TEBI, “GOSPOĐO” EVROPO!
Obraćam ti se sa “ gospođo “ , jer su me roditelji, kao malu naučili da se prema svakom ophodim sa poštovanjem. Gospođe su pravedne, plemenite, blage .Ti nisi “gospođo” Evropo, znam to već godinama. Možda nećeš htjeti pročitati ovaj moj tekst, nećeš željeti da čuješ moje riječi, ni istinu koju ću ti napisati. Odavno si ti gluha na vapaje nas Bošnjaka iz Bosne. Gledala si mirno kako umiremo. Nisu te doticale naše rane i bol, ni jecaji majki, vrisak nena i silovanih djevica, krikovi ubijenih sinova. Nisi imala košmare zbog srušenih djevojačkih snova i izgubljene časti.
– Zar je u tebi umro insan “gospođo?”- pitam te, kao što ćeš biti pitana na Sudnjem danu.
Imala sam deset godina, kad je počeo rat. Živjela sam na imanju sa roditeljima, nenom, bratom i starijom sestrom. Imanje nam nije bilo veliko, ali smo bili bogati i živjeli sretni u ljepoti onoga što nam je davala naša zemlja.
Budila sam se svakog jutra, radosna i jurila u susret suncu i ljepoti dana. Trčala sam našim livadama za razigranim janjadima i šarenim liptirima. Udisala sam najljepše mirise otkosa , bilja i drveća iz šume. Umivala sam se rosom i pila tek pomuženo mlijeko i vodu sa izvora. Nisam nikuda išla iz Skelana i mislila sam da je moje selo najljepše na dunjaluku. Nisam znala za kompjutere, mobtele, ni Tv, a ja opet bila najsretnija i svaki dan mi letio kao san.
¸ Kad je kod nas počelo da se puca, da li si tada “ gospođo” Evropo, štrecnula i prepala se za goli život kao što smo mi? Da li si mogla zamislit kako će se raspasti naši životi?
Ti, si tada vjerovatno, bila na nekom kongresu u svijetu licemerja, slave, rukovanja, pompi, uz bogatu trpezu sa pićem u ruci , sa lažnim osmjehomi i riječima da ćeš zavesti red u našoj zemlji.
Prve bačene granate, razbile su u parčiće moje djetinjstvo i uništile moj život.
Dok su tebe slikali “gospođo” ja sam sa deset godina, shvatila svu strahotu rata i upoznavala zločince. Bila sam dijete, koje je rat preko noći pretvorio u odraslu osobu. Došli su pogani ljudi i uništili naš život i razrušili nam dom.
Oca i brata su ubili pred kućom. Brat je još davao znake života, kad su nas odveli. Ostao je u ropcu i ne znamo kad je izdahnuo.
Njegov umirući pogled neću zaboraviti dok sam živa. Nije to bio pogled koji moli, ni zove u pomoć. Ne! Njegov pogled je bio pun prezira i srama na tebe “ gospođo”. Umirao je, a bio jači, no ti što ćeš ikada biti.
Zatvorili su nas u neki hangar i bilo nas je preko dvije hiljade ljudi. Svi smo bili zbijeni jedan uz drugog kao drvca u kutiji šibica. Ja sam samo željela zraka, iako mi je glad čupao želudac, a usta pucala od žeđi.
Ni svi mirisi tvojih holandski lala, ni pariskih parfema, ne bi mogli ugušit zadah što nas je gušio u toj gomili ljudi.
Podnosili smo dostojanstveno svoje muke i to teško iskušenje, koje je bilo više tvoje nego naše. U nekoj nijemoj tišini, bez zraka, razgovarali smo pogledima i razumjeli se. Dovama* smo čuvali razum i znali da moramo izdržat i preživjet. Htjeli smo da makar neko ostane i svjedoči o ljudskim nakazama, kojima se herojstvo ogledalo u zločinima.
Ti si tada “ gospođo” u nekom pariskom teatru uživala u nekoj predstavi, ili si jedrila morem, letjela avionom za Helsinki, možda pila punč u Budimpešti na koktelu licemjernih vođa svijeta. Spavala si u luksuznom hotelu na obali Temze u svili i perju.
Mi mi smo “ gospođo” Evropo, spavali uspravno, jedni drugima naslonjeni na rame. Niz noge nam se , slivao urin, koji smo bosim nogama zatrpavali u zemlju da ugušimo zadah. Nismo mogli ni da čučnemo. Noge i cijelo tijelo nismo osjećali, samo nam je duša bila živa. Nismo gubili nadu u spas, ni vjeru u Boga dž.š. Uzdizali smo duh iznad naših izmrcvarenih tijela.
Sada znam da smo nas dvije hiljade ljudi, bili jači nego cijelo tvoje biće “ gospođo “ sa toliko država, mora , topova, sile. Umirali smo sa dovama, okamenjenim suzama i kletvom. Dok su nas vodili ka logoru, krvnici su nas udarali , pa nam je odjeća bila u dronjcima, ali smo izgledali svečanije obučeni od tebe “ gospođo “ Evropo, sa svilomi i štrasom. Mi smo na sebi imali nešto mnogo bogatije, no ti što imaš. Imali smo čast i sad je imamo.
