NAJAMNIK-Priča prema istinitom dogadjaju

U Prlinama na domak Akova živjela je porodica Raifa Pilava. Ni sam Raif nije znao otkuda se je obreo tu, ali po pričanju starijih saznao je da su njegovi protjerani iz Kolašina i da su se tu zalijepili za ovu zemlju bjeluhu koja je nerodna i vrlo malo daje roda. No drugačije se nije moglo , nego baš tu. Nekoliko rala te nerodne zemlje su mu bili sve. Da životari i preživi . Od voća je bilo nešto zukava,divljaka i pokoja džanarika. Sve ostalo što je sadio,bi se osušilo i nije se moglo primiti.


Oženio se Raif dosta mlad,iz nužde da mu ima ko koru hljeba umijesiti jer ostao je rano bez oba roditelja, a starija sestra se udala daleko i nije mogla pomoći Raifu. Tih po naravi i svako ga je volio sresti na putu ili ga ugostiti u kući. Sav je bio od , što bi narod rekao,poštenja. No takav nađe sebi ženu dosta gromoglasnu pa se je više ona čula po kući i u selu. Nisu se u početku dobro slagali,ali nije bilo druge nego da trpe jedno drugo.

Tri godine nisu imali poroda pa je Raifu bila zebnja u srcu da će ostati bez poroda i da će se sa njegovim imenom ova loza završiti,a druga nijedna žena neće doći na ovo imanje pa je morao i to prihvatiti. No Džana je bila vrlo mlada kad se je udala i nije mogla ostati bremenita. Podvezivala ju je Pemba iz Rasova , slijevala joj stravu, pravila neku vodu da pije trideset dana. Uzalud je sve to bilo . Kad je bilo suđeno , Džana zanese i tu vijest saopći na Aliđun Raifu govoreći mu da je sad potrefio i da će dobiti dijete. Raif je prgrli i zasuzavi, bi mu drago da i on bude babo i da može sad svima reći da nije hadum nego muško.

– E,vidiš , moja Džano, muško sam , potrefio , neka crkne sad Maljo što me je znao puno puta povrijediti da ja kao ne znam i da bi on to uradio..

-Pih,Malja ja da pustim,prije bih se objesila, sram ga bilo,neka on pogleda jesu li ono sva njegova… -Eh,Džano, kad bi bilo muško –malo se pribra pa nastavi –nema veze samo da je živo i zdravo!

Džani je rastao stomak, a Raif nadničario kod mnogih gazdi ne bi li zaradio za žito da se prehrane, a Džana je tako bremenita išla po tuđim imanjima radila,kupila kamen, tukla busen, plastila, čupala travu po žitima i još što šta da bi išta ponijela kući da spremi večeru ili ručak. Desetak kokošaka i dvije koze su bili njihovo jedino blago .Jaja je heftično snosila u Akovo , proda ih i pri povratku svrati u dućan kupi nešto nužne idare. Mora se nešto i prištedjeti jer dolaze ubrzo i treća usta .

Negdje oko Đurđevdana Džana se porodi uz pomoć Ismihane,starije komšinice, koja je bila vješta u tome. Donese Džana na svijet sina. Raif bio otišao od kuće u šumu kad je bila dobila porođajne muke jer kažu tada žena mrzi čovjeka pa da joj ne bi smetao. Pri povratku iz šume noseći naramak drva srete ga Ismihana i uze muštuluk. Objasni mu kako da pomogne ženi u prvim danima ,a ona će navratiti.

-De, Allaha ti navrati , nećemo ti ostat dužni-reče Raif.

-Hoću,samo da nešto svoje namirim –reče mu Ismihana.

-Ismihano, je li ,baš ,sin?

-Samihti ti, Raife. No šta si ti mogao drugo napraviti kad si ovoliko čekao…

Radost velika za Raifa, grli Džanu,ali pazi da je ne povrijedi. Sinu mu kroz glavu da će se njegova krlja produžiti,da će sina ženiti …Dadoše mu ime Murat, tako mu se dedo zvao pa bi da ponovi ime. Dedo bio vrijedan čovjek i prava ćorda od insana. Znao je biranog momka natjerati da preskoči plot iz mecke kad ga oplajvazi po turu tojagom.

