SABAHZORSKA

Ima l’ šta ljepše od sabahzorskih mirisa kad odškrineš pendžer, a nosnice ti zapahne miris bosiljka i šeboja odnekle, o'zgor sa Bioskog, jal iz Faletića, ko će ga znati. Mahala se budi mrzovoljno i jutarnji glasovi, uvijek dragi i veseli baš kao cvrkut ptica, a najljepši među njima dječiji, kao poj slavuja među vrapcima i svrakama. Merak za uši i nozdrve, a najveći za oči pune Sarajeva koje se budi bezazleno i neokaljano od svakog zla, nesreće i ljudi koji su ga snašli i snalazili vjekovima, a ono, Sarajevo, ni mukajet, što ‘no kažu, nisu mu ni pera odbili, samo su ga ojačali i oljepšali kao nikad dosad. Kako sabah jenjava i zora prelazi u dan tako se i moja misao mijenja:
„Stvorio Gospodar ovu ljepotu, a ljudi poletili odsvakle da se tu nastane pa u ovom dženetu na dunjaluku zidaju sebi i drugima džehenemska vrata, a red se ufatio k'o nikad do sad.“