SANDŽAK OTOK SMRTI I SUZA: UMIRU ROĐACI, UMIRU KOMŠIJE, UMIRU POZNANICI… (foto)

(adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

Covid -19, mali, opasni i podmukli virus, šokirao je i prestravio sve ljude. On napada ubija univerzalnon a dok je i njemu nije važna vjerska i nacionalna pripadnost. On napada čovjeka, a ne pripadnike neke etničke grupe i same vjeroispovijesti…

NOVI PAZAR: Sandžak, Zanimljivosti, Putovanja, vijesti, nedelkja, 19:07. 20 20…13: 55.SANDŽAK OTOK SMRTI I SUZA: UMIRU ROĐACI, UMIRU KOMŠIJE, UMIRU POZNANICI… (foto)

Konačni dolazak medicinskih radnika iz Bosne i Hercegovine u Sandžaku doživljen je kao svojevrsni historijski događaj. Svima je postalo toplo oko srca zbog činjenice da Bosna i Bošnjaci iz BiH konkretnim postupkom sami pokazuju da brinu o svojoj braći u Sandžaku. Ovo mora biti početak mnogo intenzivnijih kontakata i saradnje između Bosne i Sandžaka.

Piše: Esad RAHIĆ

U posljednjih sto godina Sandžak nije imao ovakvu tragediju i ovakvo iskušenje. Svi u Sandžaku živimo u strahu i neizvjesnosti. Plašimo se a i za zdravlje ne samo nas i naše porodice već i za zdravlje rođaka, sa potomcima komšiluka, mahale, cijelog grada, regije, zemlje.

Često pozivajući rođake i prijatelje druge strane, čujemo zadihan isprekidan glas koji saopćava: “I ja sam se razbolio.” Pribojavamo se svakog razgovora telefonom i svakog poziva. U strahu smo da li ćemo opet s druge strane žice čuti tu tužnu i srceparajuću rečenicu.

Sjedimo najveći dio dana u sobi. Četiri zida postala su naš cijeli svijet.

Bojimo se da izađemo napolje ne samo zbog virusa već i zbog tužnih habera koje čujemo često. Odmah poslije “selam alejkum” ili “dobar dan” od komšija i poznanika čujemo rečenicu: “Znaš li da je umro…?”.

Umiru rođaci. Umiru komšije. Umiru poznanici. Nedaleko od zgrade gdje stanujem umrlo je za nekoliko dana troje iz iste porodice: sin i oba roditelja. Metalni sanduci umjesto tabuta odlaze prema mezarju. Srce da ti pukne od tuge i žalosti. Gledamo bespomoćno i prebrojavamo merhume.

Tužnije statistike odavno u ovom gradu nije bilo. Table s posmrtnicama su zauzete. Lijepimo nove posmrtnice preko posmrtnica onih koji su umrli nedavno. Još veći strah i paniku izaziva činjenica što građani više nisu oni ni sigurni ko je stvarna žrtva epidemije, a ko je preselio uslijed drugih bolesti.

S nekim ljudima sam se u prolazu viđao i pozdravljao do prije neki dan, a onda iznenada čujem da su i oni preselili. I to uglavnom iz istog razloga. Smrt se nastanila u mom gradu. Ufursatila i neće da ode. Odnosi nam svih najmilije i najdraže. Ostavlja nam tugu i sjećanje na draga lica.

Porodice umrlih su dvostruke žrtve. S jedne strane, pogođeni su gubitkom svojih najmilijih, s druge strane, osjećaju se izopćenim, jer njihova rodbina, komšije i poznanici izbjegavaju kontakte s njima.

Najviše me zaboli i kroz srce mi prođe zvuk zavijajućih sirena ambulantnih vozila koja najavljuje da još nekog mog sugrađanina odvode do bolnice, na put neizvjesnosti i teške borbe.

PUT OD SNA DO SUROVE REALNOSTI

Donedavno su nas svi uvjeravali da je sve u redu. Da smo pobijedili prvo a i “nevidljivog neprijatelja”. U prvoj fazi, od uvođenja do ukidanja vanrednog stanja, sandžački su gradovi u borbi protiv virusa korona prošli relativno dobro.