Raste Murat i kad je napunio godinu dana, primijeti se Džani stomak. Opet bremenita i rodit će Muratu brata ili sestru. Ismihana se je šalila sa Raifom da je sad naučio zanat i nema greške više. Radovao se i drugom djetetu, ali ga je i zebnja ponekad stiskala kako nahraniti sada još jedna usta. Radio bi on i noć i dan samo neka je puna kuća djece. Gazde su ucjenjivale, davale malu dnevnicu jer nuždan čovjek ne bira .

Drugom sinu dadoše ime Mahmut, tako mu se zvao amidža koji ga je pazio kao svog sina i u znak zahvalnosti želi da sačuva amidžino ime. Džana se nije bunila , ali je bila izrazila želju ako rodi ćerku da bi željela da ponovi ime svoje majke koju jedva pamti, a koja se zvala Ruva. No ovaj put nije ćerka.

Mahmut je rastao i bio je bolešljiv pa je često nošen kod ljekara , pisali mu kod hodža, slijevali mu stravu kod žena. Mahmut kad je prestao sisati , dohvatio se koprivnjaka poče dobijati kuveta i rastao je brže od Murata. Džana naredni period pobaci dvoje djece i oboje muško. Bilo je tuge u njenom srcu , a i Raif je to teško podnio. Često bi sam maštao da su četiri sina, četiri sokola pa da svi imaju svoje kuće, familiju i da se diči njima. No zahvaljivao bi dragom Allahu što ih je obradovao sa dva sina,Allah zna zašto je to tako.

Prođe par godina i Džana rodi kćer, dade joj ime svoje majke. Ruva je rasla sa svojom braćom,a Džana bi je znala često zovnuti da se prisjeti tako svoje majke. Često bi i uzdahnula. Raif je nadničario svaki dan i donosio kao ptica u kljun da nahrani svoja tri gladna ptića i svoju Džanu. Počeo je obolijevati od kičme i dobi kilu na trbuhu tako da nije mogao raditi teške poslove. Kad bi radio kod nekog i sjednuo za sofru , sjetio bi se svoje familije kako bi im otkinuo parče hljeba i dao no sramota sa tuđe sofre nositi. Nije mu pristajalo što jede jer oni kući nemaju kao ove gazde. Njegovi bi koševi na tavanu bili prazni već od Nove godine i znao se je snalaziti, posuđivati , a poslije mora odraditi. Pomagale su dobre komšije koliko ko može,ali i pomoć primati nije nikom slatko , a posebno poštenom insanu.

Kad je slobodnog vremena imao , sjeo bi na krlju, pušio lulu i maštao kako da se izbavi iz ove bijede koja mu se je navalila na vrat pa nikako da ga pusti. Djeca rastu, treba im idare, robe, a nema se. Kad noć dođe , rano se legne, djeca spavaju dubokim snom,on bi se privukao do dušeka Džaninog , a ona bi dreknula

Čitaj još:   DONALD Tramp: Zastave na pola koplja u počast ubijenih PET novinara...

: -Dosta nam je djece,ni ovo ne možemo othraniti… Tako se je Džana spašavala od novih trudnoća. Često bi odglumila strahovitu glavobolju da je Raif odustajao od bilo kakve pomisli da joj priđe. Iskusna seoska raspuštenica Dilka bi je učila kao da zavara muža i da broji dane kad ga može pustiti u svoj dušek…Tako je nekako i bilo. Uglavnom ,Džana više nije bila bremenita , a djeca su rasla i počela pomagati Raifu i Džani .

Najstariji sin,Murat je znao često otići sa Rifom da mu pripomogne u poslovima. No nije to bilo dovoljno za život.Trebalo je platiti porez,platiti šumara,hodžu,kupiti gasi,soli,žita,piće za stoku… Džana iscrpljena od bijede , od posla i brige kako da nahrani gladna usta. Obično uz jednu muku dođe još nekoliko. Raif dosta obolio, sušne godine pa izda zemlja, izda bašta, suhotno se , a valja zalogaj hljeba zaliti sa nečim. Neko donese vagan krompira , neko graha, pazije za pitu… Često je Raif sanjao punu sofru , a oko nje njegova djeca i Džana jedu li jedu pa se često po trbuhu pipnu kao ima još mjesta za neki zalogaj. Kad bi se probudio, uzdahnuo bi i dan bi ga vraćao u stvarnost. Uspravio bi se uz duvar,pripalio lulu i mislima bježao daleko.

