Šefka Begović-Ličina: JECAJ-VIOLINE

https://pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js (adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

U sunčanom oktobarskom podnevu, sa povijenih i umršenih grana ogromnih breza, požutjelo lišće se samo otkidalo i poput zaljubljenih parova, na utabanom, prašnjavom putu izvodilo čudesni ples.

U zraku se osjećao miris već pridošle jeseni, ali je sunce sijalo kao u sred ljeta, toplinom milovalo okolinu i gustu šumu ukrasenu prekrasnim šarenim jesenjim bojama.

Pazeći da ne nagazi polegle brezove grane i ne saplete se o njih, polahko koračajući, jedna vitka žena, upravila je ka šumi. Tamna kosa savijena u punđu, već prošaranu sijedim vlasima, presijavala joj se na suncu. Bila je odjevena u svjetlo sivi kostim od šantung svile ispod kojeg je virila bluza boje truhle višnje, na čijim je prsima bila zavezana velika mašna.

Preko desne ruke joj je bio prebačen mantil od teget balon svile. Nosila je tamno bordo kožnu tašnu sa ručkama od sedefa. Na nogama je imala cipele sa niskom potpeticom iste boje, koje bi pri koračanju na trenutak prekrilo opalo lišćće. Po nesigurnom hodu i povremenom zastajanju, činilo se da žena ide bez cilja i da ne zna gdje ce.

„ Kako je ovaj život nekada nepredvidiv, nesiguran. Nikada ne možeš naslutiti gdje i kakav će ti biti kraj.“

Osvrnuvši se za sobom, sva se strese od jeze kada u daljini na terasi Staračkog doma vidje da još uvijek stoji njena školska drugarica i odana prijateljica Rasema i maše joj.

Koračajući puteljkom i preskačući grane, Medina se sjeti Raseme, plavooke djevojke za kojom su mnogi momci uzdisali na školskim igrankama, održanim u holu Učiteljske škole. Prekrasna plava kosa sva u uvojcima, plesala joj je oko vrata u taktu muzike i poput slapa planinske vode padala joj niz vitku figuru sve do struka, obgrljenog rukom nekog zgodnog srednjoškolca.

„ Život nekada čovjeku kreira takvu sudbinu, da je ni najbujnija mašta takvu ne može zamisliti“ – Medina uzdahnu i mahnu rukom ka dalekoj silueti.

„ Meni je život nadoknadio, poklonio mnoge ljepote, uspjeh, karijeru, dom, porod, ugled, prijatelje… Znam da već odavno gazim šestu deceniju, ali rekla bih da Imam sve, hvala Bogu“- sva se strese pri pomisli na Raseminu samoću i onaj prazan pogled kojim se naslućuje bezličan kraj…

Tako zamišljenoj, pred očima joj se zatamni, kao da je u sred sunčanog oktobra pomračenje sunca. Medina zastade i nađe se oči u oči sa starinom, koji ju je čudno gledao.

-Oh, oprostite, ja…

Glas pomalo drhtav, isprekidan, starački, zvonio joj je u ušima kao davna melodija prohujalog vremena. Nešto oštro bolo ju je u prsa, pa se razlivalo do slepočnica, u ušima zavrtilo sjećanje.

Nemoćna da kaže ijednu riječ, Medina se zagleda u smežurave oči bez sjaja, u čijim se dubinama naslućivala crna boja, iznad kojih su bile natkvešene sijede obrve, a podočnjaci ispod očiju nabrani poput stare harmonike.

Te već usahle oči, vratiše joj vrijeme i onaj davni bol. Stade i osvrnu se oko sebe, ne bi li našla kakav oslonac, da se podupre prije nego začuje šapat:
-Medić moj, ti…?

Nije slušala taj glas, već gledala pravac kazaljki vremena koje su se unazad najvećom brzinom obrtale.

Pred očima joj izniče bašča kraj rijeke, puna rascvjetalih jabuka sa kojih su se iz muških ruku po njenoj kosi prosipali behari.

Čitaj još:   MAJČINA BEHARLI ŠAMIJA

Držeći violinu pod miškom, slušala je najljepšu melodiju vremena koje dolazi i željela upamtiti note da ih kući odsvira u samoći i ponovo osjeti onaj užitak sreće i blaženstva svoje prve ljubavi.

Sjetila se crne kovrdžave kose, duge skoro do ramena, kojom je njen dragi oponašao popularne „Bitlse“ , odjevenih rolki u svim bojama i somotskih sakoa optočenim kožnim paspulima, prvih teksas farmerica i japanki, za kojim su cure gubile glavu, a ona bila sretna što on voli nju…

Pa oni ukradeni trenutci sreće neodržanog časa historije, koji odlete u sekundi, bojažljivi krug oko škole za vrijeme školskog odmora i zebnja od roditeljskog saznanja. I oni drhtavi dodiri oznojenih prsta na livadi uz mirise tek prohodalih jagnjaca koja su blejala za majkom. Vrati se onaj strah i strepnja da ne čuje babo. „ Kud bi mu na oči? On crnči u tri smjene, reže kamen u kamenolomu, nadom u naš uspjeh četvoro djece hrani, školuje. Od sindikalne pozajmice jednog dana sav sretan i ushićen donio joj je violinu. „ Medina, uspio sam da ti je kupim, da ne zajmiš. Otplatiću, Bog će pomoći, samo ti uči…“

„Najbolja, Medina je u svemu najbolja“- razredna bi nadjačavala galamu prisutnih.

