LJUBOMIR Filipović: Crnogorci– Nacija Paranoika

Duh 13. maja  i dalje bdije nad ovim prostorima, ali ne kao sofisticirani aparat državne kontrole– već kao kolektivna psihoza, opsesivna potreba da se u svemu vidi zavjera. Jer u Crnoj Gori, kao i šire po Balkanu, narod ne vjeruje nikome– osim teoriji.

Ne vjeruje se zdravom razumu, ali se zato vjeruje da “oni gore” kriju lijek za rak, da su nam stavili čipove u vakcine, da CIA zna sve, da su masoni, iluminati, Vatikan i ko zna još ko već sve unaprijed riješili i da su namjerili da nas totalno unište.

Porazila me je informacija iz posljednjeg EU Barometra, koja kaže da veliki broj građana Crne Gore, bez obzira na vjeru, naciju ili rod, vjeruje da država krije lijek protiv raka. Samo ne znam ko krije.

Ovi naši nisu sigurno našli lijek protiv raka, zato valjda sumnjaju na Brisel, ili Vašington. Valjda tamo u podrumu Evropske komisije, ili Pentagona, pored Teslinog zraka smrti, stoji i lijek protiv raka, samo što neće da nam daju. Nisu se još usaglasili u svjetskom kongresu zavjerenika.

Kako smo došli dotle da u zemlji koja pretenduje da bude članica EU, jedan ozbiljan dio stanovništva misli da mu država, Zapad i nauka rade o glavi? Ili smo oduvijek bili takvi?

Vjerovatnije je da je to duža hronična bolest. Sujevjerje, poluobrazovanost, nasljedna sumnja u autoritet, idolopoklonstvo prema snazi, i opšte nepovjerenje u nauku i institucije – sve to čini plodno tlo za manipulaciju. Nismo mi postali zatupljeni juče. To je projekat koji traje decenijama, sa vrhuncem u digitalnom dobu kada svako sa YouTube kanalom ima više autoriteta od ljekara.

A i kako da vjerujemo institucijama, kad su one toliko puta izdale, lagale i zataškavale? Nije ni paranoja bez osnova – ali paranoja kao dominantna politička kultura je smrtonosna za demokratsko društvo. Jer gdje svi vjeruju u sve, tamo niko ne vjeruje ni u šta. Tu je i država prazna ljuštura.

Tajne službe su nam postale totem. Svi znaju nekoga “iz službe”. Svi “imaju informacije”. Svi imaju poznanika koji „zna kako to ide“. Ne vjerujemo sudu, ali vjerujemo “čovjeku koji zna nekog iz ANB-a, BIA-e, CIA-e” i ima “tetku koja radi u ambasadi”. I tako ulazimo u spiralu u kojoj se ne traži istina, već potvrda straha.

U Crnoj Gori ne postoji politička opcija koja nije optužena da je “strani projekat”. Ne postoji lider kojeg nismo sumnjičili da je “agent nekih službi”. Osim onih za koje znamo i koji otvoreno sa ponosom govore da služe Srbiji i Rusiji. A onda nam takva klima donosi ono najgore: vladavinu propagande, ćutnju nauke i trijumf improvizacije. Umjesto da ljekari i profesori imaju riječ, imaju je TikTok šamani i Tviter rodbina sa Floride ili iz Minhena.

Pa evo, na ovaj praznik bezbjednosti, predlažem jednu skromnu reformu: da više vjerujemo stvarima koje se mogu dokazati. Da počnemo učiti, umjesto da nagađamo. Da čitamo studije, a ne komentare. Da razgovaramo sa ljekarima, a ne sa Miroljubom Petrovićem.

Ili ćemo zauvijek ostati narod koji sve zna – i ništa ne zna. I kojega neko stalno uhodi i o glavi mu radi.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.

S poštovanjem

Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista CdM- a

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a).

izvor: cdm.me