STANKO Radulović: Bljesak i Oluja su unaprijed dogovorene vojne akcije… (foto, video)

Od javnosti se krije činjenica da Vojska RSK nije ni pokušala da brani građane od napada vojnika Hrvatske i da je plan Slobodana Miloševića bio “humano preseljenje” Srba iz Hrvatske na Kosovo. Ali Krajišnici nijesu željeli da idu sa jednog ratom zahvaćenog područja na drugo koje je bilo jednako toliko rizično.

Piše: Stanko Radulović

U proteklih 30 godina mnogo se govorilo o vojnim akcijama Bljesak i Oluja koje su okončale rat u Hrvatskoj, ali je za tri decenije malo ko govorio o brojnim dogovorima iza kulisa koje su prethodile onom što je prikazano na samoj “sceni”.

Vojne operacije “Bljesak” i  ”Oluja” su u srpskoj javnosti predstavljene kao najveći mogući zločin novije istorije koju su izvršili pripadnici HVO, ali svi oni kriju da je vojna akcija rezultat dogovora Slobodana Miloševića, Franja Tuđmana i međunarodne zajednice, te da Srbija nije učinila ništa da pomogne Srbima na teritoriji tadašnje RSK. Naprotiv.

Od javnosti se krije činjenica da Vojska RSK nije ni pokušala da brani građane od napada vojnika Hrvatske i da je plan Slobodana Miloševića bio “humano preseljenje” Srba iz Hrvatske na Kosovo, ali Krajišnici nijesu željeli da idu sa jednog ratom zahvaćenog područja na drugo koje je bilo jednako toliko rizično.

Istina o RSK i ratu u Hrvatskoj je mnogo drugačija od onog što se u javnosti zna. U medijima u Crnoj Gori i Srbiji decenijama slušamo priče o tome kako su na teritoriji RSK živjeli Srbi i kako je sa te teritorije, koja je bila skoro četvrtina Hrvatske, protjerano 250.000 Srba.

A jesu li na tom prostoru živjeli Hrvati? E to se krije od javnosti, kao i istina šta je bilo sa njima 1991. godine kada je počeo rat u Hrvatskoj.

Istina je mnogo drugačija od zvanične koju možete da pročitate u crnogorskim i srpskim medijima.

I sam sam živio na teritoriji RSK prije početka rata. Na tom području koje je tada imenovano kao RSK živjelo je oko 150.000 Hrvata i sa te teritorije su Srbi potpomognuti vojnicima JNA od početka rata 1991. godine protjerali 99,9 posto hrvatskog stanovništva.

Ljudi su, na primjer iz Petrinje, pobjegli glavom bez obzira, tek sa nekoliko putnih torbi, dokumentima, još raspoloživim autobusima ili automobilima. Mnogi nijesu uspjeli da ponesu ni putne torbe, sve im je stalo u par plastičnih kesa.

U Petrinji u kojoj sam odrastao je prije 1991. godine živjelo više od 15.000 Hrvata, a tokom postojanja RSK, od septembra 1991. do avgusta 1995. godjne, u gradu je ostalo svega dvadesetak Hrvata i svi su maltretirani.

Odmah nakon ”oslobođenja” u septembru 1991. godine pripadnici vojske RSK provalili su u sve hrvatske kuće i stanove, radi navodnog čišćenja terena i iz tih kuća i stanova iznosili sve što je imalo vrijednost.

Iz tih kuća odneseno je sve, kvalitetno posuđe, garderoba, umjetnine, zlato, nakit, novac, namještaj, bjela tehnika…

U drugom krugu čišćenja terena iz tih kuća je odnošena stolarija, sanitarije, sa tih kuća su skidani krovovi, a oko 50 posto su na kraju spaljenje. Od situacije u Petrinji ništa drugačije nije bilo i u svim drugim gradovima Hrvatske pod kontrolom Srba za vrijeme postojanja RSK.

U Petrinji su tokom postojanja RSK do temelja srušene obje katoličke crkve – Sveti Lovro i Sveta Kata, a na mjestu na kojem su one postojale ostala je čista zemlja…

Nisu ostala pošteđena ni groblja, ali su ta mjesta mnogo manje devastirana od samih gradskih sredina i na izvjestan način bila sačuvana, ali ne u potpunosti.

Tokom rata mnogo puta sam se upitao, ali i pitao sugrađane zašto se pale hrvatske kuće, ako su mještani ubjeđeni da na tom prostoru nikada više neće živjeti Hrvati, jer su te kuće mogle biti sačuvane…

Dakle, istina je mnogo drugačija od one koje možete pročitati u srpskoj javnosti, ali to istovremeno ne znači da bi Hrvati postupili drugačije da su 1991. zaista bili jači i ”naoružani do zuba” kako su to tvrdili tadašnji srpski i crnogorski mediji.

Od tih dešavanja u Hrvatskoj je proteklo 30 godina i pored brojne tehnologije, medija, televizija, radija, fotografskih snimaka, istina je uporno skrivana od javnosti, a istorija falsifikovana.

Ako je to bilo moguće uraditi na kraju 20. i početkom 21. vijeka, potpuno isfabrikovati i isfalsifikovati činjenice i istorijske fakte, postavlja se pitanje koliko je toga zaista tačno iz istorije koju učimo u školama u ranijim vijekovima kada nije bilo medija, fotografija, video zapisa i kada je postojao veoma mali broj pismenjih ljudi, koji jedva da su napuštali mjesto odrastanja i imali priliku da saznaju nešto više od onog što bi im servirali…

BONUS VIDEO; Vojvođanski dnevnik | 30.04.2025.

izvor aktuelno portal.me