IBALKAN

Vaše Pravo, Vaš Portal

ODGOVOR MILORADU Dodiku: Rezolucija UN- a, o genocidu je usvojena i o tome više nema rasprave, ali je vrijeme da se govori o… (foto, video)

(…) kolektivnoj krivici RS i Srbije, i fašističkoj politici Dodika i Vučića!

SARAJEVO- BANJA LUKA: BiH, Zanimljivosti, vijesti, srijeda 05. 06. 2024… 19: 33…  ODGOVOR MILORADU Dodiku: Rezolucija UN- a, o genocidu je usvojena i o tome više nema rasprave, ali je vrijeme da se govori o… (foto, video)

Vrijeme je da, zbog ponašanja Banja Luke (Dodika) i Beograda (Vučića), i njihove svakodnevne produkcije gomila laži i uvreda od početka rata u BiH do danas, što je prešlo sve granice normalni svijet i pristojnog čovjeka, otvore pitanja: je li politika Milorada Dodika (i Aleksandra Vučića) fašistička, a po svemu sudeći jeste, i jesu li genocid zaista počinili pojedinci, ili je genocid nemoguće počiniti bez kolektiva (države)?

Foto: Slobodna Bosna

Aleksandar Vučić (Foto: Slobodna Bosna)

Milorad Dodik (Foto: Slobodna Bosna)

Piše: Dženana Karup Druško

U autorskom tekstu koji je objavio u beogradskoj Politici 3. juna 2023. godine Milorad Dodik piše da rezolucija o “navodnom genocidu“ u Srebrenici nije usvojena jer “nije bilo većine“.

U nastavku tvrdi da je “ovakvo glasanje rezultat ogromnog truda i djelovanja Srbije i predsjednika Aleksandra Vučića, koji su neumorno u nebrojenim kontaktima sa članicama UN objašnjavali i ukazivali na jednostranost i netačnost onoga što je bošnjačko-nemačka rezolucija spremila kao osudu srpskog naroda, Srbije i Republike Srpske“.

Ostatak teksta posvećen je negiranju genocida koje argumentira bestijalnim lažima pozivajući se na zapadne autore, izvještaj “nezavisne međunarodne komisije“, koju je osnovala i platila Vlada Republike Srpske, te židovske autoritete: “… profesor Hebrejskog univerziteta u Jerusalimu Jehuda Bauer, koji se u stručnim krugovima smatra najvećim autoritetom za pitanje Holokausta i genocida i Efraim Zurof direktor Centra ‘Simon Vizental’, javno su rekli da u Srebrenici nije bilo genocida“. 

Majstori mraka

Ovaj tekst, uz sve što već dugo Dodik radi i izjavljuje, pokazao je više nema svrhe s njim raspravljati i dokazivati da je genocid počinjen (kao i druga teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava u BiH) pozivajući se na presude dva suda Ujedinjenih nacija– MKSJ i Međunarodni sud pravde, jer su to po treći put, ovaj put Rezolucijom, potvrdile Ujedinjene nacije, dakle cijeli svijet.

S tim su očito odlično upoznati i Dodik i Vučić, kao i revizionisti i Republike Srpske i Srbije, jer da nije navedenih presuda, činjenica i dokaza da su Srbi počinili genocid, ne bi ni imali šta negirati. To što će u budućnosti, a i u historiji, Republika Srpska biti prepoznata kao neko ko je izvršio genocid a Srbija kao neko ko je svim silama branio (i nije spriječio) počinioce najstrašnijeg zločina koje čovječanstvo poznaje, jeste ozbiljan problem za njih, ali, nažalost, očito, ne zato što su počinili genocid, nego što je to cijeli svijet priznao i potvrdio.

Sad je vrijeme da se, upravo zbog ponašanja Banja Luke (Dodika) i Beograda (Vučića) i njihove svakodnevne produkcije gomila laži i uvreda od početka rata u BiH do danas, što je prešlo sve granice za normalni svijet i pristojnog čovjeka, otvore pitanja: je li politika Milorada Dodika (i Aleksandra Vučića) fašistička, i jesu li genocid zaista počinili pojedinci, ili je genocid nemoguće počiniti bez da iza njega stoji država, odnosno institucije i cijeli sistemi (kao što danas stoje iza negiranja međunarodnih presuda i revizionizma)?

