Joanikije i Milutin Mićović, BRAĆA KOJA SE BORE ZA NESTANAK CRNOGORACA

„Jednostano rečeno- Crnogorci, ako nisu Srbi, onda su nule od ljudi. To zaključuje Milutin Mićović, onaj što bi spaljivao Ukrajince, a Joanikije se nadovezuje kako je Crna Gora projektovana da bude mala Ukrajina. Malo li je?“

Dva su brata, a jedna priča. Jednog predstavljaju drugim. A onog drugog samjeravaju prvim. Nije nužno da se braća u svemu slažu i najčešće se i ne slažu. Ali ova dvojica su dvije ideološke polovine jednog usmrđenog jajeta. Jednojajčani blizanci, (po)četnici, braća Joanikje i Milutin Mićović.

Njihovo verbalno nadopunjavanje je upravo fantastično, naravno ako kopate po dubokom misaonom, fekalnom mulju. Zaprvo je toliko fantastično da ne znate kad prestaje Milutin, a kad počinje Joanikije i obratno.

I sve vam se čini da je riječ o jednoj osobi, koja u svoje dvije emanacije živi u jednom tijelu, u ovom pomjerenom svijetu. Nekad se javlja kao loš pisac Milutin, a nekad kao fanatik Crkve Srbije Joanikije.

Ukrajinci su duhovno bolesni, a Crnogorci su mali Ukrajinci???

Evo vam primjer:

„Rusija u sukobu u Ukrajini čuva osnovne vrijednosti ne samo ruskoga naroda, ona jednostavno staje na stranu čovjeka, bori se za čovjeka!…To je u stvari ČIŠĆENJE UKRAJINSKOGA NARODA od duhovne bolesti kojom su ga zarazili fašistički ideolozi”.

Znate ko ovako besjedi? Nije ni Putinov duhovni ker Dugin, a nije niti neki pijani četnik sa beogradske džade, koji nosi krstaču i nastavlja litijašku tradiciju započetu u Crnoj Gori prije dvije godine. U pravu ste, riječ je o Mićoviću, samo kojem, majka mu stara?

Ovaj put, u ovom slučaju riječ je o Milutinu, Joanikijevom bratu, inače laureatu najveće crnogorske knjževne nagrade  “Miroslavljevo jevanđelje” za 2021. za knjigu “Luče u tami Crne Gore”.

O crnim “Lučama“ Milutinovim potonje. Inače, ovo konkretno Milutin zaziva nestanak naroda ukrajinskog, a sve je pribilježeno prije neki dan u ruskoj informativnoj agenciji „Красная Весна”.

E sad već znate, kad Milutin ovo izgovori, sa druge strane hemisfere ludila odazove se Jovan ili ti Jonikije, brat i episkop helikopterski koji u jednoj crkvenoj besjedi kazuje ovako:

“Mi moramo da saosjećamo sa pravoslavnim narodom u Ukrajini, prije svega da se molimo Bogu za taj narod, koji se, nažalost, međusobno zavadio. A to nam ne djeluje nepoznato: i kod nas je mnogo podela i zavada. Pa i Crna Gora je projektovana da bude mala Ukrajina“.

Kao da jedan čovjek zbori, kazaćete. Jedan nečovjek, preciznije, onaj koji bi na puragotorijum ukrajinske duše, sve sa željom da se isti scenario desi i Crnoj Gori. Uz zlokoban zaključak – Ukrajinci su duhovno bolesni, a Crnogorci su mali Ukrajinci, pa vi vidite???

Pa da li je ovo moguće, pitaće se zdravorazumski čovjek? Ne zbog ideja, jer kažem ideje baštini svaki svetosavski zilot odavde do Beograda i nazad, koliko zbog funkcija, sile, moći i priznanja koje dobijaju braća Mićović?

Evo ovaj potonji, Joanikije, znate kako je umjesto sa tamjanom, suzavcem kadio Cetinje i kako je uz pomoć države Srbije i figurativno i bukvalno, pustom silom zauzeo Cetinjski manastir, a ovaj drugi na krilima žene-četnika, Vesne Bratić, tadašnje ministarke za sve i svašta uzeo najveću književnu nagradu u Crnoj Gori. I nikome ništa. Niko ni da gukne!

Ako Crnogorci nisu Srbi, onda su nule od ljudi?

Ali, ne lezi vraže, digla se kuka i motika, što četnička, što NGO- vska pa napada Andreja Nikolaidisa, jer je slobodumno i lucidno interpretirao Andrićevo stvaralaštvo, dok Mićović, onaj Milutin dobi najveće crnogorsko književno priznanje, između ostalog za ove rečnice u svojim “Lučama”, pa citiram:

“A kad Crnogorci isprazne iz sebe svoj duhovni sadržaj, koji drži nacionalno-kulturna matrica srpstva, postaju-niko ili nula-ljudi. To je ontološki i matematički tačno, a ampirijski vrlo provjerljivo. Nula od čovjeka, nule od ljudi.”

Dobro ste pročitali, džaba vam je opet čitati, jednostano rečeno – Crnogorci, ako nisu Srbi, onda su nule od ljudi. To zaključuje, da se ne zbunjujete ovaj prvi Mićović, onaj Milutin, onaj što bi spaljivao Ukrajince.

Na šta se, sad već u poetskom dvoglasju opet nadovezuje Joanikije Jovan Mićović, pa onda sa druge strane istog onog užeglog mozga, odgovara svojim citatom:

“I nadamo se da će, kao što je ikonoborstvo moralo da uzmakne i prestane, tako i komunistička bezbožna ideologija ustuknuti pred Pravoslavljem…“

Kažem vam ja, ne znate kad prestaje Milutin, a kad počinje Joanikije. Ovo, ovo sad zadnje Joanikije mantra četničku žalobitu popevku o komunistima. Inače ovako je on besjedio onomad u Podgoričkom hramu sve, krsteći rusku agresiju kao  “događaje u Ukrajini“.

Jedan priznati pisac, a drugi mitropolit. Jedan dobija nagrade, a drugi salve pohvala. Pa ćete me možda zajedljvo pitati, u kom to svijetu, u kom to Kosmosu, ova dva čovjeka imaju ovakve hvale, pohvale, uloge, zasluge i funkcije?

Pa u srpskom svetu, u svetosavskom sektaškom Kosmosu, u Otvorenom Balkanu, kako mu tepaju NGO-ovci i ostale ovčice, u svijetu u kome se Putinovo ime stojeći izgovara, u svijetu u kome su Crnogorci u Ukrajnici svedeni na posrbljavanje i rusifikaciju ili ih neće biti.

Samo je pitanje, da li je to moj i vaš svijet, da li mi živimo u njemu ili se pravimo da nije tako i da smo negdje drugdje?

Jer kad vidite Temeljni ugovor, kad vidite silu, tuštu i tminu koja se nadvila nad Balkanom, preko Srbije kao ruskog regionalnog centra, onda braća Mićović kao lokalna porodična ekspozitura nisu nimalo naivna pojava, niti su za sprdnju i sprdanje. Zapravo, Mićovići su budući kandidati za kakvu Putinovu nagradu ukoliko ruski tenkovi, sila i nuklearke nekako pobijede i ukoliko bi se desilo da ipak kamen na kamenu ostane.

I hoće li iko preživjeti ovo zlo?

Shvatili ste, nuklearni udar prežive žohari i Mićovići.

Piše: Dragan Bursać

Izvor: CdM.me