Majka, Hatidža Mehmedović nije dočekala ovaj dan!
Gusta magla u decembru, prošle godine, pratila me od Srebrenice do Sarajeva. Tišina i sivilo se prostiralo čak do Haga. Sa tugom golemom prolazim pored Sebilja i ugledah naše srebreničke majke; Nuru, Hatidžu i Hajru u buregdžinici. Već sam otvarala vrata i čvrsto grlila majku Nuru. Sedmicu prije boravila sam par dana u Srebrenici kod Nure Mustafić, kojoj bezdušnici ubiše tri sina i babu njihova. Poselami se i sa Hajrom i Hatidžom i njihovom skrhanom dušom. Znam gdje su bile i zato mi se i tijelo ledilo, a iz očiju navirale su mi goleme suze. Vratile su se iz Haaga sa izricanja presude najvećem ratnom zločincu Ratku Mladiću. Gledam ove tri bosanske i bošnjačke majke, a golema knedla mi čuči u grlu. Niti se mogu pomjeriti, niti mogu što govoriti. Stalo je vrijeme i ja nepomična stojim pored njihova stola.
Hatidžu sam upoznala putem medija i prilikom razgovora sa njenim Srebreničanima… Ispričah im na brzinu – da pišem roman o Srebrenici i da želim otrgnuti od zaborava nevino ubijene Bošnjake…
Hatidža me tužno pogleda i jedva je izgovarala:
-Treba pisati o svakome! Ali moju sudbinu zna cijeli svijet i hajde piši o ostalim majkama, koje su isto izgubile sinove svoje.
Pogledala je preko puta majku Hajru Ćatić i tiho dodala:
-Pišite o našoj Hajri! Ona je izgubila svoga Junuza, izgubila je svoga sina Ninu, kojeg nikada nije pronašla!
Dok sam mokrim pogledom gledala i dalje majku Hatidžu, osjećala sam golemu tugu u njenim utonulim očima obavijenim sivim podočnjacima. Gledam je, a nikako da pronađem put do njene duše, do njenog srca.
Želim da se ugnijezdim što bliže njihovim njedrima i ublažim sve te patnje, sve te suze, sve te neprospavane noći. Želim da osjetim bar malo smiraja u njima, ali bore njihove tuge kao da su postale još deblje.
Osjećam iz njihove boli kako izviru pitanja:
-Što je doživotna robija najvećem zločincu Mladiću – naspram hiljade i hiljade nedužno ubijenih naših sinova? Što nam znači trun pravde – naspram svih tih nepravdi? Što nam znači luksuzna Mladićeva ćelija – naspram hiljade laganih kabura naših sinova? Neka se srame nas majki, neka se srame i kabura lagahnih, neka se srame i nišana bijelih po cijeloj našoj krvavoj i ponosnoj Bosni!
Ponovo sam zaustavila pogled na umornoj Hatidži… Osjetila sam njenu skromnost, njenu tugu, bol… I tada se borila sa teškom i opakom bolešću, ali je skupila snagu i pojavila se u Den Haagu. Imala je osjećaj da će slušanjem presude najvećem ratnom zločincu odahnuti, smiraj da će pronaći… Sve presude svijeta nisu mogle iščupati goleme kahare iz njedara bošnjačkih majki, već je to bio samo predah da zastanu i krenu na počinak. Ispratila sam ove heroine za Srebrenicu i dugo u noć su bile u mojim mislima.
Dok sam istraživala i ispisivala stranice romana o Srebrenici, sve najbolje sam čula o majkama Srebrenice. Rekoše mi da su one najzaslužnije što su bijeli šehidski nišani poredani u dolini Potočara, rekli su mi da su one najzaslužnije za izgradnju „Memorijalnog centra u Potočarima“, rekli su mi da su one najzaslužnije za svjedočenja protiv zločinaca u Haagu, rekli su mi da su one najzaslužnije za istinu o krvavim zločinima koja je obišla svijet i na kraju su mi rekli da je za sve to među njima najzaslužnija naša majka, Hatidža Mehmedović, predsjednica ovog udruženja.
Hatidža, heroina bosanska, u teškim mukama 11. jula 2018. godine, samovoljno je napustila bolnicu u želji da isprati tabute od zelene čohe i po njima pošalje selame svojim sinovima; Azmiru, Almiru, njihovom babi Abdulahu, bratu svome i ostaloj mnogobrojnoj rodbini. Poslije upućenih selama, brzo su je vratili u bolnicu u nadi da će se izboriti sa opakom bolešću.
Mnoge bitke je dobivala, ali umorila se od traganja za istinom, od samoće, od nepravde, od čekanja i sinoć oko 19:30 sati, lagahno ispusti dušu svoju i otišla je sokolovima svojim.
Hvala ti, Hatidža, majko srebrenička! Hvala ti heroino naša!
Autorica: Ramzija Kanurić-Oraščanin
Nakon teške bolesti večeras u 19.30 sati prestalo je kucati Read more