Nerzuk Ćurak, profesor Političkih nauka u Sarajevu, smatra da fašizam postaje “mainstream našega svijeta“: “Veliki broj ljudi voli nove mješine starog fašizma te ne vide ništa sporno u politikama koje promoviraju etničko i svako drugo nasilje“. Dalje navodi da smo “višegodišnjom normalizacijom radikalnodesničarskog pogleda na svijet“ dobili “Vučićevu Srbiju, Dodikov entitet, ali i mnoge druge režime koji su osnaženi medijskim tepanjem – to nije fašizam, to je populizam.“

Enzo Traverso, talijanski profesor, konstatira da analitičari rijetko koriste termin fašizam.

Po njemu postfašizam (termin koji novu stvarnost dijeli od fašizma 30-tih godina) koristi nove tehnologije, medije i sva sredstva komunikacije, “širi svoju riječ pomoću televizijskih spotova i reklamnih kampanja radije nego kroz defilovanje uniformisanih trupa“– Vučić i Dodik su objavili spot i postavili bilborde širom Srbije i RS tvrdeći da “nismo genocidan narod“, dok su mediji histerično izvještavali o rezoluciji protiv Srba, Srbije i Srpske– proizvodi i eksploatiše strah predstavljajući se kao odbrana i spas od neprijatelja koji ugrožavaju “obične ljude“– Zapad je neprijatelj (dokaz “agresija NATO- a),

Kurti je neprijatelj, Sarajevo, Zagreb, Crnogorci, svi po Vučićevim i Dodikovim tvrdnjama rade protiv Srba – a rješenja koja postfašizam nudi uvijek su vraćanje u prošlost: povratak nacionalizmu, zatvaranju u identitete, reafirmacija suverenosti, zaštita “malih ljudi“ – što svakodnevno gledamo u Vučićevoj i Dodikovoj politici, a 8. juna na svesrpskom saboru u Beogradu bit će “potvrđeno jedinstvo srpskog naroda“.

“Ističu majstori mraka da su im ugrožena ljudska prava, naročito pravo da slome liberalna društva postepenim instaliranjem neofašističkih ideologija pod trajnim geslom: jedan narod, jedna država, jedan vođa“, navodi Ćurak.

Karadžić i Mladić su zločine, kako su tvrdili u Haagu, počinili u ime srpskog naroda. Dodik i Vučić, kako stalno ponavljaju dok sebe predstavljaju kao žrtve, rade isključivo u interesu srpskog naroda. Musoliniji je Talijanima obećavao obnovu Rimskog carstva, Hitler raih koji će svim Nijemcima omogućiti da u budućnosti žive zajedno.

Milošević je Srbima obećavao Veliku Srbiju, a Dodik i Vučić “jedinstvo srpskog naroda“ za koje Aleksandar Vulin ne krije da je novi “srpski svet“, te da je “proces ujedinjenja započet i više se ne može zaustaviti“.

“Novo sjećanje“

Revizionizam i fašizam idu ruku pod ruku. Zoran Pusić pišući o fašizmu i revizionizmu  ukazuje da su stavovi fašizma vodili u rat i zločin, a današnji revizionisti s “jedne strane umanjuju zločine“ dok s “druge strane često iznose stavove karakteristične za fašizam“.

Po Stevanu Filipoviću “fašizam je, ukratko, Vučićev duhovni otac Šešelj, ratni zločinac (…) Ili Vučićev govor o ‘sto muslimana’ u Skupštini. Manifestni oblik fašizma u Srbiji je velikosrpski nacionalizam, čiji je integralni deo rehabilitacija četništva.“ Za Oliveru Milosavljević “istorijski revizionizam je u savremenom srpskom društvu jedan od ključnih mehanizama kojim se izgrađuje ‘novo’ kolektivno ‘sećanje’, kao temelj ‘novog’ nacionalizma“.

Aleksandar Vučić (kao i Dodik) ne propušta da se pozove na antifašizam dok su po zakonu u Srbiji partizani i četnici izjednačeni, Draža Mihailović je rehabilitiran, a murali Ratka Mladića “ukrašavaju“ i Beograd i gradove širom “Srpske“.

