IBALKAN

Vaše Pravo, Vaš Portal

AKO SE KANDIDUJE: Zašto će Đukanović opet pobijediti na predsjedničkim izborima?

Za početak, Đukanović će morati da kao ciljnu grupu postavi onih 55,5 odsto glasača sa referenduma o nezavisnosti, kalkulišući čak da se 5 odsto njih u međuvremenu prestrojilo i preletjelo na pozicije stranaka kojima je cilj razdržavljenje Crne Gore.

Dakle, ako na početku kampanje, poput Ivana Vukovića, izjavi da on nije ”ni crnogorski, ni suverenistički”, nego ”građanski i evropski” kandidat, bolje da odmah iseli iz zgrade Predsjednika…

Kako se približava datum redovnih predsjedničkih izbora, sve je jača nervoza u anticrnogorskom bloku koji je, zahvaljujući autorstvu nad pravno- institucionalnim haosom u državi, nekim čudom i dalje na vlasti.

Nervozu im pojačava sve izvjesnija kandidatura dosadašnjeg predsjednika države Mila Đukanovića, pa se kolovođe stranaka vlasti takmiče u osmišljavanju spasonosne formule kojom bi, na katakombama urušene države, doveli do kraja zadatak dobijen od beogradskih nalogodavaca.

Plan je jasan i oni ga ne skrivaju: svrgavanjem Đukanovića sa čela države, oni bi dobili dodatni zamah u poslu ideološko-političkog preoblikovanja Crne Gore i njenog trajnog zaustavljanja na evropskom putu. 

Na parlamentarnim izborima koji će uslijediti koji mjesec nakon predsjedničkih, oni bi na krilima planirane pobjede nad Đukanovićevom vizijom Crne Gore, homogenizovali anticrnogorsko članstvo i motivisali ga za još jednu pobjedu na izborima za parlament. 

U tome prednjače strančice čija je vrijednost na političkom tržištu simbolična, pa bi zajednički kandidat za predsjednika kao formula za koju se zalažu, bilo spasonosno rješenje za nastavak njihovog puta, ali i vlastiti opstanak u nekoj velikoj koaliciji koju bi nakon toga pokušali da okupe.

To je i bio razlog što je predsjednica Skupštine volšebno i na prevaran način raspisala predsjedničke izbore, uprkos želji većine aktera na crnogorskoj političkoj sceni da se predsjednički i parlamentarni izbori održe u istom danu. No, SNP iz čijih redova dolazi predsjednica i URA, odakle je osoba koja i dalje na čudan način politički preživljava kao takozvani premijer u v.d. mandatu, prinuđeni su da vuku očajničke poteze.

Uostalom, u politici se poštenje i korektnost– znaju oni to iz iskustva– ne doimaju kao osobine koje vode ka uspjehu. Naravno, ako se pod uspješnom politikom smatra što valjanija tehnologija dugotrajnog opstanka na vlasti.

Vizija Crne Gore po modelu ”oslobodilaca”

Za dvije i po godine vlasti, većina koju je avgusta 2020. godine okupio Amfilohije Radović, pokazala se nedoraslom za vođenje države, demokratizaciju društva i izmjenu jednog dotrajalog sistema. Posebno su se istakli u međusobnim trvenjima i neuspjelim pokušajima da balansiraju na tankoj žici između onoga što su im nametale „evro-atlanske obaveze“ s jedne i naloga zvaničnog Beograda s druge strane.

Sve dok se prije nekoliko mjeseci nijesu beskrajnom odanošću priklonili ovoj drugoj opciji, gurajući prst u oko Evropi i SAD-u slijepim slijeđenjem onoga što im nalažu svetosavska sekta (SS) i Aleksandar Vučić. Za sada, preostao im je udar na instituciju predsjednika države, jedinu koju još nijesu uništili. Drugim riječima, nakon koketiranja sa Zapadom, postali su ono što suštinski jesu, vraćajući se na svoja početna, fabrička svetosavska podešavanja.

Milojko Spajić u Beogradu raportira Vučićevom saradniku Vesiću

Da je tako, svjedoči bezbroj primjera, a priloge za to dobijete čak i onda kada na trenutak pomislite da se neko politički odmetnuo iz takvog lošeg društva i krenuo nekim svojim, evropskim putem. Uostalom, kako drugačije tumačiti fotografiju objavljenu ovih dana koja zorno potvrđuje da ni Milojko Spajić nije imun od virusa sluganstva zvaničnom Beogradu.

I zato, sve njihove predizborne kalkulacije u kojima DF planira da za predsjednika kandiduje Andriju Mandića, „Evropa sad“ Milojka Spajića, a Demokrate, URA i SNP (čiji rejting nezaustavljivo slabi) predlažu zajedničkog kandidata, nijesu ništa drugo do njihovo unutarsrpsko, antiDPSovsko nadgornjavanje i prepucavanje oko trenutne snage pojedinačnih aktera aktuelne anticrnogorske ujdurme.

