IBALKAN

Vaše Pravo, Vaš Portal

ANDREJ Nikolaidis: TREBA slomiti LJUBU Filipovića, inače se Srbija se umirit’ ne može… (foto, video)

Budući da je u pitanju čin koji je i sam zao, dakle lažni lijek, stvar se neprekidno ponavlja, u nedogled.

PODGORICA: Regija, Kolumne, vijesti, ponedeljak, 27. 11. 2023… 10: 39… ANDREJ Nikolaidis: TREBA slomiti LJUBU Filipovića, inače se Srbija se umirit’ ne može… (foto, video)

Žrtvuj Ljuba, pa šalji po novog: Srbija se umirit’ ne može.

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnsita CdM-a

Najbolje – meni poznato – objašnjenje onoga što se ovih dana dešava Ljubomiru Filipoviću napisao je francuski hrišćanski sociolog René Girard. Jedan od primjera na koje se on poziva naveden je u Filostratovom “Životu Apolonija iz Tijane”.

Drugi je vijek naše ere. Apolonijeva slava, zahvaljujući čudima koja je izvodio, u paganskim je sredinama veća od Isusove.

Efes je zahvaćen kugom. Kao posljednja nada, pozvan je Apolonije, koji odmah daje obećanje: “Već danas ću okončati epidemiju koja se obrušila na vas”. On narod odvodi u teatar, gdje je bila postavljena velika slika boga zaštitinika grada. Na ulazu u teatar, mag primjećuje slijepog prosjaka koji je žmirkao, kao da je slijep. Kakav odbojan čovjek, pomisli Apolonije.

U teatru, ljudima saopšti da je slijepac kriv za sve njihove nevolje i Efežane pozove da kamenjem usmrte “neprijatelja bogova”. Ljudi, međutim, pred sobom nisu vidjeli demona, nego nemoćnog čovjeka koji ih je preklinjao za milost.

BONUS VIDEO: Jovana Jersmić O Ljubu Filipovicu

Neko je, na koncu, ipak bacio prvi kamen. Tada je sve bilo gotovo: masa je, kao što će uvijek učiniti, krenula za njim. Filostrat piše kako je prosjak tek pod kišom kamenja pokazao svoje pravo lice: Efežanima je uputio “prodoran pogled pun vatre”. A kada su ljudi razgrnuli kamenje, vidjeli su da njihova žrtva nije bila čovjek. “Na njegovu mjestu bila je zvijer koja je nalikovala na velika psa, ali velika poput najvećeg lava”.

Ovo priziva u sjećanje jevrejsku misao koju je, piše Girard, volio da ponavlja Levinas: ako se svi u gomili slažu da je neki čovjek kriv, oslobodite ga, sigurno je nevin.

For the record, kuga se nakon toga povukla iz Efesa.

Kako tumači Girard, navedeni primjer ilustruje izbijanje mimetičke zaraze koja, nakon što je bačen prvi kamen, čitavo stanovništvo usmjerava protiv nevinog prosjaka. On piše: “Početno odbijanje Efežana jedina je zraka svjetla u tom mračnom tekstu, ali Apolonije čini sve što može ne bi li je ugasio i u tome uspijeva”. Na koncu, nakon što su počinili zločin, Efežani naravno “vide” čudovište – u suprotnom bi se morali suočiti sa svojom krivicom.

Čitaj još:   SNIMCI IZ SRBIJE ZA NEVJEROVATI: Autobusi iz BiH masovno stižu na glasanje- "Šta radite bre ovdje, jel znate da je to zabranjeno?" (foto, video)

Priča podsjeća na onu biblijsku, u kojoj Isus, čineći upravo suprotno od Apolonija, od kamenovanja spašava prostitutku. Za Girarda, poenta biblijske priče je jasna: budući da će ljudi oponašati, je im je to u prirodi,

Bog im šalje svog sina, da oponašaju njega. Ljudi će biti upozoreni da ne slijede lažne idole. Jer: budu li oponašali druge ljude, time će zapravo oponašati Đavola. Jer i sam Sotona je ljubomorni, groteskni oponašatelj. “Njegovo je kraljevstvo karikatura kraljevstva Božjega. Sotona je Božji majmun”. Stoga Bog kroz Isusa interveniše u mimetičku žudnju, u samu ljudsku želju.

