NENAD Zečević: Država zarobljena između prošlosti i budućnosti

Crna Gora ne postoji bez 13. jula i antifašističke vertikale i to je vrijednost koja se mora braniti. Trenutna vlast je posebna priča: Iako ima gotovo dvotrećinsku većinu, djeluje kao raštimovani orkestar gdje se ne znaju magistrale politike. Previše heterogena struktura kojoj su vlast, funkcije i privilegije jedini lijepak. Što reći o opoziciji: I oni su kao i cijela država u raskoraku između prošlosti i budućnosti. Nalaze se u vremenskoj petlji iz koje nikako da izađu

Na današnji dan, prije devetnaest godina, Crna Gora je odlučila da krene svojim putem. Tog 21. maja 2006. godine većina građana izabrala je nezavisnost – ne samo kao politički čin, već kao izraz volje da živimo u državi koju ćemo sami oblikovati.

Bila je to velika nada, entuzijazam, prilika da postanemo ozbiljna, moderna evropska država, slobodna da odlučuje o sebi. Skoro dvije decenije kasnije, moramo postaviti teško pitanje – da li smo tu šansu iskoristili? Reklo bi se – ne!

Danas, Crna Gora ne izgleda kao društvo koje zna kuda ide. Nijesmo postali ono što smo zamišljali. Ostali smo zarobljeni između prošlosti koja nas vuče nazad i budućnosti koju nikako da zacrtamo.

I dalje smo duboko podijeljeni – etnički, vjerski, politički… I dalje se gledamo preko rovova, sumnjičimo, brojimo krvna zrnca i preispitujemo tuđu lojalnost.

Nije zdravo da i dalje nemamo odgovor na osnovno pitanje: Što je Crna Gora i kakva želi da bude za deset godina? Kakva je to država u kojoj se ne zna gdje se završava oltar, a gdje počinje Ustav? U društvu ne postoji konsenzus o bilo čemu, a nova pitanja pa čak i ekonomska nameću stalno nove podjele.

Uticaj Srpske pravoslavne crkve u javnom životu postao je gotovo paralelna struktura moći. U zemlji koja je ustavno sekularna, imamo otvoreni politički klerikalizam. Crkva se ne zadovoljava duhovnim pitanjima.

Ona oblikuje politiku, postavlja ministre, utiče na zakone. I ono što je ključno nastavila je opasnu politiku revizionizma kroz rehabilitaciju poraženih ideologija pa se i među njihovim dojučerašnjim saveznicima u obaranju tridesetogodišnje vlasti DPS-a postavilo pitanje: Koja je njihova misija?

Crna Gora ne postoji bez 13. jula i antifašističke vertikale i to je vrijednost koja se mora braniti.

Trenutna vlast je posebna priča: Iako ima gotovo dvotrećinsku većinu djeluje kao raštimovani orkestar gdje se ne znaju magistrale politike. Previše heterogena struktura kojoj su vlast, funkcije i privilegije jedini lijepak.

Što reći o opoziciji: I oni su kao i cijela država u raskoraku između prošlosti i budućnosti. Nalaze se u vremenskoj petlji iz koje nikako da izađu. Potrebne su im nove ideje, nove politike i ono što je jako bitno – novi partneri. Ako zaista žele brz povratak na vlast.

Ekonomski temelji države podrivaju se nekompetencijom i kratkovidošću. Investitori kao što su Petros Statis ili Mohamed Alabar ne nailaze na partnere u institucijama – prvi na centralnom, a drugi na lokalnom nivou – već na sumnjičavost, sabotaže i ćutanje. Dok se druge države regiona bore da privuku kapital i znanje, mi puštamo da ih tjeramo, nekad i otvorenim kampanjama koje se graniče sa linčom.

Nevladin sektor, koji bi trebalo da bude korektiv vlasti, često preuzima ulogu sudije i dželata. Proglašava strane investitore opasnošću, a njihove zemlje kriminalnim kartelima i švercerima cigareta. Država ćuti. A ćutanje ovdje nije neutralnost, to je poziv na povlačenje.

Pregovori sa Evropskom unijom su druga rana koja ne zarasta. Počeli smo ih prvi u regionu, sada se pominje paket sa Albanijom. Samo Turska duže pregovara, ali za razliku od nje, Crna Gora ne zna što hoće. Ustajali proces, prepun formalizma, bez unutrašnjeg pokreta i odlučnosti. Godinama tapkamo u mjestu, a generacije koje su odrasle uz san o evropskoj Crnoj Gori polako gube vjeru.

Najporaznije je što identitetska pitanja, umjesto da su zatvorena sa osamostaljenjem, neprestano izbijaju i to kao eksploziv, u trenucima kada nam najviše treba stabilnost. Svaki napredak u ekonomiji, svaka šansa za reformu, uguši se novim sukobom. Kao da ne znamo drugačije. Kao da se plašimo mira više nego krize.

Devetnaest godina nezavisnosti nije kratak period. Ali nije ni dovoljan da se opravda stagnacija, strah i neodlučnost. Nezavisnost je bila početak, a ne kraj puta. Bili smo hrabri tada. Zašto sada ćutimo?

Crnoj Gori ne treba nova referendumska pobjeda. Treba joj nova vizija. Nova hrabrost. Treba joj društveni dogovor o tome ko smo, što želimo, kako živimo i kako ćemo preživjeti u svijetu koji se ubrzano mijenja. Ako to ne uradimo, u dvadesetoj godini nezavisnosti, mogli bismo se probuditi kao država koja je svoju slobodu prokockala – ne zbog neprijatelja, već zbog vlastite nesloge. Crna Gora ima pravo na budućnost. Samo ako je konačno prestane odlagati.

piše: Nenad Zečević

izvor: pobjeda.me