ŽELJKO Vukmirović: Žestina frapiranja

Milanče je ionako tu tek da ispostavi svoj doprinos novom talasu revizionizma. I to onom koji su za ovaj sezonski period pokrenuli srpski popovi i njegov saborac Andrija Mandić. Baš onaj koji se u raspodjeli vlasti mnogo bolje pozicionirao od njega, ostavljajući mu sve sporedne uloge ovog svijeta da mlati unaokolo. Nije lako. Ali ni frapantno. 

Frapiran sam, rekao je Milanče. I taj izbor riječi je bio sasvim dovoljan da poslanik Milan Knežević naočigled iznenađene, začuđene ili zaprepašćene javnosti zauzme bar malo mjesta na stubcima informativnih medijskih sadržaja. Jer, kad si frapiran, to mora da je nešto zajebano. 

Potpuno je nevažno što Milančetova iznenađenost, začuđenost ili zaprepašćenost živi dovoljno daleko od bilo kakvog frapiranja povodom odluke specijalnog tužioca da ukaže na činjenicu da su slučajevi takozvanih „crnih trojki“ zastarjeli, te da zbog protoka vremena „postoji trajna procesna nemogućnost da se pokrenu neki postupci”.

Uostalom, Milanče nije od juče. I nije baš da toliko ne zna, iako mu sveukupno neznanje o svemu i svačemu niko i nikad neće sporiti. A ionako je provaljen kao neko privržen medijskom egzibicionizmu, pa…čemu ustručavanje?

Jer, kao neko ko je savršeno svjestan da su sve njegove puške poodavno prazne, baš kao i njegovo prekopavanje po prošlosti od kojeg bi trebalo da napravi neki spektakl u lokalu, Milančetu je već dugo vremena u opisu radnog mjesta očajnička potraga za publicitetom i privlačenje pažnje za zalutale. Frapiranje je tek opisni novitet koji je, bez iznenađenja, čuđenja ili zaprepašćenja zaglavio u podsmjehu. 

Milanče je ionako tu tek da ispostavi svoj doprinos novom talasu revizionizma. I to onom koji su za ovaj sezonski period pokrenuli srpski popovi i njegov saborac Andrija Mandić. Baš onaj koji se u raspodjeli vlasti mnogo bolje pozicionirao od njega, ostavljajući mu sve sporedne uloge ovog svijeta da mlati unaokolo. Nije lako. Ali ni frapantno. 

Eventualnu frapantnost ne zaslužuje čak ni pokretanje priče o angažmanima “crnih trojki” u Crnoj Gori koje svoje tačno porijeklo potražuju u korijenima srpskog nacionalizma, kao vojne formacije četničkog pokreta.

Ova pojava je svoj preporod doživjela početkom ’90-tih godina prošlog vijeka u vrijeme vlasti Slobodana Miloševića, te njegovih radikalnih izvođača radova na putu, kada su po Beogradu i okolini mlatile političke neistomišljenike. 

Ekvivalent “crnim trojkama” za sadašnje vrijeme su one bulumente nasilnika koje svako malo prebijaju studente koji protestuju protiv još važećeg srpskog autokrate Aleksandra Vučića. 

Na kraju, verzija “crnih trojki” koje bi trebale da se uvale Crnoj Gori i Crnogorcima, činjenično se spominju kao aktivne u vrijeme zajedničkih država sa Srbijom (za period aktivnosti se navode godine od 1996. do 2002.) i vremenu kada je beogradski politički i vojni vrh umnogome određivao sudbinu tadašnje državne zajednice.

Samim tim, a i poučeni ovovremenskim “nemješanjem” Srbije u unutrašnje stvari Crne Gore, te višedecenijskim tretiranjem Crne Gore kao interesne zone, novi nalet revizionizma koji zaokuplja ovdašnje prosrpske i proruske partije vrlo brzo stiže do svog zida. 

Ipak, čak ni to ne zaslužuje naročito iznenađenje, čuđenje ili zaprepašćenje. Ponajprije iz razloga što su prosrpske i proruske političke stranke u proteklom periodu i u potpunosti dokazale da nemaju apsolutno nikakvih pozitivnih razrješenja niti praktičnih progresivnih znanja do samo štetočinskog i upornog urušavanja države. Plus, revizionističko trabunjanje. 

Zato i Milančetovo frapiranje izaziva osnovane sumnje u suvisli javni angažman. 

Jer, kad si frapiran, to mora da je nešto zajebano.

Ili si se samo negdje žešće zajebao…

piše: Željko Vukmirović

izvor: aktuelno.