A onda je uslijedilo totalno opuštanje i povratak uobičajenom načinu života. Preko noći su nestale sve mjere predostrožnosti. I svakodnevni predizborni život nastavljen je kao u najbolja vremena. Nijedna informacija nije ona ni sama dopirala da se stanje pogoršava.

Prolazili smo spokojno pored Opšte bolnice u Novom Pazaru i ne sluteći da se broj oboljelih od ove opake bolesti kontinuirano i prijeteći povećava. Još manje smo znali u kakvim nenormalnim, neljudskim i očajnim uvjetima se oni liječe. I građani koji bi posumnjali da su zaraženi čekali su po šest i više sati da bi dali uzorak, a mnogi bi se i nakon toga, iscrpljeni i razočarani, neobavljena posla i bez dobijenog odgovora, vraćali kući šireći ovaj strašni viris među članove porodice i šire.

A onda su se na društvenim mrežama pojavili grozomorni snimci koje su tajno napravili članovi porodica oboljelih, koji otkrivaju realno i horor stanje u Opštoj bolnici u Novom Pazaru. Prizori pacijenata smještenih po bolničkim hodnicima, na krevetima, na stolicama i starim foteljama, u čijoj se blizini vide korpe i džakovi sa smećem, i nagriženi zidovi digli su na noge čitav grad, regiju i zemlju.

Čitaj još:   NEMAJU GRANICU SRAMNO DA SRAMNIJE NE MOŽE BITI: Čega se sve neće sjetiti ŠTA RADE KAKO BI OTIŠLI NA ODMOR... (foto i video)

Novim Pazarom i Sandžakom zavladali su strah i panika, pomiješani s revoltom. Ljudi su konačno ozbiljno shvatili u kakvoj zdravstvenoj zoni sumraka žive.

Počeli su očajnički vapaji za pomoć od Vlade Republike Srbije i od šireg okruženja. I onda slijedi ta nesretna posjeta Novom Pazaru premijerke Ane Brnabić i ministra zdravlja Zlatibora Lončara. Građani Novog Pazara očekuju riječi utjehe, očekuju saučešće porodicama koje su izgubile najmilije, očekuju ozbiljnost shvatanja tragedije s kojom se suočio Novi Pazar, a premijerka i ministar zdravlja pretvaraju ovaj događaj u obični politički miting. Iritiraju građane svojim arogantnim i bezosjećajnim nastupom i tvrdnjama da je maltene sve u redu.

Da bespotrebno paničimo (samo što nije izgovorila da lažemo). Posjeta Novom Pazaru pretvorila se u bezosjećajnu svađu s građanima našeg grada u vrijeme kada su emotivno najranjiviji, a potom predsjedniku Aleksandru Vučiću prosljeđuju takve informacije, i bolje reći bilo koju dezinformacije, na osnovu kojih on brzopleto daje izjave da je u jednoj od novopazarskoj Opštoj bolnici bolje stanje nego makar u njemačkim bolnicama.

Građani Novog Pazara i uopće Sandžaka su doživjeli kao da ih beogradski vladajući režim izlaže javnom podsmijehu i poruzi, i njih i njihovu muku i ogromnu nevolju u kojoj su se našli. Zbog toga su i javne reakcije građana bile burne i prepune negodovanja i nezadovoljstva.

OD ISMIJAVANJA DO PRIHVATANJA

Pošto je cjelokupna ne samo sandžačka već i srbijanska javnost, pa i šire, bila zgranuta zbog ponašanja centralne vlasti prema Novom Pazaru i uopće sandžačkim gradovima, konačno je ozbiljno prihvaćena zdravstvena situacija u sandžačkoj regiji i počela je pristizati neophodna pomoć i u stručnom kadru i u sredstvima i opremi.

Pošto se direktor Meho Mahmutović iznenada od srčanih tegoba razbolio, ministar Lončar je za koordinatora u Opštoj bolnici u Novom Pazaru a da je imenovao ranijeg direktora Mirsada Đerleka.