Čitaj još:   Advokat i bivši ministar pravde Šoć: Premijer za smjenu Leposavića nema podršku onih koji podržavaju Vladu... (foto)

Milivoj Bešlin je još prije dvije godine upozoravao da režim u Srbiji dovodi u istu ravan fašizam i antifašizam:

“Na taj način, oni nisu kompromitovali antifašizam, to im nije ni bila ideja, ideja je od početka bila da normalizuju fašizam. To je bila tendencija Koštuničine vlasti, dobrim delom i Tadićeve vlasti, različiti su im bili motivi, ali su išli na normalizaciju fašizma povlačenjem pred njim, da bi na kraju krajeva predstavnici te i takve radikalne partije, čiji je vođa Vojislav Šešelj osuđen za ratne zločine i koja je u osnovi imala fašističku ideologiju, nešto malo presvučeni došli na vlast, i onda je zaprao čitavo to radikalsko podzemlje, sve te neofašističke grupe, navijači i svi ostali, svi su obukli sakoe i stavili kravate i postali– država.“

Četnici su, kao što je dobro poznato, u II svjetskom ratu bili na strani fašista, no “novo sjećanje“ ušlo je u udžbenike i u RS i u Srbiji, dok Dodik vozeći se čamcem po Drini pjeva četničke pjesme. Pored mjesta koja su i u II svjetskom ratu a i u ovom zadnjem bila najveća stratišta Bošnjaka, kojih više i nema u podrinjskim gradovima koji su pod kontrolom RS- a, upravo zbog srpske politike s obje strane Drine.

Za četničke zločine iz II svjetskog rata odgovarali su pojedinci, među njima i Draža Mihailović kome je na procesu u Beogradu dokazano, iako je to bio sporedni zadatak optužnice, da su četnici od Foče do Pljevalja poklali više od 8.000 Bošnjaka. U interesu “bratstva i jedinstva“ to je gurnuto pod tepih.

Za zločine iz 90-tih presuđen je srpski vojni, politički i policijski vrh u MKSJ. No, ovo su presude međunarodnog suda, sa svim okolnostima i kontekstom, pa se ne mogu sakriti, ali se negiraju i ne spominju, u interesu “stabilizacije regiona“, kako tvrdi Vučić, ili opstanka BiH kako tvrdi Dodik poručujući da je Rezolucija o Srebrenici “kraj“ za Bosnu i Hercegovinu.

Upravo ono čemu se i Karadžić nadao i pokušao to oružjem i zločinima ostvariti zbog čega danas sjedi u jednom od najstrožijih evropskih zatvora s najvećim svjetskim kriminalcima.

No, u zahtjevima za nezavisnost Republike Srpske, Dodik se poziva upravo na to da Srbi kao većinsko stanovništvo ovog bh. entiteta imaju potpuno pravo da donesu tu odluku, pri čemu potpuno ignorira da je Republika Srpska skoro etnički čista zahvaljujući politici etničkog čišćenja provedenoj najtežim zločinima koje poznaje međunarodno pravo na prostoru koji su Srbi smatrali svojim.

O toj politici pisao je bivši sudija MKSJ Frederik Harhoff (iz Danske): “… proglašavali smo krivim učesnike u udruženom zločinačkom poduhvatu koji su se saglasili sa zajedničkim ciljem (da se protjera nesrpsko stanovništvo sa prostora koje su Srbi smatrali svojim) ili koji su doprinijeli ostvarenju zajedničkog cilja.

(…) Donosio sam presude vjerujući da su oni na vrhu mogli da uvide da se plan o protjerivanju drugih s prostora koje su smatrali svojim, protivi osnovnom životnom poretku. Vodio sam se zahtjevom da se utvrdi šta je ispravno, a šta pogrešno u svijetu zahvaćenom globalizacijom i internacionalizacijom, koji mora da odbaci ideju da postoji ’prirodno pravo’ jednog naroda da naseli izvjesna područja i da sa njih ukloni druge narode.

To smo prije 70 godina zvali Lebensraum“ (U nacističkoj Njemačkoj koncept životnoga prostora, politika koju je provodio Hitler).

I nakon ovoga jasno je, imamo odgovor na prvo pitanje: Dodikova i Vučićeva politika je bez ikakvog “tepanja“ – fašistička.

Lekcije Holokausta

Početkom maja Dodik je uputio pismo predsjedniku Izraela Isaku Hercogu i premijeru Izraela Benjaminuu Netanjahuu, izrazivši im iskreno i najdublje saučešće, poštovanje i saosjećanje povodom obilježavanja Dana sjećanja na Holokaust ističući da je “Holokaust najstrašnija mrlja na licu Evrope, koju moramo zauvijek pamtiti s poštovanjem, ali i osujetiti svaki pokušaj ponovnog buđenja zlih sila, bilo gdje i prema bilo kome“.

S obzirom da Holokaust nikad nije presuđen pred međunarodnim sudovima, a genocid koji Dodik otvoreno negira jeste, ovo njegovo pismo nije ništa drugo do krajnji cinizam politike koja gazi po mrtvima zarad nekoliko poena. Jasno je da Dodik koristi Holokaust da se obračunava sa Evropom.

