ANDREJ Nikolaidis: MILAN BRANI SARAJEVO…

Srpsko, naravno.

Da pojasnim.

Milan Knežević je dao intervju. Evo ga: https://www.cdm.me/politika/knezevic-bolje-bi-bilo-da-su-srbija-i-crna-gora-zajedno-referendum-bio-pokraden/

Kao što vidite, Knežević  tvrdi da bi bilo bolje da su Srbija i Crna Gora zajedno. Ja, recimo, isto mislim za Romea i Juliju. A vala i za Edipa i Jokastu, ne dao Bog nikome.

Da pogađam: još bolje bi bilo da je sa njima i Republika Srpska? A bolje čak i od toga da je u zajednici i Republika Srpska krajina? Naravno, da je tu i Kosovo. I da je ta zajednica u specijalnim odnosima sa Rusijom, sa čijom vladom vlast crnogorska održava zajedničke sjednice. I da je rehabilitovan Pavle Đurišić. I da se Kemo išćera iz kuhinje.

Dodik je pred hapšenjem, Vučić pred padom, no velikodržavna ideja i ljubav prema Rusiji i čvrstoj ruci živjeće vječno.  Pristalica poraženih ideja i ideologija podsjeća na kradljivca koji, dok ga vode na vješanje, koristi priliku da izdžepari ljude koji stoje u masi kroz koju ga sprovode na gubilište.

Milan Knežević je, dotakavši se Bosne, rekao nešto što nije tačno a jeste opasno za Crnu Goru. Tvrdi da su Srbija i Crna Gora „garant Republike Srpske“.

Dakle: nije istina. Crna Gora je „garant“ Republike Srpske tačno onoliko koliko je „garant“ Papue Nove Gvineje ili Mauricijusa. Miloševićeva Jugoslavija je potpisnik Dejtona. Nasljednik te države nije Crna Gora, nego Srbija. Obaveza Crne Gore prema Bosni i Hercegovini je da poštuje njenu nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet. Unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine na bilo koji način nije stvar Crne Gore – i obratno.

Danas je BiH u najvećoj krizi poslije rata. Zašto Knežević Crnu Goru, pa još kao nekakvog  „garanta“, upliće u tu krizu? Odgovor svi znamo, samo se dobar komad Crne Gore, na čelu sa Kneževićevim koalicionim partnerima koji skapaše od ljubavi prema Bosni, pravi blesav.

Što se tiče dijela intervjua u kojem Milan Knežević govori o tome da je suverenistička strana pokrala referendum na kojem su unionisti imali startnih 10 posto prednosti, a nadgledala ga EU koja je nametnula uslove koji su trebali onemogućiti izglasavanje nezavisnosti Crne Gore – šta reći, kakvu poruku poslati?

Neki ljudi vjeruju da svijetom vladaju gušteri. Neki, opet, vjeruju da su ih oteli vanzemaljci. Neki vjeruju da je tvorac svijeta starac sa velikom bijelom bradom; neki da je to krokodil. Neko vjeruje da je Napoleon a neko da Kosovo nije nezavisna država.

Doktori su nekoć vjerovali da šiljkom i maljem treba otvoriti rupu na pacijentovoj lobanji, da bi tuda iz njega izašli demoni koji su ga zaposjeli. Kasnije su doktori na sličan način liječili depresiju. U Srednjem vijeku, ljudi su vjerovali da je to što ste ljevak neporeciv znak da služite Đavolu.

U Crnoj Gori ljudi i dalje vjeruju da će njihova zemlja ući u Evropsku uniju čim ispuni sistem zadataka za koje niko,  a najmanje crnogorski pregovarači sa Briselom, ne znaju koji su: možda je nešto iz oblasti vladavine prava a možda je neki tik tok izazov. Milan Knežević, eto, vjeruje da je referendum pokraden.

U demokratiji, garantovano je pravo na vjeru. To u biti znači da niko nema pravo osporiti tuđe pravo da vjeruje u bajke. Glas onoga koji vjeruje da je Zemlja ravna ploča vrijedi jednako kao glas profesora kvantne mehanike, a javni prostor je tu da oni suoče svoja mišljenja, makar mišljenje jednoga bilo zasnovano na doktoratu sa Harvarda a mišljenje drugoga utemeljeno na apsolutnom neznanju: šta bi tu, uopšte, moglo poći po zlu?

Ako mene pitate, tako shvaćen pluralizam vodi u pluralizam gluposti; to vodi ravno u kakistokratiju (vladavina najgorih) a to, opet, u idiokratiju (objašnjenje izlišno). Završava spaljivanjem profesora fizike, javnim pogubljenjima filozofa i spaljivanjem knjiga i pisaca.

U tome je problem: ljubitelji bajke o Ivici i Marici u principu ne traže javna pogubljenja onih koji gaje skepsu prema ideji da ta bajka objašnjava svijet, dok je istorija spaljenih biblioteka i ljudi koji su imali primjedbe na kreacionističku bajku vrlo, vrlo dugačka.

Što da se radi: neke ptice nikad ne polete, neki ljudi nikad ne odrastu. A djeci je duša spalit’.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)

Autor: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

izvor: cdm.me