BILJANA Jovićević: VE Day realnost– vojne parade i strah od nuklearnog sukoba, Ukrajine, Gaze, revizije istorije… (foto)

Zapad a i Istok slave Dan pobjede (VE day)- 80 godina od pobjede nad fašizmom i kraja Drugog svejtskog rata, dok se sve što je stvoreno nakon toga – kao čvrsti temelj i brana da se ponovi, polako raspada pred našim očima.  

Može li posljednja eskalacija između Indije i Pakistana, da se otrgne kontroli i proizvede posljedice, koje su teško sagledive, ključno je pitanje nakon indijskog napada na teritoriju Pakistana – dvije azijske države koje posjeduju nuklerni arsenal? 

Uz to, iznenada je i ključno pitanje ko ih, u novom globalnom pomjeranju može obuzdati (kako je to bilo uobičajno ranije) – ili, preciznije rečeno ko će iz zaustaviti nakon raspada globalnog poretka,  uspostavljenog prije 80 godina, dakle nakon završetka Drugog svjetskog rata, kojeg danas slave na različitim lokacijima.

Novo kizno (potencijalno nuklerno) žarište Pakistan – Indija 

Sukobi Indije i Pakistana traju 75 godina od podjele teritorije Kašmira između dvije zemlje, nekadašnjih britanskih kolonija, mada jedan manji dio pripada i Kini. Ne traje ni vijekovima ni 1500 godina, kako je ustvrdio američki predsjednik Donald Tramp (Trump), upitan da prokomentariše eskalciju, ali je potencijalno veoma opasan iz više razloga.

Tramp je rekao, sa ne baš previše interesovanja na jednom događaju u Bijeloj kući, da je strašno što se dogodilo, da poznaje i da je u dobrim odnosima sa obje strane i ponudio da posreduje, za deeskalciju.  

Dvije zemlje do sada su vodille četiri rata 1948., 1965., 1971. i 1999., kada je vođen takozvani „ogranični rat“. Posljednji veliki incident između Indije i Pakistana, prije ovog prošlomjesečnog masakra dogodio se 2019., ali je eskalcaija diplomatskim naporima uspjela da bude spriječena.  

Neposredni povod za indijski napad od prošle noći, na tertoriju Pakistana, u regionu Pendžaba, bio je napad militanata i ubistvo 25 ili 26, zavisi od izvora, Hindu turista u dijelu Kašmira, koji je pod teritorijalnom administracijom Indije.

Napad se dogodio 22. aprila i to usred posjete američkog potpredsjednika Džejdi Vancea (DJ) toj zemlji. Iako se napad dogodio u vrijeme njegove posjete, prema navodima američkih medija, Vance je ipak pozivao indijske vlasti na suzdržanost. 

Vlada Indije, oličena u autoritarnom hindu -nacionalisti, premijeru Narendri Modiju, čiji je uspon na vlast djelimično omogućen i obračunom sa, kako je tvrdio „islamistima“ u toj zemlji, iako je bio pod istragom za navodne zločine, ali je oslobođen, tvrdi da su aprilski napad počinili islamistički militanti povezani sa Pakistanom, no treba reći i da za to nijesu ponudili bilo kakav validni dokaz.

Pakistan je osim toga pozivao na međunarodnu istragu, koja bi utvrdila šta se dogodilo, međutim do toga nije došlo, jer Indija nije pristala.

Kako što su i najavili nakon napada prošlog mjeseca, Indija je uzvratila prošle noći– 6. na 7. maj, izvođenjem serije napada na teritoriju Pakistana u predjelu regiona Pendžab, gdje su ubili najmanje 31 osobu, među njima, prema tvrdnjama pakistanskih vlasti ima i dvoje djece.

Indija tvrdi da su ubijeni samo militanti, međutim, satelitski snimci pokazuju da su napadnuti i civilni ciljevi, uključujući i rušenje džamije.

