DUŠAN Pajović: Kako smo od Tita i Che Guevare stigli do Milojka Spajića i Giorgia Meloni? (foto)

Grupa italijanskih ekstremnih desničara iz Evropskog parlamenta pobunila se zbog natpisa “Tito” na brdu Sabotin, koje se nalazi u Sloveniji. Kažu da su slova toliko velika da su jasno vidljiva čak i iz Italije, te da je u pitanju jasna provokacija prema toj zemlji. Dalje navode da natpis predstavlja omaž „komunističkom diktatoru odgovornom za brutalne zločine protiv čovječnosti“.

Jeste, Tito se brutalno odnosio i prema italijanskim fašistima, prema njemačkim nacistima, i prema njihovim domaćim kolaborantima. Kao i prema onima koji su tjerali djecu da rade u fabrikama ili rabili seljake na rad od 12 sati za koru hljeba.

Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a

I tačno, bio je diktator – doduše manji nego oni prije i poslije njega. Od ove današnje “demokratije”, mnogo su veća sloboda topla voda, kakva-takva demokratija na radnom mjestu, radnička odmarališta i finansijska sigurnost.

Nedavno sam opet morao da prođem kroz transkripte razgovora Tita i Che Guevare, sa svojim delegacijama. Svakome ko nije – preporučujem da to uradi.

U pitanju je pravo blago, smješa istorije, teorije, intelekta i radikalnog angažmana.

Tito i Che su vodili razgovore o antiimperijalizmu, otporu, slobodi i samoupravljanju. Che je govorio kako se ugleda na iskustva jugoslovenskih partizana i njihovu revoluciju, dok Tito i Koča nisu krili oduševljenje kubanskom gerilom. Raspravljali su o agrarnoj revoluciji i procesu vraćanja imovine samom društvu, dalje od koncepta „privatnog vlasništva“.

Političari koji mrze političare, koji su svoje revolucije planirali i izvodili sa radnim narodom država u kojima su se nalazili, su se otisnuli na dva različita puta. Jedan je napustio ministarsko mjesto i otišao dalje po svijetu da širi socijalističku revoluciju, u čije ime je kasnije i poginuo.

Drugi je napravio sistem koji je funkcionisao po principu radničkog samoupravljanja i postao, prema svjedočenju prvog predsjednika Zambije, jedini bijeli čovjek koji nije uzeo ništa – već donio u Afriku. Formirao je Pokret nesvrstanih, između autoritarno-kapitalističkog zapada i autoritarno-socijalističkog istoka. Zajedno su ušli u istoriju kao simboli borbe za pravednije društvo.

Pitanje koje se postavlja je, kako smo došli od toga da ljudi na visokim pozicijama debatuju o imperijalizmu i podruštvljenju svojine, do toga da Joković na svojoj verziji italijanskog,  predsjedniku regije Veneto poželi „bonđorno“ u sumrak, a da Spajić pjeva u čast Trumpovoj izbornoj pobjedi, dok se divi njegovom odnosu prema kriptovalutama.

Da ne govorimo tek o politikama, nego da se zadržimo na pojavnom nivou.

Možete li zamisliti Spajića i Meloni (premijerku Italije, poteklu iz fašističke partije koja je nastala u čast Mussolinija) da razgovaraju na ravnoj nozi i vode neke dubinske teorijske debate? Da uopšte znaju razlike između, recimo, socijalizma i komunizma?

Da razgovaraju o nečemu što nije tržište, investicije, religija, kripto valute ili deportacija migranata? Nečemu što ne predstavlja represiju, nadzor i tlačenje?

Ne samo da sada ljudi žive gore (kada se uzme u obzir savremeni kontekst i protok vremena), nego je alternativu skoro pa nemoguće i zamisliti. Iako je ona bila tu, na dohvat ruke.

Nekad se revolucija pravila u džungli i kabinetima s vizijom, danas se postpolitika vodi na nivou džepa i tihih fraza koje su odavno postale floskule – bilo to “evropske vrijednosti” ili izopačena verzija “demokratije”. Mitovi su pali. Ostale su laži, rat i glad.

Prošlo je vrijeme kada je kapitalizam prodavao „evropski“ ili „američki“ san. Kada je polu-uspješno plasirao mitove o napretku, ravnomjernom i održivom razvoju koje navodi tzv. slobodno tržište, i plasirao narative o kraju istorije.

Ne samo da je, po koordinatnom sistemu istorijskog materijalizma, periferija osuđena na predatorski, kriminalni i divlji kapitalizam na uštrb kojeg žive zemlje centra; već se čak ni u tim zemljama centra radnička klasa ne potkupljuje beneficijama dobijenim od imperijalnih tokova novca. Jer, naprosto, više nema potrebe. Realno postojeća alternativa nije na vidiku.

Zaglavljeni smo u sloganu Margaret Thatcher, kojim je konstatovano da je kapitalizam jedina solucija.

Zbog toga – kapital je sve više eksplicitan i otvoreno zlostavljački, bez potrebe da glumi dobronamjernost. Kapital ne gradi – on jede. Sve što dotakne pretvara u tržište, u eksploataciju, u turistički resurs kojem „obični ljudi“ nemaju pristup. Ništa nije pošteđeno – ni rijeke, ni planine, ni ljudi, ni obale, ni more.

U tom procesu, granica između kapitalizma i fašizma postaje sve tanja. To je način da se kapital izbori sa unutrašnjim kontradikcijama. U procesu raspadanja, kapitalizam smrdi na fašizam.

Da bi se održao, kapitalizam se oslanja na nadzor, na represiju, šovinizme i na strah. Otpor se gura na margine, protesti se budžetiraju, amortizuju i kooptiraju, a druge opcije se proglašavaju za naivnost ili opasnost. Etabliran je svijet zasnovan na polimerizaciji Spajićevog neoliberalnog kripto jevanđelizma i Melonijeve kripto fašizacije.

Progresivna ljevica u Evropi je trenutno na margini margine. Iz prikrajka objašnjavaju građanstvu da je bolja alternativa u budućnosti moguća. Naša tragedija leži u tome da ta “utopija” leži u prošlosti, ona se već desila.

Prisjećanje na susret Tita i Chea nije tek puka nostalgija – to je podsjećanje da je nekada davno politika bila ozbiljan pokušaj da se svijet učini pravednijim. Iako se istorija ne ponavlja, ona se rimuje. Stoga nam ne preostaje ništa drugo nego da se od Thatcherke prebacimo na slogan Zapatista koji su glasno (po)kazali da je drugačiji svijet moguć. “Samo” ga treba stvoriti.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)

izvor CdM.me