Prorijedili su nas, pa smo mogli sjesti. Ti bi nam rekla: “ Pa eto, bilo vam je lakše “
Nije nam bilo, jer su neke što su odveli, ubili. Cure su odvodili sebi za zabavu.
– Da li si čula, “ gospođo “ vrisak djevice, koja zna da će joj silom biti oduzeta čast? Ili možda ne znaš šta je to?
Mogla sam sjesti na zemlju natopljenu urinom i suzama očajnih majki, što su im odvodili kćeri. Bošnjačke djevice, netaknute pupoljke, odnjivljene na livadama Semberije, napojene vodom sa Drine, po rođenju okupane vodom iz Une i Neretve, zadojene mlijekom sa Jahorine, Igmana i Bjelašnice.
Svake noći, naše nevine curice, djevojke, krvoloci su odvodili u svoje odaje.
Odvodili ih izrodi i zvjeri ljudske, da utole monstruoznu glad. Ostavljali za sobom gibet, sram i pečat, što ne može oprat sva voda svijeta, čak ni vrijeme stoljeća.
Vraćali su ih u zoru, raščupane, pocijepane, krvave. To više nisu bile ponosne , bujne djevojke livada, šuma i rijeka Bosne. To su bili polumrtvi, poluludi insani , koje su kao snoplje padale na zemlju. Nisu dozvoljavale nikom da ih utješi ni dodirne, čak ni svojim majkama. Satima su sjedele okamenjene, gledale u prazno, bez suza i riječi. Odvodili su ih ponovo svake noći i ponovo ubijali njihovo dostojanstvo , a mi svi nijemo kleli zločince i tebe.
Bosna je ječala od rana , vriska curica, vapaja majki i slala ti pozive u pomoć. Ti nisi htjela da čuješ, “ gospođo “ Evropo, iako se vrisak čuo do neba. Nisi mogla čuti od glasne muzike bečke filhramonije ili neke operete izvedene u Milanu.
Pucnji, jeka, galama, udarci; time su bili ispunjeni naši životi, a ti si šutjela.
Ti si “ gospođo “ Evropo, mirno slušala o nekoj maloj zemlji, tamo na Balkanu, gdje ljudi ratuju. Gustirala si mirno svoje piće negdje u Španiji, odmarala u hladu na udobnoj ležaljci. Šminkali te naveče, pred izlazak na snimanje za Tv. Dok smo mi umirali, ti si ispred svjetla reflektora, pružala ruku uz licemjeran osmjeh.
Odavno , ja znam “ gospođo” Evropo, da su to bile samo isprike za putovanja, susrete, sjaj, divljenje i odavno ti ja ne vjerujem.
Ja sam u zagušljivom hangaru, sa hiljadama nevinih ljudi sanjala i željela samo slobodu. Nismo ništa drugo tražili, sem da budemo ljudi. Ti si, “ gospođo” Evropo, imala drugi san. Sanjala si, Nijagarine vodopade, ljepote Venecije ili viski u restoranu Ajfelove kule.
Dok si ti mijenjala udobne fotelje, majka i ja smo sjedele na leđima moje sestre, zgrčene ispod nas. Majka je pokrivala dimijama, a ja tijelom da je sakrijemo od krvnika i sačuvamo njenu čast. Ona je drhtala podamnom , kao uplašeni zečić. Zato ja sad “ gospođo” imam fobiju da sjednem, jer se plašim da ću osjetiti sestrino drhtanje i ponovo onaj strah da će je zlikovci nać.
Bog dž. š. je htio da ostanem živa, da pamtim, prezirem zločince i tebe.
Nisam tražila da odlikuješ moj narod, što je, u okupiranom Sarajevu, dok su se razarale i rušile džamije, sačuvao dvije crkve: pravoslavnu i katoličku. Nisam tražila ordenje, što je moj Bošnjak , iz poštovanja prema vjeri, sačuvao Jevrejima Hagadu, najveće bogatstvo njihove historije.
Željela sam samo , da kazniš zločince.
Ostala sam siroče, bez ikoga svoga i bez ičega. Domovina mi je bila uništena, porodica ubijena, djetinjstvo ukradeno. Snagom volje, pomoću Boga dž.š. i dobrih ljudi, uspjela sam da opstanem i uspravim se. Bol, koji sam doživjela, još je taze i nosim ga kao vječnu ranu.
Studentica sam fakulteta Političkih nauka u Sarajevu. Nisam ja “gospođo” Evropo, ovaj fakultet upisala slučajno. Hoću znanjem i umom da dosegnem vrh pravde. Želim da ti primjerom pokažem, kako treba biti pravedan i pravi čovjek.
Možda jednog dana, ja i moja zemlja budemo dijelili pravdu tebi. Nikad se ne zna!
