Šefka Begović Ličina- ”MIRIS DJULA”

https://pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js (adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

….„ Ubiću je, Kitaba mi!“ – bijele pjenušave kapljice iz Iskovih usta, padale su na polomljene čašice na stolu. Dok ga je bratučed Remzo čupao za rukav, krvava Iskova ruka je po stolu svom žestinom krckala rasuto staklo.

Na drugom kraju, u ćošku kafane, pune gustog dima, nerazgovijetno je pjevušio polubudan pijanac. Zarozan kockasti čaršaf, sa nekoliko nagorjelih rupa, visio mu je pored podvijenih nogu. Prosuta rakija se slivala niz nogare stola i dolje na iskrzanom linoleumu, skupljala se u zamućenu baricu.

Čovjek je zakrvavljenim pogledom zurio u polupraznu čašicu. Masna malo duža kosa virila mu je ispod polovnog kačketa. 

„Zbog jednog šamara. Otišla…., ostavila me. I djecu mi pov…vvelaaa, hrđa, hijanet, nikaka sorta. A samo sam jednom omaškom ošinuooo. Moju majjjku je naš aga bio konopcccem, pa nnikad nije iz kuće mrdnula, nit se žalillla…

Konobar!!! Ddddonesiiii ištta jače!!! Imaš li otrovaaa, da izlijjječim lubbbinu? Ovvva rakijjja ne vallja. Ne pomažžže miii… 

Glava pijancu treskom klonu na sto. 

-Isko, hoćeš li k'o ovaj tamo pijandura da zakovrneš i da te ljudi ovdje dižu na ijuk? Hajde, bre, idemo kući. Šta tu nabrajaš k'o neka usjedelica. Udala ti se devojka, pa šta? Hajde jadan, nije smak svijeta! Jedna se otegla, druga protegla. 

-Remzo, brate, kako, kako …? Do onomad se klela da me voli, mene i nikog više. Je Je li to sve bila laž? Žensko je to… Slaže dok trepneš. A, ja, ja sam je volio k'o oči, k'o majku. Remzoooo! Ona je noćas s drugim!!! Boli, boli me, burazerrre….- zubi krcnuše, krvava ruka poletje ka stolici, čaša se podiže u vis… Stolici pukoše nogari, prasnu staklo o pod, ljudi poskakaše, prestravljen mehandžija odskoči…

-Isko, diž se!!!- Remzo ga drmnu za mišku.

  • Nećuuu! Hoću da pijem, da ovdje noćas za ovim hastalom da umrem!

Burko, ne vodi me kući, tamo me boli… Sa kragne Iskovog plišanog sakoa, kapljice znoja su se slivala niz vrat, lijepile raščupanu, grguravu kosu. Duge umršene mu trepavice, hladile su zakrvavljene garave oči, u kojima su caklile mutne suze. Biserno bijeli zubi, škrgutali su k'o zahrđala testera i svom jačinom ujedali jezik, otepao od ispijene lozovače. Isječena šaka odgurnu pepeljaru sa stola, koja treskom sletje dolje i prhnulim pepelom utruni oči nekolicini obližnjih gostiju. Diži se!!! Ne baletaj tu k'o neka neka izlapela babetinaaaa!!!

-Ženama ne treba vjerovat!!! Ne, ne!!! Ljudi!!! Čujete li, ljudi!!! Sve je lagala, sve! Otišla za limuzinu, za pare, za onog buljavog, žutokljunog… A klela se…Lagallla ! Lažeeee!!!

-Hajde, diži se, pa ćemo sutra,kad ti se glava izbistri, naširoko pričati. Nije ni tvoje maslo bilo za ramazana. Vikah ti ja „ Neka Isko, savij se! Dojadiće Minki tvoje obijanje i ludovanje sa halajkama. Mijenj'o si hi k'o zrele kuške.

