MILO Đukanović: Danas je politika postala pribježište za one koji ne znaju šta bi drugo radili

Iako se formalno povukao sa političke scene, Milo Đukanović ostaje jedan od najuticajnijih političkih aktera savremene crnogorske istorije. Njegova uloga u najvažnijim fazama državnog razvoja – od očuvanja mira i multietničkog sklada devedesetih, preko obnove nezavisnosti, pa do članstva Crne Gore u NATO – duboko je urezana u političku i društvenu transformaciju zemlje.

U ovom ekskluzivnom intervjuu za magazin “Diplomacy & Commerce Montenegro”, bivši predsjednik Crne Gore otvoreno govori o svom životu nakon politike, o kvalitetu današnjih lidera, savremenim geopolitičkim izazovima, kao i o potrebi za vrijednosno utemeljenom politikom u vremenu populizma i globalne nestabilnosti. Kao sagovornik koji ne bježi od samorefleksije niti kritike, Đukanović donosi slojevitu analizu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – kako Crne Gore, tako i šireg međunarodnog konteksta.Gospodine Đukanoviću, kako izgleda Vaš život nakon povlačenja s političke scene? Na koji način provodite vrijeme?

-Najprije, moram reći da udobno živim. Imao sam trideset četiri godine vrlo intenzivne energetske potrošnje, zahvaljujući složenim poslovima koje sam obavljao, najtačnije reći – u kontinuiranom nevremenu. U tom periodu događalo se toliko toga, dovoljno za čitav vijek, a nažalost bilo je i dosta neprijatnog i ružnog. Zato je trošenje,  zaista, bilo vrlo intenzivno i danas uživam u okolnosti da, poslije dugo vremena, mogu da upravljam svojim slobodnim vremenom i  da uređujem život onako kako ja želim. Politika je i dalje moja preokupacija. Valjda je logično kada provedete trideset četiri godine u politici da ne zaboravite odmah na taj, svoj prethodni izbor. Osim toga, u životnoj sam dobi u kojoj se nije jednostavno opredijeliti da krenete nekim potpuno drugačijim kolosijekom. Dakle, kako moja interesovanja za politiku traju, i sada izvjestan dio dana provedem u toj temi, sa raznim sagovornicima ili, prosto, u iščitavanju zanimljivih tekstova i sređivanju arhive iz vremena aktivnog  bavljenja politikom. Zatim, jako mi je važno što imam mnogo više vremena za porodicu i prijatelje, a posebno za trojicu svojih unuka. To me oplemenjuje u odnosu na dosta surovu racionalnost na koju sam se morao adaptirati baveći se politikom. Ovo je sada, rekao bih, lijep kontrapunkt. Najzad, puno je putovanja, koja su i sama dosta inspirisana pozivima sa raznih adresa, gdje se okupljaju ljudi koji imaju šta da kažu o geopolitičkim promjenama kojima svjedočimo. Svakako, ima dosta i mojih privatnih putovanja. Prema tome, nova faza mog života podijeljena je u ova tri segmenta. Ponavljam da me druženje sa najmlađim članovima porodice naročito čini srećnim i zadovoljnim čovjekom.

Poznato je da ste oduvijek gajili posebnu strast prema košarci. Ima li košarka i danas mjesto u Vašoj svakodnevici? Igrate li još uvijek?

-Košarkom sam se jako dugo bavio. Čak, duže sam se bavio tim sportom nakon završetka aktivne karijere, i to u odličnom sastavu vrlo fizički spremnih rekreativaca. Mi smo nekih tridesetak godina, praktično svaki dan, igrali dobar i ozbiljan basket, takođe i utakmice na dva koša. Redovno smo učestvovali na evropskim i svjetskim prvenstvima veterana, i tamo osvajali zlatne medalje. Međutim, tome je došao kraj u vrijeme pandemije korona virusom. Uslijedila je duža restrikcija za okupljanja, a to se, negdje, podudarilo i sa ograničenjima koje donosi životna dob jednog značajnog broja ljudi među nama. Bilo je tu i mnogo mlađih igrača, tj. onih koji bi završavali aktivnu karijeru pa se pridruživali nama. Uglavnom, to su bili ljudi koji su  igrali  u KK „Budućnost“ i drugim prvoligaškim timovima. Ali, bilo je i starijih od mene… Pošto u  periodu pandemije dugo nijesmo mogli da se okupljamo, to je označilo kraj aktivnijeg bavljenja košarkom. Umjesto toga, ja sam nastavio sa individualnim treningom.  U svom stanu sam improvizovao jedan mali gym. Sada mi, ako ne svaki, a ono svaki drugi dan počinje tako da, najprije, prođem kroz vježbovni proces u trajanju od sat do sat i po vremena, a nakon toga idem u svoj radni prostor.