Indijska strana tvrdi da su ovim završili takozvani uzvratni odgovor na aprilski napad za kojim drže odgovorim Pakistan, i da su što se njih tiče, okončali odgovor, dok pakistanske vlasti, kojima formalno upravlja premijer Šabaz Šarif, a suštinski vojska, odnosno načelnik armije general Asim Munir poručuju da će „osvetiti svaku kap krvi“ prolivenu u ovom napadu.

Pakistanska vojska, koja upravlja aktuelnom vladom ove zemlje, nije naročito popularna, posebno kod građana nacije koja broji skoro 250 miliona ljudi, od kojih su mnogi ogorčeni svrgavanjem sa vlasti i hapšenjem bivšeg popularnog premijera Imre Kana, nalazi se pred izazovom da odgovori na ovako direktan napad na njenu teritoriju, a moglo bi im poslužiti i za pokušaj popravljanja imidža vlasti i vojske kod građana, zbog čega najavlju da će uzvratiti na napad.

Zapadne diplomate, kao i Kina i zemlje Zaliva pokušavaju da utiču na obje strane na smirivanje tenzija, upozoravajući da bi esklacija u punom obliku imala i ogromne ekonomske posljedice, međutim prema riječima zamjenika premijera, istovremno i ministra vanjskih poslova Išaka Dara: … „da tu su i veliki ekonomski gubici u slučaju bilo kakvog rata u punoj skali. Ali, kada je u pitanju suverenitet, integritet zemlje, teritorijalni integritet i dignitet nacije, onda nema cijene“ poručio je.

Pakistan tvrdi da je oborio nekoliko ( 4 ili 5) borbenih letjelica Indije, zapadni izvori pak tvrde, posebno francuski obavještajni, da su oborili najmanje jedan borbeni avion “Rafael”. Zemlje koje pozivaju na suzdražanost apeluju na Pakistan da upravo rušenje indijskog borbenog aviona ili nekoliko njih pokušaju da predstave ogorčenoj javnosti, kao dobar odgovor i da se zadrže na tome.

Ono što je problem je – šta ukoliko se ne zadrže na tome– i ko ih može obuzdati. Iako su SAD-e, u vidu Trampove i Vanceove reakcije, ali i jučerašnjeg poziva na suzdržanost i državnog sekretara Marka Rubija (koji je ujedno sad i Trampov savjetnik za nacionalnu sigurnost, nakon premještanja Majka Volza/ Mike Walz za ambasadora u UN poslije skandala sa Singal čatom) analitičari strahuju da SAD-e, suštinski nemaju, kako bi se to reklo, u aktuelnoj transakcionoj politici Bijele kuće „konja u ovoj trci“, iako američki predsjednik tvrdi da ima dobre odnose i dobro poznaje obje strane.

Istine radi, ranije američke administracije, zaista su imale dobre odnose i značajan uticaj i poluge uticaja na dvije države i mogle djelovati stabilizujuće u ovakvim situacijama, međutim, činjenca je da Tramp danas ima znatno bolje odnose da Narednrom Modijem, što zbog autoritarnog stila vladanja, kojem se divi, što zbog biznis interesa njegove familije u Indiji, nego što ih ima sa pakistanskim vlastima– kojima u suštini upravlja vojska.

Činjenica radi, dio pakistanske opozicije i pristalice bivšeg utamničenog premijera Kana, tvrde da su SAD-e iza njegovog svrgavanja sa vlasti. Međutim činjenice su i sljedeće: aktuelna američka administracija je danas bliža Indiji koja više oružja kupuje od SAD-a, dok Pakistan danas više oružja kupuje od Kine.

Kina je naravno među onima koji su pozvali na suzdržanost dvije strane, imajući u vidu da se sama graniči sa njima i da je jedan mali dio Kašmira na njihovoj teritoriji, i pojedini analitičari su u protekla 24 sata, procjenjivali da bi posredničku ulogu u pokušaju deeskalacije sukoba koji bi mogao imati potencijalno nesagledive posljedice, mogla preuzeti Kina i zemlje Arapskog zaliva jer im je u interesu da ne dođe do otimanja kontroli ovog sukoba.

