Vrijeme bez kazaljki

https://pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js (adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

-Odlomak iz romana “Vrijeme bez kazaljki”

U mraku su velike oči, ali u gladi je kratka pamet, pa tišinu tople večeri uznemiriše crvene baklje nošene drhtavim rukama izgladnjelih insana, koji u tami osjetiše hranu koja čeka baš na njih. Alija malo zastade iza kolone i povuče za sobom Nedžada i Džemala i tiho im prozbori:

– Ohanite malo! Ja bih radije išao u drugom pravcu. Tamo, čini mi se, ima manje ljudi i veća je mogućnost da će izbaciti hranu! Šta vi kažete, moji jarani?

Đžemal zamišljen i tužan dodade:

– Ja, haman, ne mogu ni misliti svojom glavom od silne gladi! Tri dana nisam mrve kruha okusio! Ono par zalogaja što imamo – ostavih svojoj Refiji, kojoj je trbuh, haman, do zuba! Više volim da ona preživi i rodi nam normalno i zdravo dijete, a sa mnom će biti nekakvog hajra. I kud god kreneš, brate, i ja ću za tobom.

– Babo! Kreni tamo gdje će padati hrana sa neba! Znaš da nam je mati zadnji kruh ispekla! Sutra nam je bolje ne ustajati iz kreveta, jer praznog trbuha ne možemo stajati na tankim i iznemoglim nogama! Već me trbuh jako žiga – kad se pipnem za njega i ravan mi, haman, k’o daska! Samo tanka blijeda koža pokri mi kosti i ne da da se živ raspadnem!

– Sine! Osjećam da će noćas biti neke nafake! Idemo za ovim narodom – pa kako nam se Bog dragi smiluje – i zaćuta Alija, čvrsto držeći zapaljenu baklju i dalje gazeći u nepoznatom pravcu.

Crveni plam’ baklji osvjetljava ispred njihov put gladi, a iza njih ostaje sablasna Srebrenica u tami koja polahko umire i propada u duboki abez . Ljudi u grupicama počeli su halucinirati i gledali svojim očima kako se spuštaju avioni sa hranom i ispruženim drhtavim rukama u prazno hvatali se za sjenke pune praznine i mrkle tame. Čak su se neki otimali za te iste nevidljive sjenke, koje su lebdjele iznad njihove gladi. Počeše drhtati k'o prut u gluhoj noći koja polahko odmiče i spaja se sa zorom. Zatvaraju umorne kapke pred stvarnošću i saznanjem da će i ovu noć vratiti se kući bez nade. Neki su čučali i gubili polahko svijest i želju za novim jutarnjim buđenjem. U toj sablasnoj noći, među sablasnim insanima, stariji čovjek prokrivi se iz glasa:

Čitaj još:   EVO Kako putovati svijetom za ''0'' KM ili EURA???

– Ne mogu više! Djeca mi umiru od gladi! Kako im se pomoliti praznih ruku na oči? Bolje da me nema i njegove tužne krike raznosio je lagahni povjetarac koji se probijao kroz sablasnu i usnulu noć.

Tako da, umjesto aviona, na nebu je kružio crni šejtan, nastade galama koja je lomila tugu i mamila suze na oči oronulih Podrinjaca koji nisu nazirali bolje sutra. U tom jadu i čemeru osjetiše komešanje zraka i zvuk aviona kako bučno nadlijeće nad njihovom glavom. Ljudi ostadoše prvo ukopani i bez snage da se pomjere, a onda odjednom su bezglavo trčali na sve strane ispod aviona. Svi su htjeli što bliže sreći koja iznenda se pomoli i gurali su jedni druge sa namjerom da budu prvi do iznenadnog spasa. Čuju se glasovi razni, od raznih izgladnjelih insana, a iz gomile nesretnih ljudi povika jedan stariji čovjek:

– Pustite me da se probijem do hrane! Djeca su mi na samrti! – i nahrnu na gomilu u želji da uhvati bar koju kilu brašna.

Za njim krenuše i ostali – gazeći jedni po drugima, i niko više nije mogao zaustaviti ove korake beznađa. Alija iz vida izgubi i Nedžada i brata, dok su ga silom gurali naprijed bez da se može izvući. Stisnut, tumarao je u gomili gladnih insana, a onda, odjednom, osjeti veliki paket – kako mu se spusti u ruke koje su dugo bile ispružene ka nebu. Zatim ga pogodi još jedan manji i on se polahko izvuče iz mase i smjesti u stranu, da sačeka svoje. A kad te glad napadne, nema te sile koja će ti razum ubrzo vratiti, a ni srama od kojeg se bježalo.

Čitaj još:   "VRIJEME BEZ KAZALJKI"

Zato, bez stida, stisnu Alija čvrsto pakete na grudi i već osjeti miris friškog kruha i miris čorbe – kako se polahko krčka na plehu. Misli mu poremetiše glasni egleni njegovog naroda koji se jagmaše za hranu, a neki iz mraka dozivaše u pomoć i čekali su pregaženi da im se neko smiluje i pritekne u pomoć. Jad, tuga, čemer i glad prekri tama poslije odlaska aviona u visine.

Sablast se ponovo spustila među sablasnim ljudima u gluhoj noći na izmaku snage, baš kao i njeni zarobljenici u ovom vaktu sa ulogama kojih nisu birali, a morali su statirati. U tom razmišljanju, odjednom Alija osjeti nečije ruke kako ga tapšu po ramenu i ču riječi dragog insana, sina svoga:

– Babo! I ja sam ujagmio jedan paket! Nisam došao džabe! I drugi put ću ići sa tobom.

Iz mraka se pojavi i Džemal i sav sretan nosio je veliki paket na svojim krhkim ramenima, i Alija ozbiljno progovori:

– Namah krećemo kući! I to skroz drugim putem! Glad nema srama i možemo ostati bez ove nafake! Zato, odmah za mnom upravite! – pođe stazom koju, skoro, i ne osjetiše pod teretom i velikom radošću koja se smjestila u njihove duše.

Tek pred zoru stigoše „svojim kućama“, ali ovaj put sa nafakom koja je virila iz prigrljenih paketa na leđima… Pokucali su na vrata…

Autorica: Ramzija Kanurić-Oraščanin

http://www.ibalkan.net/

https://pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js (adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

Komentariši