Istorija se po Girardu odvija kao niz „mimetičkih ciklusa“. Kada zlo unutar jedne zajednice dostigne nesnošljiv nivo, koji prijeti da uništi samu zajednicu, pribjegava se činu mimetičkog žrtvovanja: pronalazi se žrtva koja će biti prinešena onome u što zajednica vjeruje. Kako piše Girard: „Zbog toga ljudske zajednice Sotoni duguju svojevrstan red u kojem danas uživaju. Što se njih tiče, svi su u dugovima i ne mogu se osloboditi vlastitim snagama“.

Budući da je u pitanju čin koji je i sam zao, dakle lažni lijek, stvar se neprekidno ponavlja, u nedogled.

Nije trebalo biti tako. Da ne bi bilo tako, da bi očitim i nezaboravnim učinio užasnu praksu mimetičkog žrtvovanja, Isus je dozvolio da bude razapet.

Da najprije pojasnim ovo „dozvolio“. Bog je, podrazumijeva se, imao moć da spriječi Isusovo raspeće. Tu moć imao je i Isus. To što je ipak razapet, znači da nije želio upotrijebiti moć da raspeće spriječi. To znači da nam je svojom žrtvom nešto važno htio reći: upravo ono što tvrdi Girard, tvrdim.

Razapet na krstu, Isus izgovara: „Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio“. Standardno tumačenje ove riječi pripisuje navodnom trenutku sumnje, koja navodno svjedoči o dvostrukoj Isusuvoj prirodi: on je, naime i Bog i Čovjek.

To tumačenje je notorna glupost.

Isus na krstu izgovara Psalm 22, koji počinje upravo navedenim riječima. Isus se, dakle, u trenutku stradanja moli Ocu. Ko sumnja u onoga kojemu se u najtežem trenutku moli? Njegove riječi čin su ne sumnje, nego apsolutne vjere.

Činova mimetičkog žrtvovanja nikada nije dovoljno. Što su češći, više ih je potrebno. Sve dok hajke i kamenovanje ne postanu svakodnevni. I opet uzalud: jer zlo ne može istjerati zlo.

Na taj način zlo postaje naša loša beskonačnost. Nestaje onog prvobitnog oklijevanja Efežana: nestaje njihove etičke dvojbe zbog koje se nisu istog časa latili kamenja. Ljudi svijetom i društvenim mrežama idu sa vrećama kamenica na ramenu, tražeći nekoga kome će smrskati glavu.

Čitaj još:   ANDREJ NIKOLAIDIS: "Četnik, ustaša– isti ku*ac..." (foto)

Sve je – neprekidno – isto: sam sve gore, sve uzaludnije isto. Ono što se prvi put ponavlja kao tragedija, drugi put kao farsa, peti se put ponavlja kao agonija lišena bilo kakvog razloga, kamoli smisla. A pedesetipeti put kao „naša tradicija“, u ime koje ćemo koliko sutra nekoga opet razapeti na krst.

Žrtvuj Ljuba, pa šalji po novog: Srbija se umirit’ ne može.

Od Apolonija smo stigli do Jovane Jeremić i Kristijana Golubovića kao tužitelja, sudije i egzekutora: i govorite mi o progresu u ljudskoj istoriji. Kad god sam u prolazu naletio na košmarne prizore sa Vučićevih televizija, pomislio sam: Gospode, ako je ovim ljudima ovo lijepo, ne usuđujem se ni pomisliti šta je po njima moralno.

Od kiča do nasilja jedan je korak, rekao je prije tridesetak godina neko pametan sa ovih prostora, ali sam uspio zaboraviti ko.

Ta granica je odavno izbrisana: preostao je samo nacionalistički treš nesretne wanna be imperije, koji nije drugo do čisto nasilje. Ako nas je istorija nečemu naučila, to je ovo: uvijek može gore.

A gore od kamenovanja u teatru je kamenovanje u studiju televizijske emisije koja je diskurzivno-vizuelno uobličena kao kolateralna šteta imaginarnog Mattel meets Disney rekreativnog, konsenzualnog gangbanga između Barbi i Sedam patuljaka….

izvor CdM.me

ZAGREB: Kontraverzni Marko Tompson opet podijelio Hrvatsku?

Kada je hrvatske fudbalere u Zagrebu dočekalo pola miliona navijača, Read more