Na pitanja novinara, da li bi Britanija mogla eventualno uskočiti u ulogu koju su ranije imale SAD-a, čak i britanski analitičari kažu – veoma teško, zbog njene neslavne kolonijalne prošlosti sa obje zemlje.

Eskalcija i mogućnost upotrebe “tactical nukes”

Evropu, odnosno EU za sada niko ne pominje.

Stručanjci za Bliski i Daleki istok, posebeno oni koji se bave ovim decenijski „zamrznutim sukobom“, koji se svako malo otvara i prijeti da eskalira, naglašavaju dvije stvari: da ovo što se događa ukoliko se ne ograniči diplomatskim naporima, može da izazove potencijalno nesagledive posljedice, imajući u vidu da su, uz praktično vojnu huntu u Pakistanu, ovoga puta posebno u Inidiji, na vlasti Modijevi hindu nacionalisti, koje nerijetko kvalifikuju i kao religiozne ekstremiste. Ne treba zaboraviti da vladajuća partija

Narendre Modija, BJP ( Bharatiya Janata Party) zapravo vuče fašitiske korijene iz 1930-tih, i desničarskih hindu nacionalista, a od njegovog dolaska na vlast 2014., od kada zemlju vodi čvrstom pesnicom u uzastopnom je rastu, pa je od izbora u januaru 2024., BJP ubjedljivo najveća političaka grupacija u zemlji.  

U ovih 11 godina u Indiji je u značajnoj mjeri došlo do opadanja demokratskih sloboda i prava, naročito manjina, a kada je riječ o Kašmiru, vlasti tvrde da su tu obalst, u kojoj je većinsko muslimansko stanovništvo, “doveli u normalno stanje”.

Međutim, način na koji se u Indiji tretiraju građani islamske vjere veoma je upitan, a kako kaže Mirza Vahed (Waheed), novinar iz Kašmira sa britanskom adresom, koji je za The Guardian, napisao tekst nakon aprilskog masakra, normalno stanje nije uvođenje eskremnih mjera, kakve Indija primjenjuje u ovoj oblasti nad svojim građanima, pripadnicima manjinske zajednice.

Ljudi u Kašmiru kaže Vahed za Democracy Now, namjanje od svih žele rat, jer su decenijama i generacijama, kao i njegova prodica, izloženi direktnim  skobima. Navodi svoj primjer – prvo njegov đed 1948., pa njegova otac dva rata 1960-tih, i 70-tih i na kraju on 1999.

O tretmanu muslimanske manjine u Indiji, naročito za vladavine Modija, često je kritički govorila i govori čuvena indijska spisateljica dobitnica Bukera (Booker prize 1997) i aktivistkinja Arundati Roj ( Arundhati Roy), autorka kultnog „Boga malih stvari“, koja je u svojoj zemlji zbog toga, prošle godine procesuirana za „terorizam“.

U svakom slučaju, ukoliko bi kombinacija kolapsa svjetskog poretka i ekstremista koje je teško obuzdati sa obje strane – i u Indiji i u Pakistanu prevagnula – a analitičari podsjećaju da su za dva, od četiri rata, poslužili incidenti kakavima smo upravo svjedočili, obje strane nesputane a osokoljene mogle bi upotrijebiti takozvane „taktičke nukes“ (taktičke nuklearne projektile) – koje posjeduju.

Slavi Zapad i Istok – poredak se raspada a novog još nema 

Nije baš najbolja vijest za početak dana u kojem se obilježava 80 godina pobjede nad fašizmom i završetak II Svjetskog rata, ali realnost koju svijet živi zajedno sa ruskom agresijom na Ukrajinu, čija puna skala traje već tri godine, i biće obustavljana „na tri dana“, kako je najavio Vladimir Putin, koji- može li biti veće ironije, sa kineskim predsjednikom Si Đinpingom i predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, za kojeg EU i dalje tvrdi da hoće Srbiju da uvede u Evropu, slavi Dan pobjede u Moskvi – tradocionalnom Vojnom paradom.