Moj cilj je veliki i ja idem ka njemu. Snagu mi daju mrtve kosti mojih najmilijih , nezaboravljeni pogled umirućeg brata, babov uzdah, sestini drhtaji i nedočekana mladost.
Neću ti reći kako su mi ubijene sestra, majka i nena, a kako sam ja preživjela.
Ne!
Šta za tebe znači, što sam ja ostala bez pet dragih osoba? Šta znače za tebe hiljade ubijenih ljudi? To je za tebe samo broj zemlje na Balkanu.
Da su u tolikom broju ubijene cuke, cijeli svijet i ljudi za zaštitu životinja, digli bi svoj glas.
Pročitala sam da ste u Kosmos slali psa Lajku. Brinula joj cijela planeta, da li će se živa vratit na zemlju. Za hiljade života, gospodo , niste brinuli.
Zato, ja hoću vama “ gospođo” Evropo i ostaloj gospodi, što sjedi za stolom, da pokažem šta je pravda.
Ako jednog dana sretneš mladu, dostojanstvenu djevojku u najljepšem hidžabu sa mirisom behara i trave sa pokošenih livada, koja priča šapatom planinskih potočića a ima aktovku u ruci i u očima ljepotu Bosne; znaj da sam to ja: Adisa iz Skelana, koja ti je napisala ovo pismo.
Ja ću te “ gospođo” Evropo, kao predavač na fakultetu, vratiti da ponovo budeš brucoš, da dobro proučiš i naučiš pravo čovjeka na život. Da savladaš Zakon koji određuje kaznu za svaki počinjeni zločin.
Daću ti negativnu ocjenu, što nisi zapamtila da svaki čovjek ima pravo na slobodu i uživa na zemlji, gdje ima mjesta za sve nas. Što nisi kaznila one koji su nam to uskratili i što nisi našla krvoloke, koji su nam ubili najdraže i razorili nam dom. Svetili su nam se samo zato što imamo drugačija imena i drugačije vjerovanje.
“ Gospođo “ Evropo, pali ste na ispitu!
Ako želiš čuti odgovor, zašto ti nisam dala prelaznu ocjenu, otputuj do Tuzle i prošetaj do Kapije, gdje je umrla mladost, gdje su zaleđeni osmjesi i pjesma maturanata. Tu ćeš zateći majku što sa ispruženim rukama ka nebu, nečujno uči Fatihu i staricu u crnini, što drhtavom rukom pokušava upaliti svijeću. Odgovor ćeš dobit “gospođo” na Markalama, gdje se u temelje tek popravljenog asfalta, duboko sakrio sram.
Na mostu Suade Dilberović, zastani i pitaj je zašto nije liječnica u bijelom mantilu i ko joj je ukrao mladost. Prošetaj do groblja na Kovače, pročitaj datume rođenja i dan smrti svih pokopanih. Upitaj ih zašto su u tolikom broju, što su mladi umrli i to će ti biti odgovor zašto si na ispitu pala.
U svakom ćošku Bosne, naći ćeš odgovor.
Da li ćeš , idući mojom Bosnom, ugnuti glavu od srama i nepravde?
Usput ćeš se možda čudit, što je moja zemlja živa i još ljepša no što je bila. Zapuhnuće te behari jabuka i šeftelija, mirisi zambaka, zumbula i mladosti. Nećeš vidjeti nigdje mržnju u očima. Mi ne umijemo da mrzimo. Mi samo preziremo, a to je za čovjeka najgore.
Jednom ćemo možda “ gospođo” Evropo, ti i ja sjedeti za istim stolom i sudit drugima. Ja ću sa sobom donijeti pravdu, miris i ljubav Bosne. Naučiću te da su istina, čast i ljubav ljepši od sjaja Pariza, historije Rima, moći Londona, parkova Varšave, bogatstva Stokholma. Pokazaću ti da smo opstali, ojačali i da uspravljeni idemo u budućnost.
Zvala bih te ove godine 11. jula na dženazu eshumiranih žrtava iz Srebrenice, ali ne smijem. Prepoznaće te šehidi, pa će te pljuvat hiljade mezara što nijemo stoje u redu.
Neću se na kraju potpisat. Umjesto potpisa, šaljem ti sliku poredanih tabuta u Potočarima.
Neka ti oni, “ gospođo “ Evropo, umjesto mene ispišu svoja imena i brojeve.
Danas šutite, ljudi!
Ušutite!
Dok majka suzama okupa kosti suhe,
Dok sestra cvijeće na bratov mezar posadi,
Dok dijete tabutu očevom šapuće…
danas šutite, ljudi!
Ušutite!
Dok se sram do neba zacrveni!
Šutite, ljudi!
Autor: Šefka Begović Ličina
Bravo za selektora "zmajeva", spreman se žrtvovati za BiH: Dule Read more
Dnevni horoskop za srijedu 20. jun 2018. Danas je srijeda Read more
OVO JE VARLJIVO LJETO, DRASTIČNA PROMJENA VREMENA: Obilni pljuskovi, jak Read more
DANAS je Tužilac u Kanadi je predložio 150 godina zatvorske Read more