Suverenisti nemaju dilemu

S druge strane, stranke suverenističke orijentacije, imaju mnogo manje dilema vezanih za svog kandidata. Svaki pokušaj poprilično dezorijentisanih „tradicionalnih partnera“ DPS- a, koji su na nedavnim lokalnim izborima prokockali svoju posebnost (neki nijesu nikada ni imali) da daju opis poželjnog „nadstranačkog” kandidata „evropske i građanske“ Crne Gore, svodi se na zaključak da se u svakoj varijanti moraju vratiti Milu Đukanoviću, kao najpoželjnijoj i jedinoj zajedničkoj opciji.

Čitaj još:   PODGORICA: U susret Danu nezavisnosti, Glavni grad Crne Gore ukrašen crnogorskim zastavama... (foto, video)

O čemu se radi? U dvopiogodišnjem navikavanju na status opozicionih političkih subjekata, ni DPS ni njegovi politički partneri, a ni oni koji su se bavili „samo“ građanskim aktivizmom, nijesu se naročito dobro snašli.

Crnogorski, suverenistički blok nije se homogenizovao uprkos dobrim nagovještajima sa podgoričkih i cetinjskih skupova i sa Belvedera, pa je proces okupljanja suverenističkih snaga oko zajedničkog svjetonazora, krenuo nekim drugim pravcem. Naročito sa nastankom pokreta „Ima nas“ čiji programirani bunt i logika tipa „Crna Gora je u četvrtak ponižena, spontano ćemo protestovati u utorak“, nije donijela ništa dobro.

”Crnogorski blok” se u svakoj varijanti mora vratiti Milu Đukanoviću, kao najpoželjnijoj i jedinoj zajedničkoj opciji

Uzme li se, dakle, u obzir varijanta po kojoj će Milo Đukanović (drugi put u nezavisnoj Crnoj Gori) biti kandidat crnogorske Crne Gore, ostaje da se osmisli strategija po kojoj će on ponovo animirati glasače kojima je na srcu samosvojna, nesluganska Crna Gora okrenuta zapadnim demokratskim vrijednostima. Što se zapadnih partnera tiče, njima je već jasno da su prenaglili kada su pomogli svetosavcima da njegovu partiju razvlaste.

Što je to, dakle, što Đukanović mora uraditi da bi ponovo pridobio glasače? Naprosto, dovoljno je da analizira predizborni nastup Ivana Vukovića na lokalnim izborima u Podgorici i potrudi se da ne ponovi njegove greške! Još preciznije: Đukanović mnogo toga treba da učini posve suprotno od odlazećeg gradonačelnika Podgorice da bi integritetom, autentičnošću svoje ličnosti i nespornom harizmom, prikupio što više glasača.

Za početak, moraće da kao ciljnu grupu postavi onih 55,5 odsto glasača sa referenduma o nezavisnosti, kalkulišući čak da se 5 odsto njih u međuvremenu prestrojilo i preletjelo na pozicije stranaka kojima je cilj razdržavljenje Crne Gore (preletači zaslužuju poseban tekst). Dakle, ako na početku kampanje, poput Vukovića, izjavi da on nije „ni crnogorski, ni suverenistički“, nego „građanski i evropski“ kandidat, bolje da odmah iseli iz zgrade Predsjednika.

Da se razumijemo: ono što mnogi označavaju kao ”građansku” Crnu Goru, a što je čak definisano Ustavom, već odavno je postalo iluzija i nemoguća misija. U Evropi i svijetu ne postoji nijedna građanska država, pa to ne može biti ni Crna Gora. Upravo zato, Đukanović mora nastupiti kao tvrdi Crnogorac, bivši i budući predsjednik svih stanovnika ove države, dokazani prijatelj svih naroda koji egzistiraju u Crnoj Gori.

Posve sam siguran da će oni Bošnjaci- Muslimani, oni Albanci, Hrvati i Srbi koji svoju budućnost vide u Crnoj Gori okrenutoj evropskoj civilizaciji, bolje vrednovati iskonskog predstavnika crnogorske nacije, nego nekakvog imaginarnog, „građanina“, što je drugo ime za neuspjeli Brozov projekat “bratstva i jedinstva”.

Iskrena ljubav prema Crnoj Gori se ne smije kriti iza sterilnog ”građanskog” koncepta

Elem, nakon dvije i po godine puta iz nikuda u niđe, stvari su se na političkoj sceni iskristalisale i više nema nedoumica: zna se ko su akteri koji čine sve da Crnoj Gori vrate podaničku, provincijalnu svijest i svedu je na 27. izbornu jedinicu Vučićeve Srbije, a ko su oni koji makar deklarativno (bez naročitog učinka) žele da Crnu Goru vrate istinskim vrijednostima na kojima su je utemeljili naši slobodarski preci. 