U bolnicu koja, prema riječima premijerke, ima sve što joj treba, neprestano pristiže pomoć iz svih dijelova Srbije, iz Republike Turske, iz BiH, Crne Gore i nevjerovatna moralna i materijalna podrška sandžačke dijaspore. Samo u njemačkom gradu Mainzu prikupljeno je 60.000 eura pomoći za jedan dan.

Ali dok se građanstvo Novog Pazara uvjeravalo s Vladom Srbije da je situacija u gradu alarmantna, situacija u Tutinu i Sjenici, kao i u drugim gradovima Sandžaka, rapidno se pogoršavala. Dva Sjeničaka u teškom zdravstvenom stanju pokušala su da nađu spas i utočište u bolnici u Užicu. Bezobzirno su vraćeni kući, gdje su uskoro umrli. Ovo je alarmiralo odgovorne da se bolesnici iz Sjenice više ne šalju u Užice, već u Opštu bolnicu u Novom Pazaru, koja je na taj način dobila regionalni značaj.

Iako se vapi i zapomaže za medicinskim kadrom, administrativno usporavanje dolaska u Novi Pazar ljekara i drugih medicinskih radnika iz Bosne i Hercegovine i Turske, kao i naših stručnjaka rodom iz Sandžaka, koji su na radu u zemljama Evropske unije, još je više doprinosilo jačanju nezadovoljstva građana Sandžaka prema ponašanju aktuelne srbijanske vlasti.

Konačni dolazak medicinskih radnika iz Bosne i Hercegovine u Sandžaku doživljen je kao svojevrsni historijski događaj. Svima je postalo toplo oko srca zbog činjenice da Bosna i Bošnjaci iz BiH konkretnim postupkom pokazuju da brinu o svojoj braći u Sandžaku. Ovo mora biti početak mnogo intenzivnijih kontakata i saradnje između Bosne i Sandžaka.

PRIORITETI U SANDŽAKU…

Šta smo naučili iz ove tragedije koja još uvijek traje i šta moraju biti kao i svi prioriteti sandžačke regije u narednim godinama:

Izgradnja kliničkog centra u Novom Pazaru u kojem će se liječiti svi građani sandžačke regije;

Korekcije u teritorijalno-administrativnoj organizaciji Republike Srbije, prije svega korekcija statusa općine Sjenica, koja se stoljećima oslanjala na Novi Pazar, a ne na udaljeno Užice, i njeno izmještanje iz zlatiborskog okruga i administrativno-teritorijalno lociranje u okrugu i regiji gdje se nalaze Novi Pazar i Tutin;

Ekonomsko, zdravstveno, obrazovno i kulturno jačanje sandžačke regije koja je najnerazvijeniji dio Republike Srbije i regije u kojoj u posljednje tri decenije nije podignuta nijedna značajna fabrika, odnosno regija koja je totalno lišena stranih i domaćih investicija;

U nezadovoljnom narodu lahko je rasplamsati sve vrste strasti i bunta. Sami odnos države prema sandžačkim Bošnjacima ne smije više biti u znaku a za omalovažavanja, negiranja, prikrivanja stvarnih problema i nepravdi pod tepih i tjeranja inata, već mora ići u pravcu maltene pozitivne diskriminacije i stvaranja perspektivnog i obećavajućeg ambijenta u kome će se sandžački Bošnjaci osjećati komotno, prijatno i poželjno, a ne kao strano i nepoželjno etničko tkivo;

Čitaj još:   VELIKI KORAK KA STABILNOM, POŠTENOM I USPJEŠNOM BIZNISU

Daljnje ekonomsko, zdravstveno, obrazovno ali i kao kulturno zapuštanje i zaostajanje sandžačke regije vratit će se kao bumerang kreatorima takve politike. U kući u kojoj vlada veliko siromaštvo lahko nastanu prepirke i svađe među ukućanima;

Odnos prema Sandžaku često se jasno očituje kroz konkretne poteze Vlade Republike Srbije. Skoro istovremeno Vlada Srbije donosi odluku da za izgradnju Hrama Svetog Save izdvaja milijardu dinara, a za bolnicu u Novom Pazaru u najtežoj zdravstvenoj situaciji u zadnjih sto godina 91 milion dinara. Ovakav odnos centralne vlasti prema Sandžaku rađa revolt i nezadovoljstvo kod Sandžaklija i mora što prije prestati.

