LJUBIŠA Filipović: Vodič za vladanje Crnom Gorom…

Hoćeš da vladaš Crnom Gorom? Zaboravi poštenje, zaboravi reforme. Ovdje opstaju oni koji znaju da varaju s osmijehom, obećaju sve – a isporuče na kašičicu. U zemlji đe se mudrost ne cijeni, a lukavost se slavi, pravi vladar mora da bude vješt i amoralan. Evo kratkog priručnika kako vladati Crnom Gorom.

Deset do osam

Dobro jutro! Srećan vam Dan pobjede!

Kliknite ovđe da se uključite u našu viber grupu, u kojoj vas iz časa u čas uživo obavještavamo o novostima i direktno odgovaramo na vaša pitanja.

Vodič za vladanje Crnom Gorom

U zemlji đe se pamet mjeri lukavošću, a mudrost se bagatelizuje, nije lako biti vladar. Još je teže ostati vladar. Crna Gora je, šćeli mi to da priznamo ili ne, vjekovima bila vođena principom sile i prilagodljivosti. Nekad se zvala teokratijom, monahrijom, diktaturom, autokratijom, danas je praavi hibrid.

Nismo prešli iz diktature proleterijata u demokratiju – prešli smo iz partitokratije jedne partije u oligopartitokratiju. Partija imamo za izvoz. I svi bi da vladaju, a to košta.

Prvi i osnovni zakon crnogorskog vladanja, koji je danas razvodenje, glasi: vladaj kroz prijetnju spolja. Neprijatelj je tvoj najbolji saveznik. Zato je DPS-u i valjao Vučić. Ako ga nemaš, izmisli ga. A Crnoj Gori ga nije trebalo izmišljati. U doba dominantne partije, homogenizacija biračkog tijela nije dolazila isključivo kroz zapošljavanje i kumovsku raspodjelu resursa, već i kroz osjećaj ugroženosti.

Nacionalna ideja nije bila samo identitetska – bila je funkcionalna. Ponekad kad klonem duhom pomislim da je nezavisnost bila samo nus-efekat taktike održavanja na vlasti. A i da jeste, vrijeđelo je. Prosto im bilo.

Drugo pravilo: država i partija moraju biti nerazdvojne – ali nevidljivo. DPS je to radio s elegancijom. Niko nije znao gdje jedno prestaje a drugo počinje. Bio je to sistem, utegnut, predvidiv, čak i kad je bio nepravedan. Poslije 2020. dobili smo razdvajanje. To jeste demokratski pomak – jer difuzija moći donosi više slobode. Ali u isto vrijeme, država je postala skuplja. Sada više ne zadovoljavaš jednog šefa, već trideset njih.

Treće: kada ne možeš da ih pobijediš pridruži im se – ne odvajaj se od srpske crkve. Jedina sila koja je uspjela da u ovom haosu centralizuje moć je Srpska pravoslavna crkva. Njihova infrastruktura je kapilarna, duboka, operativna. A unutar nje – trvenja, borbe, igre koje oblikuju političku realnost. Vladar koji ne računa na tu silu, već samo na resore, završava kao figura.

Četvrto: budi lukav. U Crnoj Gori ti se neće oprostiti što si pokušao biti dobar. Oprostiće ti što si bio uspješan, pa makar to značilo da si varao. Mandić to zna. On igrao igru kako se igra – tiho, precizno, bez iluzija.

Spajić je pokušao da bude Gramšijeva svijeća u hali ogledala – da svakome svijetli drugačije, da svakome priča ono što želi da čuje. Ali obećanje, ako nije potkrijepljena isporukom, ne traje dugo. Ovo je igra sa dvostrukom oštricom. Narod voli da mu se priča bajka, ali voli i da mu stigne plata. Na kašičicu, ali redovno.

Peto: PR bez infrastrukture je prazna ljuštura. PES je vjerovao u energiju, u optimizam, u dobar narativ o sjajnoj bubućnosti. Ali bez mreže, bez ljudi na terenu, bez stranačke mašine, sve to traje koliko i Instagram story. DF zna kako se pravi partija. Oni znaju ko u Župi traži posao, a ko na Žabljaku traži vezu za sina. I sve to isporučuje po malo. PES misli da mu je birač zahvalan – ali birač zna kome da se obrati kad mu stvarno nešto zatreba.

Šesto: ako nemaš vojsku – kupi medije. Ali pametno. Ako ti je propagandni servis sastavljen od ljudi koji su služili svima – Milu, Dritanu, pa sad tebi – onda će te služiti kao konobar, a ne kao vojnik. U politici ti ne trebaju korisnici – trebaju ti vjernici. Oni koji ti vjeruju čak i kad sve gori. To su izgubile Demokrate. To je izgubila URA. PES je na istom putu. DF ima svog Gojka i Dražena, koji će i kad pođe po zlu biti tu.

I zato, ako hoćeš da vladaš Crnom Gorom danas, zaboravi principe. Gradi mrežu. Potkupljuj. Ucjenjuj. Glumi mir, širi strah. Muti, lai, pravi ime, što veli Šobić. Pričaj o reformama, a zapošljavaj kumove. Obećavaj Evropu, ali pleši sa desničarskom etno-nacionalnom crkvom.

Vladar ne mora biti voljen – mora biti potreban. I kad izgubi vjeru naroda, mora imati sistem koji mu ne dozvoljava da padne. Što ono vele – too big to fall.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista CdM- a…

IZVOR CdM.me