Zato će se oni glasači Demokrata od 30. avgusta 2020. godine koji su nacionalni Crnogorci, oni glasači Ure među kojima su prednjačili bivši liberali, te oni koji su se priklonili lukavstvu Milojka Spajića koji nije ništa drugo no novi podanik Beograda, dozvati pameti, ili– što bi Crnogorci rekli– alavertiti. A ako se svi Crnogorci i Bošnjaci koji su iz nekih razloga našli u antiDPSovskoj koaliciji iz avgusta 2020. godine okupe oko svog kandidata, Đukanović će (bez obzira ne sve što su mu i tada i što mu danas zamjeraju), pobijediti već u prvom krugu.

Ostajte ovdje

Đukanović se pred Crnom Gorom, želi li u starosnu penziju otići na kraju još jednog predsjedničkog mandata, mora isprsiti kao što je to nekada znao: hrabro, liderski i beskompromisno prema izdajnicima crnogorskog imena. Jedino tako– ako iskorači kao vođa, ako obeća da će do posljednjeg daha braniti i odbraniti državu i pravo na postojanje svih naroda koji u njoj žive– on će još jednom uvjeriti potencijalne glasače da se Crna Gora mora vratiti na staze spoljno- političkih uspjeha kakve je imala do prije tri godine.

Čitaj još:   MILOV DPS ŽESTOKO KRITIKOVAO KRIVOKAPIĆA: "Da li mu je više STALO do zdravlja i života građana SRBIJE nego CRNE GORE?"

Prigovor da je predugo na vlasti, pada u vodu pred činjenicom da u demokratijama jedino izbori potvrđuju nivo partijske i personalne istrošenosti.

I još nešto: Đukanović mora precizirati da ne želi povratak na onakvu Crnu Goru kakva je bila do 30. avgusta 2020. godine! Ne partitokratiji, ne negativnoj selekciji, ne otimanju društvenog bogatstva, ne zanemarivanju identiteta najbrojnijeg naroda… Takav pristup, nakon pobjede na izborima za predsjednika, širom bi otvorio vrata i za pobjedu crnogorskih snaga na parlamentarnim izborima!

Đilas-Šolakovo tabloidno smeće već krenulo u kampanju

Uostalom, da je zbog već izvjesne Đukanovićeve kandidature zavladala panika među svima koji bi da Crnu Goru ostave na koljenima, dokaz je već početa žestoka kampanja kojom se pokušavaju obnoviti bezbroj puta prepričane, a nikada dokazane afere. ”Prednjače”, začudo, Đilasovi mediji iz United Media grupe, što još jednom dokazuje da ni „druga Srbija“, kada je odnos prema Crnoj Gori u pitanju, ne zaostaje za onom vučićevskom. Naprotiv.

U akciju protiv Đukanovića uključili su se i oni koji su, iako su se dobrano okoristili za njegove ranije vladavine, zaključili da još nijesu dovoljno očerupali Crnu Goru.

Što reći o analizama CEDEM-a i vječnog Miloša Bešića, do da je nastavljena praksa naručenih, poželjnih brojki?! Nekada u korist DPS-a, danas u korist onih koji su Bešićevi prirodni saveznici, uz to vjerovatno i izdašniji.

Ipak, tvrditi da će Milo Đukanović sigurno biti pobjednik predstojećih predsjedničkih izbora, bilo bi naivno i nepromišljeno. No, znajući da dostojnog protivkandidata nema ni na vidiku, da će među pristalicama raznih varijanti instaliranja srpskog namjesnika za Crnu Goru biti mnogo trvenja, sukoba i različitih viđenja sluganstva, da će u jednom trenutku proraditi pizma, zavist i inat (DF- ovci sigurno neće glasati za Spajića ako uđe u drugi krug, još manje Spajićevci za Lekića ili Mandića), ispada da će put do trona možda biti i lakši nego što se pretpostavlja.

A do trona se dolazi hrabrošću, odlučnošću i sa državnom zastavom iznad glave. Crnogorac kao emanacija tradicionalne Crne Gore, slobodar i emancipator, prijatelj svih onih koji ovu državu vide kao svoju i žele joj prosperitet i emancipaciju, može smetati samo onima koji imaju svijest podanika i posluge srpskog sveta.

Takvima, ako im se ne dopada stabilna, samosvojna i prosperitetna Crna Gora, kandidat za njenog predsjednika, mora objasniti zašto snovi o njihovim matičnim državama, ipak nijesu alternativa za onu u kojoj su rođeni. Ćutanje o tome, spadalo bi u onu dobro nam znanu „političku korektnost“. A ona je bila ubica postreferendumske Crne Gore.

Za aktuelno.me Piše: Nebojša Redžić

izvor: http://aktuelno.me

ĆIRO Blažević: Borim se iako znam da nemam šanse… (foto, video)

Legendarni trener Ćiro Blažević bori se sa opakom bolešću, ali Read more