročitao na nadgrobnom spomeniku na seoskom groblju u rodnoj Velikoj Drenovi. Ima li istine u navedenom Ćosićevom mudrovanju?

Moglo bi se to i ovako postaviti: ako u Ćosićevim iskazima ima istine, tim gore po istinu. A istinito je da je Srbija u dva velika svjetska rata bila na strani pobjednika. Nije istina da je nakon tih ratova izgubila. Problem je što nije dobila sve što je htjela dobiti, a još veći problem je što nije točno znala što hoće dobiti. A hoće, u stvari priviđa da hoće, dobiti Srbiju u granicama Dušanova carstva, premda već 200 i kusur godina nije u stanju urediti ni teritorij kojim raspolaže. Vratimo se na dobivanje u ratu i gubljenje u miru.

Kad se to tako kaže, kolektivno nesvjesno odmah reagira ovako– Aha, dobili smo u ratu, izgubili smo u miru; hajdemo ponovo ratovati da bismo osvojili to što smo izgubili u miru. Tako je na kraju i bilo.Kako?

Srbija je povela još jedan rat, izgubila ga, i nastavila i dalje gubiti u miru. Srbija gubi u miru zato što ne zna – a vjerojatno i ne želi – živjeti u miru. Ne samo s drugima, nego ni sa sobom.

Zašto se naoružavaju Srbija i Hrvatska, što mislite?

Za Hrvatsku ne znam. Srbija se naoružava zato što je izgubila u miru.

Mislite da na prostoru nekadašnje Jugoslavije ima potencijala za nove sukobe?

Kad ga to nije bilo? I zašto ga sad ne bi bilo?Zato što, na primjer, imamo iskustvo 1990-ih. Srpska povjesničarka Latinka Perović kaže da su način na koji se raspala Jugoslavija i ubojstvo Zorana Đinđića “naši najveći nacionalni porazi”. Jesu li?

Da, ta dva poraza su nešto od čega se Srbija veoma dugo – možda i nikad – neće oporaviti. Tim porazima, naročito Đinđićevim ubojstvom, Srbija je objema nogama iskoračila iz povijesti modernog svijeta. A jednom nogom je uvijek bila izvan. Đinđić i još nekolicina – naglašavam “nekolicina”– pokušali su srpsko društvo uljuditi, osuvremeniti ga i institucionalizirati, odvojiti pseudomitologiju od politike, ali to nije odgovaralo istom onom postotku (dakle, 99 posto!) srpskih građana kojima su odgovarali Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić.

izvor: SB

NAJAMNIK- Priča prema istinitom dogadjaju… (foto)

U Prlinama na domak Akova živjela je porodica Raifa Pilava. Read more

SARAJEVO, CRVENI TEPIH: Danas počinje 24. Sarajevo film festival…

Čast da otvori 24. izdanje SFF-a pripala je slavnom poljskom Read more