Maštao je o žitnim poljima koja je kao vojnik viđao po ravnoj Vojvodini. Sanjao o baštama punim voća pa samo bere jabuke, kruške, trešnje…dječja buncanja su ga vraćala tamo odakle je krenuo u maštanjima. Znao je da zasuzi često , nesvjesno. Murat uzeo trinestu godinu pa mu opanci ne mogu ni pola godine, raste noga ,ali ih on odmah da Mahmutu koji ga prati rastom. Pomaže i u kući i Raifu kad zatreba negdje i ne može sam saviti posao. Počeo je preko plota zabacivati pogled kad koja čobanica naiđe.

Jedne večeri usni san kako ga odvede na konju nepoznat čovjek u nepoznato selo i pusti ga sa konja .Pred njim se ukazaše pune bašče voća, puni vrtovi i velika kuća. Ispriča majci san, a ona uzdahnu i reče mu da je san svačiji i može biti da je od umora.

Umjetnička slika Medžida Fakića

I zaista jednog petka poslije džume, pred njihovu kuću pojavi se čovjek na sedleniku.Pritrča Murat i prihvati konja .On siđe sa konja ,nazva selam Raifu. Pitaše se za zdravlje i kao da se znaju od ranije.To je čuveni Mujaga iz Morovca , čuven unaokolo po bogatstvu svom,dvjesta ovaca , tridesetero govedi , nekoliko konja,veliko imanje, dvije kuće, staje i puno još toga. Imao je sluge koje su opsluživale čeljad i to imanje. Poče Mujaga ne okolišući zašto je došao. Došao je kao lešinar da zgrabi žrtvu i odnese.

-Čuo sam da ste više gladni no siti,Raife!

-Gladni nismo, uvijek ima nafake-odgovori Raif,ali zadrhta mu glas i prepade se da ga istina ne oda.

-Dat ćeš mi ovog najstarijeg da mi pripomogne, da pričuva stoku. Imat će da jede koliko hoće , a i ti ćeš na jesen dobiti jednu junicu ili pare kako hoćeš!

Raifu se steglo grlo, zaplakao bi od jada,zar da prvu radost spremi u ledenu planinu, u onu kaljugu kad padnu kiše i slote. Dođe do snage i odgovori da mora sa ženom da se dogovori.

-Čuš sa ženom da se dogovaraš,ko se sa ženom dogovara!-odsječe Mujaga.

-E,ona ga je rodila,pa je red-smireno odgovori Raif.

-Ja ću čekati jednu heftu, učini mi haber da znam.Ima koji jedva čekaju da ne budu gladni.Allah imanet! -Allah imanet-odgovori Raif. Drugo nije znao ili nije smio da se ne zamjeri gazdi jer može zakucati na njegova vrata. Žao mu Murata. Ako ga pošalje, satrt će ga u planini bezdušni. Ako ostane ovdje,bit će željan hljeba. Čeka akšam pa da na tenane porazgovara sa Džanom šta ona misli o tome.

Večeraju,zveckaju tri kašike,raspolažu se kašikama jer petero ustiju , a samo tri kašike.

-Znaš li što je Mujaga dolazio?-upita on Džanu.

-Ne i ne interesuje me!-odbrusi Džana

Objasnio je Džani šta traži i da se za heftu mora odgovoriti. Nju je stisla tjeskoba pa joj se plače , ali se isplakala dosta zbog sirotinje i sada je to više grč nemoći.

-Ne dam ja dijete da se muči , a još poslije da ga zovu najamnik da nikad ne može djevojke sebi naći!

-Ja hoću, babo,otići ću, proćiće to brzo. Poslije imamo kravu pa muzemo i pijemo mlijeko đuture. Moram majko pomoći babi da se ne muči mnogo. Mogu ja to , a vama jedna usta manje.