Tramp im se neće pridružiti, ovih je dana naizgled pomalo razočaran Putinom, jer nije dogovorio mir sa Ukrajinom, iako je ubjedljivo tvrdio da će “za jedan dan”, ali nije odolio pa je dao nalog da se i njemu, za 4. jul, pripremi vojna parada, što nikada nije bio običaj iskazivanja vojne moći najače armije na svijetu. Ali kako je rekao Tramp to treba jer „mi imamo najbolje oružje i najbolje podmornice na svijetu“.

Raspadu 80-godišnjeg svjetskog poretka doprinose i Trampove ponovljene prijetnje Kanadi, Grenlandu, Panami, moguća recesija zbog tarifa– ali razgradnja „izuzetnosti“ SAD-a kao „sjanog svjetla na brdu“ i „lidera slobodnog svijeta“- progonom i deportacijama migranta, pritiskom na medije, univerzitete, sudije, advokatske kancelarije, kulturne institucije (sada je to u nadležnosti nama poznatog Ričarda Grenela/ Richard Grenell koji je preuzeo Kennedy centar i prijeti neposlušnim umjetnicima), urušavanje federalnih institucija, posbeno ako se bave zdravstvom, naukom i istraživanjem, sve na šok (dojučerašnjih) saveznika.  

Na Gazu pak ćute i Istok i Zapad 

Istovremeno je u posljednja 24 sata, Izrael u novom napadu na Gazu, (usput i Liban kao i Hute u Jemenu, nakon što su oni gađali izraelsku teritoriju) ubio više od 100 Palestinaca, čijoj je populaciji već mjesec dana onemogućen pristup hrani, iako

Tramp tvrdi „poslaćemo im nešto da pojedu“ valjda dok ih ne isle da mogu početi graditi rivijeru, dok se nesmetano etničko čišćenje palestinskih teritorija, započeto 8. oktobra 2023., dan nakon terorističkog napada Hamasa na Gazu (ali to nije početak istorije ovog sukoba starog koliko i onaj oko Kašmira), što je do sada već odnijelo živote oko 50 hiljada Palestinaca, dominatno žena i djece – takođe se nastavlja bez miješanja EU ili Britanije.

Britanija je svečano obilježavnje Dana pobjede započela još 4. maja vojnom paradom u Londonu u prisustvu još po nekokog živog veterana, kraljevske porodice i vlade Keira Starmera, i nastavlja svakodnevno u odavno razvijenoj kulturi sjećanja, dok će se danas obilježavnju priključiti Francuska, ali se VE Day nesumnjivo obilježava u novoj i nimalo sigurnoj realnosti – kako na evropskom kontinetnu, tako i na ostalima.

U Crnoj Gori – revizijom istorije – preslikanom a već uspješno implemntoranom projektu iz Srbije – Tito i partizani nijesu bili antifašisti – već četnici – u najboljem slučaju i jedni i drugi, ako se baš ne bude moglo drugačije. Ovdje samo još fali parada ili svečana akademija  kao onomad u Beogradu – kada su na velikom ekranu iza Vučića platno zajedno dijeli Tito i Draža. SPC udarnički radi na tome, dok evropska vlada i predsjednik ćute i kad zatreba pokorno ruke ljube. 

„Osamdeseta godišnjica Pobjede od 8. maja 1945. podrazumijeva, više nego ikad, dvostruku odgovornost“, poručili su iz Francuske.

Dok se situacija usložnjava na konkretne korake i iskaz te odgovornosti još uvijek se čeka.  

Piše: Biljana Jovićević

izvor: antenaM.me