DIJASPORA

Dojdu ljeti i donesu nam toplinu i vedrinu, razmile se po šeheru u razmim bojama i govore raznim jezicima, ko da nam je svake godine Olimpijada.

Uslikaju se kod sebilja i one gume što gori i nestanu ko da hi je insan usnio. More bit zato ne volim kad počne dijaspora dolazit, iako su mi dragi, ko što ne volim ovu riječ kojom je obilježiše i nagrdiše, ko što nisam volio kad dođu lubenice iako sam hi plaho begeniso, jer mi i dijaspora i lubenice najave kraj ljeta i početak duge sarajevske zime.

Ko da nam oni, “tobe jarabi”, ukradu i odnesu sunce i toplotu sa sobom, a nas ostave da deveramo i čamimo sa sarajevskom teškom i dugom zimom.
A more bit se i oni vrate u svoju hladnoću i čamotinju, daleko od svoje zemlje gdje ni sunce ne grije kao ovo naše. I tako sve dok ne dođe novo ljeto kad nas sviju zajedno sunce obasja i ogrije.

Čitaj još: KAD JA DOĐEM NA VLAST

Eto, pa dojdite nam opet, akobogda, i ostanite malo duže neće li i vas i nas ovo naše sunce malo duže grijat.

Piše:Kemal Čolpa-Uzeir Hadžibeg