DANILO Marunović: Sanjamo te, Crna Goro! (foto)

Kako je slatka sloboda! Ko se jednom borio za nju, boriće se zauvijek. Ko se jednom i izborio za nju, neće stati dok je ne izbori opet…

Sretna nova godina, braćo i sestre, vama koji sanjate slobodnu Crnu Goru. Nema puno takvih generacija, koje su dočekale da dosanjaju svoj san, a potom da im se taj san sruši i pretvori u košmar preko noći.

Kapale su godine, jedna za drugom, cetinjskim trgovima… Perperovi albumi svirali su se po plažama melanholično i onda kad je pjesma vesela. U tekstovima u kojima često nismo znali da li se pjeva nekoj “njoj” ili Crnoj Gori. Ili – i jednoj i drugoj. Pjesme koje kao da su dolazile iz te Crne Gore koju sanjamo i koju čekamo…

Trgovi, pjesma, Liberali… Neki dobri momci, neke dobre “curice iz moje ulice”, neka svijeća koja je plamtjela u nama, a nije se dala ugasiti. Godine su oticale, baš kao i ova… Morača i Zeta su gordo promicale kao da ih je “baš briga” i za te naše pjesme i za snove. A nismo znali da su samo umorne, i jedna i druga, i od slave i od korote. I od pobjeda i od poraza.

Nove godine su trčale preko jedne mladosti, a na trgovima nas je bilo sve manje. San je sve više postajao sanjarenje, a borci za taj san Don Kihoti. Sjećam se gimnazijskog dana nakon jednih izbora kada su me neki tatini sinovi provocirali zbog 6,3 odsto. Iako još nismo mogli glasati bilo je to, znate vrlo dobro, mnogo veće od same politike.

Bilo je to oko poezije, muzike, “lost art” viteške gordosti. Bilo je “Malboro, Suzuki” ili Crna Gora. Bio je kič, bio je mrak, bio je rat,turbo folk… ili Crna Gora.

“Privatne galerije”. I Brkovićeva i ona koja se zvala Most. Bioskop Kultura. Crnogorsko narodno pozorište. Utočišta toga sna. Umjetnici sa jedne, a krvožednici sa druge strane. Ratni huškači za deskom dnevnika, a crnogoraki sanjari neđe dolje, po arhivima.

Jeste, bilo je romantično, ali sve češće i češće beznadežno. A onda…

Onda se dogodilo ono “što biti ne može”. Onda je zaista svanuo “novi dan u hiljadu boja”. Dugo zabranjivana zastava je crvenom bojom obojila crnogorske ulice i trgove. Desio se mirakul. Vratili smo državu. U toj “noći skupljoj od vijeka”, čekajući taman vijek na nju. 

Kako je slatka sloboda! Ko se jednom borio za nju, boriće se zauvijek. Ko se jednom i izborio za nju, neće stati dok je ne izbori opet.

Zlato u Malagi! Gol na Vembliju! Živjeli smo taj san, danas makar znamo da jesmo.

Znamo, jer ga više ne živimo, opet ga sanjamo.

I opet djeluje daleko. I opet je hladno. I opet se brinemo za prijatelje u Pljevljima. Zar da se neko plaši noću u ovom milenijumu? I opet je postalo važno kako se zoveš i koje si vjere? Popovi su uzeli oružje, a đavo opet “pali svoja kandila” iznad Balkana.

Ovog puta nema nikoga iz Crne Gore da bodri beogradake studente dok ih tuče policija. Najbolji među nama opet su sklonjeni sa strane i u podrume. Naši novi lideri ćute. Ćute i na naše progone, a ne na tuđe.

Crna Gora je opet pala. No, ko nam može zabraniti da sanjamo?! Izgleda, ako pogledamo preko ramena unazad, da smo tada najbolji, najkreativniji, najsnažniji…

Elvis je, u sličnom trenutku krize u njegovoj zemlji, napisao stihove svog hita:

“Ako mogu da sanjam pod nekim toplijim suncem,
Gdje nada i dalje sija za sve nas,
Kaži mi onda zašto? Zašto se to sunce ne pojavi više!?

I dok smo izgubljeni u oblacima,
Sa previše kiše,
Ostajemo zagljavljeni u svijetu,
Ogrezlom u boli!

Ali, dokle god čovjek,
Ima snage da sanja,
Može iskupiti svoju dušu i poletjeti!

Duboko u svom srcu, jedno pitanje u meni drhti:
Iako, siguran sam, odgovor će nekako već doći sam,
Negdje iz mraka, zasijaće svijeca, o da!

I dok god mogu da mislim, da kažem,
Da stojim, da hodam,
Dok mogu da sanjam
Molim VAS,
Pustite me da sanjam!
Ostvariće se, znam!”

Bićeš opet, sanjamo te, Crna Goro!

izvor: analitika.me