Zygmunt Bauman, svjetski poznati sociolog koji je predavao na najuglednijim svjetskim univerzitetima i autor velikog broja djela koja su prevedena na brojne jezike pisao je: “Moralna je odgovornost najosobnije i neotuđivo ljudsko vlasništvo te najdragocjenije ljudsko pravo.

Ne može se oduzeti, podijeliti, ustupiti, založiti ili pohraniti na sigurno. Moralna odgovornost je bezuvjetna i beskrajna, a očituje se u neprestanoj strepnji da se nije dovoljno očitovala. Moralna odgovornost ne traži potvrdu za svoje pravo da bude ili za svoje pravo da ne bude. Tu je prije svake utjehe ili dokaza i nakon svake isprike i razrješenja grijeha.“

Upravo je Bauman jedan od najpriznatijih međunarodnih autora kad je u pitanju Holokaust. Po njemu “Holokaust trebamo promatrati kao sociološki laboratorij, do najsitnijeg detalja ‘secirati’ sve načine, obrasce i uvjete pod kojima genocidni potencijali mogu biti izneseni i izvedeni. Ako nam holokaust ne uspije otkriti naličje našeg pouzdanog, bogatog i hrabrog svijeta i opasne igre koju taj svijet igra s ljudskim moralnim impulsima, najvažnija lekcija holokausta ostaje nenaučenom“.

Bauman nas, na osnovu svog velikog iskustva, uči da bismo trebali do najsitnijeg detalja “secirati“ sve načine, obrasce i uvjete po kojima je izvršen genocid u Srebrenici. Da pri tome obratimo pažnju na izvore genocida, kategorijalna ubistva i da poduzmemo akcije da ih blokiramo, što je po njemu najvažnija pouka koja treba biti izvučena iz Holokausta.

On objašnjava da “Holokaust i svi slični masakri stoje izdvojeno od nebrojenih eksplozija ljudske okrutnosti, ne samo (čak ne nužno) brojem svojih žrtava, nego zato što su to kategorijalna ubistva (muškarci, žene i djeca bivaju istrijebljeni i uništeni zbog svoje pripadnosti kategoriji bića unaprijed određenoj za uništenje). Židovi, označeni kao kategorija, nisu se uklapali u nacističku viziju svijeta mjerenu po jednoj ‘neospornoj’ i pretpostavljenoj vrijednosti njemstva“.

Muslimani/ Bošnjaci se nisu uklapali u viziju velike Srbije Miloševića i Karadžića mjerenu po jednoj “neospornoj“ i pretpostavljenoj vrijednosti srpstva.

Čitaj još:   TUŽNA VIJEST IZ TUZLE: Dr Sead Jamakosmanović vrsni ljekar i humanista, preselio na Ahiret od posledica koronevirusa... (foto)

Rafael Lemkin, otac pojma genocid, navodi da “genocid nužno ne podrazumijeva neposredno uništenje jedne nacije, osim kada je ono izvršeno masovnim ubijanjem svih pripadnika jedne nacije. Umjesto toga, njegova svrha je da označi organizovani plan, koji podrazumijeva različite postupke koji imaju za cilj uništenje osnovnih temelja života nacionalnih grupa (…)

Ciljevi takvog plana bili bi raspad političkih i društvenih institucija kulture, jezika, nacionalnih osećanja, religije, ekonomskog postojanja nacionalnih grupa, kao i uništenje lične bezbjednosti, slobode, zdravlja, dostojanstva, pa čak i života pojedinaca koji pripadaju tim grupama.”

Nema genocida u “domaćoj radinosti“

Po Helen Fein (Columbia University) postoji pet osnovnih uvjeta koji trebaju biti ispunjeni kako bi se radilo o “genocidnoj politici” ili o “genocidu”: “Da postoji kontinuitet u napadima koje su počinioci izvršili da bi uništili pripadnike neke grupe. Počinioci djeluju kolektivno ili na organizovani način. Žrtve su odabrane samo zato što pripadaju nekoj grupi. Žrtve su bespomoćne ili su ubijene, bez obzira na to da li su se predale ili su pružale otpor. Uništavanje se vrši s ciljem ubijanja, a ubistvo je odobreno od strane počinilaca.”

Henryj Feingold za Auschwitz piše da je “bio proširenje modernog sistema tvornice“: “Inženjeri su dizajnirali krematorije, menadžeri su osmislili sustav birokracije koji je radio učinkovito i s poletom na kojemu bi zavidjele mnoge prethodne nacije. Ono čemu smo svjedočili bilo je ništa manje no masivna shema društvenog inženjeringa“.