E, bogomi, kada si imao onaku diku, nisi se trebao igrat s’ vatrom, no se savit. Nisi nikog htio slušat , no si bio uzeo brda i halak'o ko sve što ti nije bilo pred dobro. E, burazere, kada devojci prelije, svaka bi te ostavila, pa je i Minka. Hoće devojka mir, a ne da trči za tobom i da strepi u koji ćeš joj budžak sa nekom drugom zamać.

Čitaj još:   Šefka Begović Ličina- HATIN SABUR

-Ali, ja sam je volio, nju najviše. Sve one su bile prolazne, Minka je bila glavna i jedna, jedina. Remzo, zašto me je lagala? Kaži, burko! Čuvaj me noćas da ne ubijem nju ili nekog drugog, a onda sebe. Ja sam je poštovao, htio za sebe, a ispade da sam je čuvao za drugog!!! Burko, ne mogu izdržati.

Ubiću je…

-Nećeš ti nikog ubit, no se polako smiri i nastavi normalno da radiš i živiš. Nije Minka jedina dobra devojka na svijet…

-Ne trebaju mi druge, jer ja samo nju volim. Obećala mi je roditi sina i željela ga obrnut ka školi, a ja da ga naučim kako da bude fraer… Smijala se… Remzo, brate, Remzo, pomozi mi…

Vukući rođaka, Remzo ga dovede do na vrh čaršije, pa tu zastade i natovari ga na krkače. Dolje po rasklimanoj kocki, sa Remzovih leđa, frkale su i odzvanjale Iskove šimi cipele, čiji su se vrhovi zabadali u okrnjene pukotine. 

Prolaznici su se u ibretu okretali i šaputali:

„ Bi l’ ovo Rizahagin Ismet? Načuh da mu se noćas udala devojka, ona mlađa Jusufagina šćer. Šteta, baš su bili lijep par, obadvoje lijepi, stasiti, iz dobrih kuća. Šta li him bi, veljahulje? Priča svijet da je Isko dosta ašerijast, pa joj zar dozlogrdilo da mu oprašta prohojgore i otišla na drugu stranu. Neće ni jedna da trpi lutora, te i neće bogomi. Ni jednoj ženi nije lako progunut prevaru. Kad svoju devojku momak pljune k'a pašče, koji će joj hal bit kad se za njega udadne? Bolje je izmaknuti se dok je vrijeme i presjeć k'a na makase.“

Sitna kiša je rominjala i poput staklenih silana skakutala po naslaganoj prašini tihog sokačeta. Sa razgranatih grana jabuka, pokislo lišće je preko natruhlih taraba, padalo dolje i lijepilo se na vlažnu zemlju. Negdje iza avlijskog duvara, u iščekivanju večernjeg podoja, u izbi je mukalo gladno tele. Iza kapije je režao svezani ker i uzaludno se pokušavao otrgnuti sa gvozdenog lanca. 

Čula se tupa škripa pumpe za vodu i grgorenje vode slivene u testiju. Ispod strehe jednospratne kuće, sa ogromnog eksera, skliznula je velika sofra, nečijim rukama unijeta u kuću i postavljena na sredini sobe. Kašike i čimkani sahani su zvjeckali i raspoređivali se širinom sofre, na čijem je vrhu sjedio prosjed srednjovječan čovjek. Pred njim, omalehna crnomanjasta žena spuštala je vršnu činiju sarme, vruć hljeb i povelik nož.

Za sofru sjede vižljav tamnoput momčić, na čijim su se nausnicama jedva nazirale malje, nalik mahovini. Momak je mnogo ličio na majku, samo je visinu naslijedio od oca. Sagnute glave ka sofri, rukom je vrtio kašiku. 

-Nuso, eda l’ Iska? Da l’ da ga čekamo? Zaten, nećemo jes’ ka paščad jedno po jedno.

-Ada, Rizahaga, saće on. Zar se s društvom malo zamaj'o.

U sobi je miris sarme i vrućeg hljeba prizvao sivobijelu mačku, koja se trkom podvukla pod sofru i u iščekivanju slasnog obroka počela neprestano mjaukat. 