„Svake godine sam proglašena kao najbolji učenik u generaciji, a na tom roditeljskom sastanku , moj babo bi od radnika odjednom postajao ministar, predsjednik, general sa epoletama…

Prisutni roditelji su ga gledali sa divljenjem, čestitali mu, tapšali po ramenu, zavidjeli na sreći, a on rastao do neba. Tog dana nam je uz sarmu i hurmašice za sofrom bilo pravo slavlje„- sjećala se.

-Mediii… – šaputale su osušene staračke usne, onu istu ariju koju je ona u kasnim satima željela svirati na svojoj polovnoj violini, kupljenoj od nekog studenta kome je trebala opskrba, a na čijim je žicama još titrao žal.

Vrane su sa breza lepršale krilima i kljunovima se čeputale za isto mjesto, obarajući na njih dvoje požutjele listove, da bi joj po kosi padali k'o nekada behari sa rascvjetale jabuke. U daljini je, umjesto violine, svirala pastirska frula.

-Medi, mojaaa. Jedinaaa, nepreboljena…-starački glas je zaparao nebo i vrane ga u jatu ponijese u vis.

Htjela je reći „ Šuti“ ali nije imala snage. Izgubila glas kao one noći kada je saznala da ju je prevario i oženio Vojvođanku koja je došla sa ekskurzijom u posjeti njihovom gradu.

Osjeti istu onu tegobu srušenog kameneloma u koji joj je babo radio, a koji se te večeri na nju srušio, stisnuo da ne diše, gurao da potone u ambis.

Borila se za zrak, grizla jezik da ne plače, krunila zube pred babom da ne bi primjetio njen bol. Pokušavala da ispliva, noću pod jorganom rukama stiskala usta da joj braća ne čuju jecaj.

Jecala je dok je vježbala na vilini i osluškivala ju je kako isprekidano svira njenim bolom i plače zajedno sa njom. Sa žica su joj kapale suze u krilo i tražile odgovore u onom jabukovom beharu zagubljenom u kosi. Pokušavala inatom slomiti bol, prkosom raskrčiti tamu i polomiti zid pred sobom, trudila se da zaboravi garave kovrdže i oči što se smiješe… Izbacivala je bijes na rijeci perući haljine i o kamen lupajući perajkom, koja se ionako načeta lahko polovila, brezovom metlom je po avliji strugala kaldrmu iz čijeg je ležišta iskakalo kamenje, čupala travu sa sklada i uz nju korijenje majčinih kadifa. Izbacivala je vrisak i klela se da će uspjeti. Svirala violinu i na njoj ostavljala srdžbu, pitanja i odgovore. Jecaji su violini krzale žice, a štim majstor se ibretio zašto ih tako često mora mijenjat.

Čitaj još:   SARAJEVU ZA NEZABORAV: BOL U SABURU...

Dok je noću spavala, u isprekidanom i nemirnom snu, činilo joj se da joj violina na rafu iznad glave sama svira, da povremeno jeca i da joj je futrola ujutru pomalo vlažna.

A onda je vrijeme razmaklo mrak, zamrzlo bol, ugušilo jecaje i donijelo sunce na dar, koje joj je u krilo spustilo pregršt snova i svijetlih zraka. I na rafu violina je zamukla i futrola zasušila. U krilo joj više nisu padale suze, jer su ga grijala dva sunca iznikla iz njenog srca.

Voljela je druge crne oči i raširila ruke da dočeka novu sreću. Druge ruke su je prihvatile i na čvršće rame je naslonila glavu da se sa svojim ptićima sretna vine do nebeskih visina. Snagom uspješnog kormilara svoj životni brod je usmjerila ka raskošnoj obali gdje nije cula jecaj violine…

Tu je vazda čekaju ta dva njena sunca i njen voljeni sa prošaranom kosom, koga je u u šali zvala “Srebreni moj“

– Medi, znaš li da sam štićenik Staračkog doma? Ostao sam sam… Znam, iznevjerio sam te, a i mene iznevjeri sudbina.

Je si li me se ikad sjećala?

„ U početku do bola. Ali na vrijeme shvatila da je ta ljubav bila samo iluzija i ubrzo hrabro zakoračila u novi život“- pomisli.

-Ja sam te volio i kajao se. Vidim da si još uvijek lijepa, k'o nekada. Eh…- umjesto riječi, začu jecaj violine, odložene u potkrovlju kuće.

Iako još uvijek elegantan i šarmantan, učini joj se jadnim i žalosnim.

„ Svako do kraja života dobije ono što zasluži“- sjeti se riječi svoje rahmetli majke.“

„ Svako je kovač svoje sreće, koja je tu odmah iza zivotne okuke. Ja sam našla svoju mirnu luku i svoje sunce“- Medina se okrenu nazad, upravi putem.

Oslonjen o bambusov štap, starac se sjeti riječi glumice Natali Vud iz filma „Sjaj u travi“ kojeg su njih dvoje zajedno gledali.

„ Ne treba tugovati za onim što je prošlo, već naći snage i živjeti sa onim što je ostalo“

„ Kasno je za kajanje a još kasnije za neki početak“- pomisli zacudjeni starina i okrenu se ka usamljenoj zgradi na brežuljku…

Autor: Šefka Begović Ličina

http://ibalkan.net

https://pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js (adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

Komentariši