Raif zasuzavio pa ne znaš da li su suze tuge ili radosnice, briše oči i ne može riječ progovoriti. Mujagi učiniše haber da su saglasni sa pogodbom, samo kad bi mogao još da mu kupi jedne opanke sad a druge kad krene kući natrag. Dva konjanika se pojaviše sutradan pred njihovu kuću, došli po Murata. Natovariše nešto tranja ,a Džana mu u jednu džaklju zavukla gurabiju da ima uz put. Murat se oprosti od svojih i krenuše.

-Allah mi te čuvao, sine! Čuvaj mi se moja radosti od slote i dobro se obuči i uveče baci ponjavu na sebe, planina je to-nije više znala šta da mu kaže , a imala je puno toga reći.

Zamakli su za brijeg,ostade sve shrvano u kući i Džani je samo jedna riječ, najamnik.

Plakala je danima i gušila se je od jada. Zar bijeda treba da traje toliko dugo, često se je pitala. Kako bi ona te sreće da sve to potrefi…P

reko pešterskih jaruga i kmenjara stigli su u Moravac. Bijela kula se pomolila , a iza nje druga kuća, nekoliko staja i puno stogova sijena. Gleda Murat pa se pita ko je sve ovo stigao da uradi i čudi se imetku Mujaginom. Misli da će se ovdje dobro najesti i da će mu biti dobro. Dovedoše ga pred Mujagu, on ga selami i upita za zdravlje. Mujaga ga uvede u jednu staju u reče mu:

-Ti si najamnik , ne možeš ulaziti u kuću ni u ljetnje kužine. Ti ćeš spavati ovdje na ovom dušeku,a ovo gore što vidiš to je medenica. Kad čuješ medenicu, ustaješ i ideš za poslom! Gleda Murat medenicu i kanafu što je vezana za nju pa odatle prema kući pružena da je neko može trgniti da zazvoni.

Čitaj još:   SRAMNA IZJAVA MARIĆA O POBIJENIM SREBRENIČANIMA: "Donose mrtva tela, ko zna odakle..."!

-Danas odspavaj ,a sutra će te sluga Abaz upućivati šta da radiš i gdje da ideš!-odsječno mu saopći Mujaga.

Ode Mujaga , osta sam Murat pa sjede na konopljani dušek pun slame, izvadi onu gurabiju , zagrize pa mu zadrhta vilica od tuge jer zna da je dobio cijelu gurabiju , a da oni dolje u Bihoru nisu je ni okusili. Od umora i puta zaspao je, javljaju se košmari u snu. Sanja neku šumu, vtače, rijeku,pa se probudi uzdahne, sjeti se svojihi tuga ga spopadne. Opet tone u san i tako do zore.

Pred zoru prije svitanja,ču se medenica iznad glave. Skoči i uglede iza sebe zid od direka , a iza svezani volovi. Pred vratima ga je čekao sluga Abaz. Taj dan su išli u homar da sijeku drveće za baskije , trebalo je još nešto zagrađivati. Dade mu zavežljaj neki i objasni mu da je to hrana za danas u šumi. Kaljavim drumom su išli.Abaz naprijed , a Murat za volovima. Zemlja se lijepila za opanke koji su bili oba sa lijeve noge. Desne pocijepali on i brat pa sparili lijeve. Izgledao je kao da ima dvije lijeve noge.

Oko podne sjedoše da jedu, odmotaše zavežljaje. Kod Abaza pogača , sir i čutura kiselog mlijeka, a kod Murata kukuruza,surutka i ništa više. Murata glad natjera da jede , a misli da je ovo samo danas i da će i on dobijati pogaču i sir.

Radio je svašta i nije se štedio ,ali mu je noć bila najgora. On bi da se odmori,ali mu tahtabe ne daju , grizu li grizu.Iza direka volovi buču, preživaju…Svaki dan je bio sličan. Više je bio gladan nego li sit. Opanaka još nema iako je pogodba bila da odmah dobije opanke. Usudi se da upita Mujagu:

-Gazda Mujaga,gdje su moji opanci novi?

-Kakvi opanci, fukaro od fukare da to nisi nikad više pitao!-uhvati ga za uho i opali mu šamar.