Kada zidni sahat otkuca vrijeme i mučna tišina se razrijedi, kapija škripnu. Napolju se začu nečije prigušeno stenjanje i glasan bat koraka. Žena skoći sa sofre i hitro otključa kutnja vrata.

Čitaj još:   DODIK LUDI I ŠIZI: ŠPIRIĆ NA CRNOJ LISTI, Kompletnoj porodici ZABRANJEN ULAZAK U SAD!

-Dajnice, Isko se nagrdio i napio. Noćas mu se udala Minka. Nisam mu mogao zabranit da pije. Jedva ga dovukoh.

-Pssstt!!! Šuti Remzo, sine! Tu je Rizahaga, ukubet će puj ako ga vidi tako nagrdnog. Ljuta ja, šta me noćas snađe! Daj, uvedi ga ovamo u njegovu sobu.

-Majkoooo!!!- otečene Iskove usne se razvukoše, očaj očiju mu zatamni lice.

-Šššš, neka toga sad. Čuće Rizahaga,šuti, oči moje.

-Majjjko! Ona, ona je noćas… !Majkooo!- bale iz usta zagušiše Iskov krik i jecaj na majčinom ramenu. 

-Sve će bit dobro, sve. Hoće, ako Bog da. Haj sine sad malo odmori. Odoh ja, čeka babo sa večerom.

Poput uplašene vjeverice, žena pretrča divanhanu i sva drhteći pred vratima stade učit dove.

„ Allahu, noćas mi smiri roblje, da ne bide kakog kijameta. Pomogni mi evladu da pregrmi ovu grčinu, o Svemogući!“

-Nuso, ko to bi? – začuđen domaćin čeka odgovor.

-Ada Isko i Remzo. 

-Pa što ne uđu da večeraju?

-Ne mogu, siti su. Neki him drug kupio auto pa hi vodio na ćevape. Došli da se preodjenu, pa odoše na korzo. Ada ka’ mladež…

Rizahaga nešto u sebi promrmlja, zavrtje glavom i odlomivši prvo parče hljeba, doturi ga sinu Avdulu na dno sofre. Četiri sarme stavi sebi u sahan, pa kad činiju blago gurnu ka ivici sofre, sa bismilom otpoče jesti.

Zavaljenom na jastuku, crnokosom momku se pred tamnim očima vrtilo klupko vremena. Dok mu je bratučed Remzo izuvao čarape i s mukom iz rukava izvukao duge ruke, njegovo vitko tijelo se otimalo.U vrtlogu sna i jave, zelenila mu se trava Vojničkih livada, u drhtaju srca. Po vratu su mu plesali š’plavi uvojci, pod rukama se uvijao vitki struk, crne oči se smijale.

“Minka, jedina… “- šapat je u nebo nosio vjetar, na krilima ga šareni leptiri po borju raznosili. Ptičice su cvrkutale sa obližnjih bagrema:” Azeminaaa-Minkaaa, cvrrr, cvrrr….”- sreća je širila krila, plaštom grlila kasabu ispod, rijeka je šumjela, pjevušila vrbama sagnutim “ Azeminaaa…”

Dva crna oka,k’o dva užarena ugljena, izvirjela ispod svilene talasaste kose, klela su se na vječnost.

“ Najdraži….”- šaputale su netaknute, tek uzrele ribizle, nudeći slast neoprobanog šerbeta… 

“ Moja si, samo moja… ”- momački razum se gubio u jelovoj šumi, u one po kosi joj popadale iglice, iz plavih uvojaka poljupcem skupljene. 

„Do vječnosti i zanavijek samo tvoja…“- cvrkutala je čista djevojačka duša.

U daljini je odlijegala pjesma „ Doveli joj đul nevjestu….“ rezala srce na komadiće, u kriku pištio čemer, upijalo ga mrčno nebo…

Odlomak iz romana u pripremi ”MIRIS DJULA”

Autor: Šefka Begović Ličina

http://ibalkan.net

https://pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js (adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

Komentariši