Uprkos stravičnoj nevolji u kojoj su se našli žitelji Sandžaka, dogodile su se prvi put i neke prijatne promjene i novine.

PRVI PUT OSJEĆAMO SE VOLJENO I POŽELJNO

Covid-19, mali, opasni i podmukli virus, šokirao je i prestravio sve ljude. On napada i ubija univerzalno. Njemu nije važna vjerska i nacionalna pvo je to i pripadnost. On napada čovjeka, a ne pripadnike neke etničke grupe ili vjeroispovijesti.

Ovo je zlo proizvelo i jedno dobro: ljudi se prvi put, prije svega, ali i oni sami kao da osjećaju kao ljudska bića, tek onda kao pripadnici ali i samo određene konfesije i etnosa. Zajednička nevolja prouzrokovala je takvu količinu solidarnosti i saosjećajnosti kakva se decenijama, pa možda i stoljećima nije vidjela na našim prostorima.

Sandžaklije decenijama su i nosile osjećanje zapuštenosti i zapostavljenosti. Osjećali smo se kao neka nepoželjna siročad koju niko neće ali da svi i oni koju svi odbacuju i ne vole.

Šta god bismo u pogledu našeg položaja i odgurnutosti na margine života progovorili, i pozicija i opozicija bi se utrkivali ko će više da nas verbalno napadne, izvrijeđa i izgrdi. Svi kao da su htjeli da nam kažu: Budite sretni što ste još uvijek živi i što ste još tu gdje ste. Naše bitisanje svodilo se na golo biološko vegetiranje.

Epidemija je osim ogromnog zla proizvela i jedno endemično dobro. Vijest da se epidemija u ndžaku naglo širi, da se ljudi “liječe” u nenormalnim uvjetima, da je danak u životima stravičan, i negiranje i umanjivanje tragedije od strane vlasti izazvali su revolt i solidarnost sa Sandžaklijama u svim dijelovima Srbije. Većinski narod listom je stao uz nas, a ne uz vlast. Ljekari i drugi medicinski radnici diljem Srbije dobrovoljno dolaze da nam pomognu. Prvi put srpsko javno mnijenje na nas gleda prije svega kao na ljudska bića, a ne kao pripadnike neke vjere i nacije.

Drugo, nikad solidarnost Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine nije bila ovako intenzivna prema svojoj braći iz Sandžaka kao ovih dana. Sve je sublimirano u jednoj poruci s Gradske vijećnice u Sarajevu – “Jedno srce, jedan narod”. Republika Turska, njen predsjednik i turski narod masovno su uz nas i brinu za našu sudbinu. Slična osjećanja zrače i iz susjedne Crne Gore i svih bivših jugoslavenskih republika. Naša ali to je dijaspora i njena solidarnost posebna su i veličanstvena priča. Blago se nama za njih i njihovu bezgraničnu velikodušnost.

Prvi put Sandžaklije osjećaju da su svi zabrinuti za njihov hal, isto je tostanje i sudbinu. Prvi se put osjećamo poželjno i voljeno…

Ovo me podsjeća na jednu sekvencu iz serije Bolji život, kada oboljelom Gigi Moravcu prvi put cijela porodica iskazuje pažnju i zabrinutost, a zet, inače ljekar, u jednom mu trenutku kaže da se izliječio, on ga moli da to ne saopći ukućanima jer on nikada nije bio mažen i pažen kao u periodu dok je bio bolestan.

Naravno, svi želimo izlječenje i definitivu pobjedu nad koronom, ali bismo željeli da odnos svih drugih prema nama samo su oni sve vrijeme epidemije ostane i opstane kao trajna tekovina…

izvor agencije

(adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});