I sve je to rađeno kako kaže Bauman “bez poštovanja prema ljudima, s isključivom vrijednošću efikasno obavljenog posla“. Dražen Erdemović je u Haagu ispričao: “Bio je julski dan u Srebrenici. Ubijali su civile od 10h do 15:30. Umorili se i sjeli u krčmu. Došao drugi odred da nastavi ubijanje. Taj dan je ubijeno hiljadu ljudi.” “Posao“ je obavljen.

Nakon stravičnih zločina nad Židovima u II svjetskom ratu mnogi autori, među kojima i Bauman, počeli su već pedesetih godina postavljati pitanje kako je moguće da je toliko ljudi u nacističkom režimu bilo spremno u toj mjeri mučiti i ubijati?

Slijedom toga, već odavno je u BiH trebalo postaviti pitanje kako je toliko ljudi bilo spremno slijediti Miloševića i Karadžića, mučiti i ubijati ljude, to kriti, a godinama kasnije počinjene zločine opravdavati i negirati i zločince slaviti kao heroje? Nije li to saučesništvo koje ukazuje na kolektivnu krivicu?

Je li bilo moguće da pojedinci počine genocid u Srebrenici ili je iza toga stajala država, u to vrijeme samoproglašena Republika Srpska i Srbija Slobodana Miloševića, i znači li to, onda, i kolektivnu odgovornost o kojoj stalno Dodik i Vučić govore majstorski tjerajući sve svoje neistomišljenike da ponavljaju: ne, nema kolektivne srpske odgovornosti za genocid, nego samo pojedinačne. Iako je to van svake logike i razuma?

Kako pojedinac, ili nekoliko pojedinaca mogu počiniti genocid? Postoji li takav primjer u dosadašnjoj historiji?

U presudi Radislavu Krstiću (presuđen za genocid) sudsko vijeće MKSJ već na početku zaključuje: “Nijedan opis ne može dočarati užas događaja koji su se u Srebrenici odigrali tokom tih devet dana, od 10. do 19. jula 1995, kao ni svu težinu saznanja da se čovjek pod pritiskom rata može srozati na takva zvjerstva. Tokom nešto više od sedmice dana hiljade života su ugašeni, nepopravljivo narušeni ili jednostavno izbrisani sa stranica istorije.“

“Ono što je radio režim Slobodana Miloševića, to je radila država, taj režim je bio država, jer on je donosio odluke u ime države“, pisao je Srđa Popović podsjećajući da je Milošević izabran aklamacijom, a poslije je četiri puta uzastopno biran na predsjedničkim izborima, da bi 2000 godine, kad se već sve znalo i MKSJ radio, dobio dva miliona glasova.

Po Popoviću: “Ceo narod kao narod je doneo pogrešnu odluku, a ta odluka je bila da sledi Miloševića u njegovoj ideji da smo mi najjači, najveći, mi ćemo diktirati uslove, prekrajati granice. Ljudima se to dopalo“. Kao što im se danas dopadaju (skoro ista) obećanja Vučića.

Popović je učestvovao i u raspravama o kolektivnoj odgovornosti (Srba) objašnjavajući razliku između krivično-pravnog pojma krivice (ratnih zločinaca), koja je po zakonu uvijek individualna, i “pojma političke odgovornosti svih onih koji su makar i posredno doprineli (makar svojim glasom datim u trenutku kada se znalo da se radi o zločincima, makar naknadnim pravdanjem ili čak glorifikacijom njihovih zločina), da ti zločini budu počinjeni.

Dovoljno brojni da je vlast mogla da tvrdi da su ona i njena zločinačka politika legitimne. (…) Razmere pojedinih zločinstava koja tek u svojoj sumi tvore genocid takve su da se on ne može izvršiti u domaćoj radinosti. Za to su potrebni velika sila, plan, organizacija, ljudstvo, logistika, itd“.

To bi bio odgovor na drugo pitanje. Genocid ne mogu izvršiti pojedinci, pojedinci su osuđeni.

BONUS VIDEO; Usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenici! Pogledajte koje su države bile ZA, a koje PROTIV!

izvor (SB)

NAJAMNIK- Priča prema istinitom dogadjaju… (foto)

U Prlinama na domak Akova živjela je porodica Raifa Pilava. Read more

SARAJEVO, CRVENI TEPIH: Danas počinje 24. Sarajevo film festival…

Čast da otvori 24. izdanje SFF-a pripala je slavnom poljskom Read more