“VRIJEME BEZ KAZALJKI”

https://pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js (adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

“VRIJEME BEZ KAZALJKI”… Najednom, Nedžad ostade sam u masi ljudi koje nije poznavao, a već se spuštala tamna noć i strah se uvlačio u njegove sitne, dječije kosti. Izbezumljeno je trčao od jednog do drugog kroz dugačku kolonu i kroz plač dozivao je i dalje babu svog, kojemu nije bilo ni traga, ni glasa… Zagledao se u ljude koji prolaze kraj njega i moli ih da ga povedu sa sobom, a potom se nesvjesno hvatao za ramena nepoznatih ljudi. Niko se ne obazire na njegove uplakane, crne oči, na njegov drhtavi glas i mokru kosu, jer svako želi spasiti sebe, i samo sebe, i što prije pobjeći od smrti, i neprimjetno ući u šumu kroz sama minska polja. Ispraćalo je dijete pogledima ljude koji prolaze u koloni, pa ubrzo ostade samo i potom se, kad se oni izredaše, nađe na kraju kolone među nepoznatim ljudima, a najviše ih je i bilo iz njegove generacije… Djeca, čiji su očevi, majke, amidže, ali i najbliži ostali razasuti uslijed granatiranja od strane četnika…

Iako je hodao za kolonom, i pratio taj „Put spasa“, vrijeme nije hodalo, stalo je i nikako da krene… U tom nestvarnom haosu, idući neko vrijeme sam kroz šumu, kroz potoke, odjednom je postalo mirno, a neka sablasna tišina se nad njim nadvila, kao da najavljuje početak pakla bez naznake kraja. Taman je pomislio da je i vrijeme krenulo za njim, i da što prije pregazi ovu noćnu moru. Nastavljaju se još žešća granatiranja, koja za sobom ostavljaše ljude koji se dušom oprostiše, a ranjeni čekaju smrt. Plač, vapaji i glasni jauci nestajali su u daljini… Sa strane dopiru povici jednog ranjenog momka:

– Braćo! Ne ostavljajte me! – svi trče da izbjegnu smrt i niko se ne obazre na momka koji se dušom oprašta i zadnjim pogledima ispraća svoj narod…

Nedžad pomisli u sebi: „Samo da ne padnem u dušmanske šake! Da me ne muče, a smrti se ne bojim!“.

Samo zato imade jaku želju da pronađe nekoga svoga i da mu pomognu u slučaju zarobljavanja i mučenja…

Granate su sve češće pogađale iscrpljene i prestrašene Bošnjake, a ranjeni su ležali k'o snopovi pšenice na žitnim poljima… Plakali su, zvali u pomoć, tražili da ih ubiju i ne ostavljaju bezdušnim zločincima… Nošeni su samo oni koji su imali izglede da prežive, a one, kojima je duša bila, haman, na pomolu niko se na njih i ne osvrne.

Čitaj još:   VIC DAN Đuro i veliki snijeg

U tom strahu golemom prelazilo se preko mrtvih i samo se baci uzgredni pogled da vidiš nije li neko od poznatih, ili neko od rodbine… I nastavljalo se uz pratnju hučnih granata i s’ grmljavinom teške artiljerije. A, ni na zemlji nije lahko bilo. Razasute mine na „Putu spasa“ sijale su smrt, onako kako je dušmanin predvidio, a eksplozije njihove postaju izvježbani orkestar te sile od kojih se ledi krv u žilama. Strah i panika zavlada između nedužnih ljudi bez nade, a borba za goli život se nastavi dalje.

Znajući da samo oni pribrani i bez panike i staloženi mogu da prežive, tako se počeo i dječak Nedžad ponašati i još nekolicina u njegovoj blizini… Ljudi su halucinirali, vikali, dozivali, krivili se do neba… Nakon dva dana i dvije noći skrivanja po šumama – srpski vojnici i policija zovu preko megafona:

– Predajte se! Predajte se, ili ćete svi redom biti pobijeni… Nemate kud! Predajte se! – grmio je srpski vojnik preko megafona, a onda su nastavili sa učestalijim granatiranjem.

I, kolona, uslijed granatiranja, biva presječena… Čuju i dalje pozive na predaju. Kriju se još neko vrijeme, bez vode, bez hrane, bez ništa. Jedino su straha i patnje imali u izobilju, ali jednostavno nisu imali hrabrosti da izađu, jer im neprijateljska obećanja ne znače ništa, a nisu znali ni kuda dalje? Izgubljeni u visokoj i gustoj šumi, vrte se samo u krug. Jedino čega su svjesni jeste da trebaju ići prema Tuzli, a ko je znao gdje je ta spasonosna Tuzla? Razmišljaju šta napraviti? Da li im se predati u ruke, ili čekati da ciljaju, a oni vrlo dobro znaju ciljati i još imaju čime. Sarkastični dušmanski glasovi dopirali su i dalje uz njihova obećanja da neće biti ubijeni, i da će biti tretirani u skladu sa svim Ženevskim konvencijama.

Čitaj još:   DANAS PADA SLABA KIŠA: Vrijeme u narednih nekoliko dana...

Čuje Nedžad sva ta obećanja njihova:predaja, sigurnost, konvencija, ali prestrašeni dječak i nije znao puno o tome, a ne sjeća se da je nešto pročitao ili površno čuo u školi o tim konvencijama i predajama po njenim pravilima… Poslije granatiranja, nebo se ućuti, opet se uputi poziv na predaju. Ne znaš je l strašnije čuti ovaj megafon, ili fijuke granata koje padaju okolo na kolonu insana bez nade…

Uskoro, nekoliko hiljada muškaraca odaziva se sarkastičnom pozivu sa megafona. Izađoše iz svojih skloništa, iz gustih šuma, i ubrzo se nađoše na asfaltu, između Konjević Polja i Bratunca, sa podignutim rukama iza vrata čekajući na milost dušmansku.

U početku su se neprijateljski vojnici ponašali korektno, sve dok se nisu svi predali, a onda počinju maltretiranja, tenkovi okolo kruže i tjeraju strah u kosti, ostala oružja zvekeću, transporteri, vojska, policija u svome dušmanskom zanosu… Ječi šuma, ječi nebo…

U tom trenutku nailaze autobusi puni žena, djece i starijih ljudi iz Potočara koje su vozili prema Tuzli… Natjeraše izbezumljene i prestrašene zarobljene Bošnjake da dižu tri prsta u znak oprosta sa svojim najbližima dok su autobusi jurili pokraj njih. Zatim, počeše lažna obećanja davati: „Uskoro ćete biti sa familijama svojim! Niko vas neće dirati! Ne bojte se! Večeras ćete noćiti u hangarima u Bratuncu, ali bez večere“ glas pun sarkazma dopirao je do nemoćnih Bošnjaka. Potom se oglasi jedan uniformisani vojnik:

– Mi smo iz Srbije! Ponavljajte za mnom: Živio kralj! Živjela Srbija!

Autorica:Ramzija Kanurić- Oraščanin

http://www.ibalkan.net/

https://pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js (adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

Komentariši