Ovakav prezir i poniženje Murat je progutao radi svojih koji čekaju kao ozebao sunce da im malo grane. Pogodba je pogodba. Noći bez pravog spavanja , a dani puni umora i znoja sporo su prolazili. Najveći prezir je Murat doživio kad je pomagao peći rakiju Abazu i žena Mujagina je donijela vruće pogače i sira da preduhane. Mujaga je bio blizu i primijetio , skopao sir iz Muratove ruke u bacio ga šarovu uz pogrdne riječi .

-Eno ti uzmi džibre i prismoči! Mujaginica je često krijući uvečer unosila Muratu hljeba i varenike,bilo joj ga žao. On je to sramežljivo uzimao uz veliku zahvalnost. Vrijeme je sporo odmicalo, ali ipak je došao i taj dan kad je Murat morao nazad. Mujagina žena mu je u džaklju stavila tabakpitu ispod košulja da Mujaga ne vidi i čarape mu oplela. Abaz je vodio junicu , a Murat je tjerao prutićem. Stigli su kući. Murata niko ne prepoznaje zapuštene kose , pomršavio, a izdužio se. Džana plače grli sina i ne mogu da vjeruju kako je Murat propao kao da hljeba nije nikako jeo.Murat se nije htio sa Mujagom oprostiti kad je krenuo i rekao mu je da mu neće nikada halaliti onaj šamar.

Vrijeme sve riješi pa zaboravi čovjek i muku i neimanje kad krene u životu kako treba.

Došlo novo vrijeme. Murat odrastao.odslužio vojsku i zaposlio se u preduzeću. Jedno vrijeme radio i u inostranstvu pa napravio kuću, ali su zli jezici često znali da ga povrijede prebacujući mu da je bio u najmu i da ga mnogi zovu najamnik. U početku se ljutio na takva dobacivanja ,ali je sam sa sobom rasčistio da je sve to radio da svojim pomogne i da se nema čega stidjeti. Mujaga propade u novom vremenu, obolio ,sluge ga nisu više služile. Pare mu nisu pomagale da ga ko služi. Žena preselila na Ahiret , a djeca po svijetu.Muftači ko će mu donijeti testiju vode. Često je Muratu padao na um i onaj prezir.

Jednom riješi Murat da autom ode do Morovca i da još jednom vidi silnog Mujagu , prošlo dvadeset i pet godina od tada .Prišao je nekadašnjoj gazdinskoj kući, ugledao zapuštenost, porušeno staja puno, nema stogova sijena,ničega nema što je nekad bilo. Pokucao je na vrata i čuo se promukao glas iz kuće:

-Bujrum,ko je? Murat je ušao u sobu nazvao selam nekadašnjem Mujagi koji sjedi u hladnoj prostoriji. Zapušten, neobrijan…

-Ja sam iz Bihora obilazim nemoćne, da im pomognem što im zatreba.

-E ,Allah te poživio!J a sam iz Bihora imao najamnika!-reče Mujaga.

-Eh,nekada bilo najamnika, nema ih više-reče Murat.

Ovo ga pogodi. Zar ovoliko godina da se ta riječ ne može zaboraviti. Gleda Murat one uvehle ruke što su mu otimale sir iz ruku i šamar koje su mu dale…

Izvadi brijač i obrija Mujagu, naloži mu vatru,a iz auta izvadi banane isječe ih i stavi ih ispred njega.

-E ,Allah te nagradio. A čiji si ti ? Murat se napravi kao da nije čuo pa izvadi iz kese nove opanke i spusti ih pred Mujagu:

-Probaj, adžo,mogu li ti , nisu sa iste noge.j edan je desni ,a jedan lijevi!

-Allah te nagradio, baš sam bio bez opanaka ostao!-reče Mujaga. –

Znam ja šta je biti bez opanaka-mirno reče Murat.

Zahvali se Mujaga sa suznim očima, ne znajući ko je dobročinitelj. Murat se je polahko oprostio od Mujage ne dajući mu do znanja da zna ovu kuću i njega.

-Allah je taj koji daje i uzima!-reče Murat i autom se vrati svojoj kući punoj djece i radosti.

Autor: VEHBO POPARA

http://www.ibalkan.net/

One Comment

  1. Gorka istina se krije u pripovijedanju.Odlična poruka priče i svaka čast autoru!

Komentariši