Kako gledate na kvalitet savremene politike i političara da li je politika izgubila svoju ozbiljnost i smisao koji je nekada imala?

-Kvalitet politike, kao djelatnosti, već godinama je u slobodnom padu. Politika je nekada bila privilegija za odabrane, u najboljem značenju te riječi. Dakle, za one ljude koji su u stanju da svojim intelektualnim i energetskim potencijalom rješavaju društvene probleme od kojih zavisi kvalitet života nas i naše djece. Zato i izlazimo na izbore, da bismo takvima dali povjerenje, jer im više vjerujemo da će zadovoljiti naše potrebe u obrazovanju, zdravstvu, kulturi, sportu i svim drugim djelatnostima, nego njihovim konkurentima. Danas je, nažalost, u velikom broju slučajeva politika postala pribježište za one koji ne znaju šta bi drugo radili. Kako je politika djelatnost koja je kontinuirano pod pažnjom javnosti, vidite u njoj često  ljude koji su neostvareni advokati, ljekari, biznismeni ili naučnici, kojima izgleda dopadljivo da svoje neuspješne karijere osnaže publicitetom koji im donosi politika kao djelatnost. Stoga nema mjesta isčuđavanju zašto je politika loša i zašto nije u stanju da rješava ozbiljne probleme s kojima se pojedinci i svijet danas suočavaju. Zato i kažem da aktuelno svijet ima mnogo više velikih problema, nego velikih državnika.  Politici se mora vratiti dostojanstvo i važnost koju je dugo imala, kako bi opet postala izazov za ljude koji imaju šta da joj daju. Dajući doprinos politici, oni daju i rješenja za probleme koji nas opterećuju. Upravo u nekvalitetu današnje politike vidim dobar dio objašnjenja za najteže probleme, od geopolitičkih do egzistencijalnih.  Recimo, o političkoj i bezbjednosnoj krizi na prostoru ex Jugoslavije, 90-ih godina govorilo se kao o posljedici kraja Hladnog rata i dezintegracije složenih država poput Čehoslovačke ili Sovjetskog Saveza. Iako, ja i dalje  vjerujem da je dominantno ishodište jugoslovenske tragedije bilo domaće. No, ovo što nam se danas događa u regionu je, po mom mišljenju, dominantno refleksija geopolitičkog meteža! Globalna politika gotovo da ne može niže da padne. O tome je najbolje svjedočanstvo da je glavna tema da li će, gdje i kada biti upotrijebljena nuklearna bomba.

Crna Gora je obilježila 19 godina od kada je na referendumu obnovila državnu samostalnost – gotovo dvije decenije koje su oblikovale njen savremeni identitet na političkom, ekonomskom i međunarodnom planu. Kada se osvrnete na taj period, šta smatrate najvećim postignućem, a koji segmenti državnog razvoja, prema Vašem viđenju, i dalje čekaju da budu ostvareni?

-Kako sam već istakao – imali smo, generalno, loše vrijeme za prioritetno potrebni ekonomski i demokratski razvoj. Vjerujem da ne griješim kad kažem da su u tom periodu obavljeni mnogi važni i vrijedni poslovi. Posebno sam ponosan da smo u Crnoj Gori, ranih devedesetih godina, uspjeli da sačuvamo mir. Znajući šta se, u tom periodu, događalo u našem okruženju, Crna Gora bila je jedina ex jugoslovenska republika na čijoj se teritoriji nije vodio rat. Kada imamo u vidu crnogorsku, dominantno ratničku istoriju i tradiciju – ovo smatram možda i najvažnijim postignućem. Čini mi se da u ovoj generaciji koja danas živi u Crnoj Gori, život dobija na značaju. Kroz svu svoju  istoriju, Crna Gora je njegovala kult herojske pogibije. Sada se uspostavlja kult života, i život je više na cijeni. Naravno, u pitanju su  procesi, pa ćemo vidjeti kako će izgledati dugoročni rezultati emancipacije crnogorskog društva. Siguran sam da je, u tom periodu, započeta jedna nova faza oblikovanja svijesti u Crnoj Gori, o onome što su najvažnije društvene vrijednosti.

Drugo, mislim da smo naučili da vrednujemo stabilnost društva. Bez stabilnosti nema razvoja, a od nestabilnih društava svi bježe. Crna Gora je prošla jednu jako važnu etapu intenzivnog ekonomskog razvoja, zahvaljujući vrlo dinamičnom prilivu stranih investicija. Kapital je „kukavica“, a investitori izbjegavaju nestabilne države i ekonomije. Taj priliv kapitala svjedoči da je Crna Gora bila stabilna i inspirativna investiciona destinacija.

U tom periodu smo, takođe, unaprijedili multietnički i multivjerski karakter Crne Gore. Crna Gora je, kroz istoriju, bila multietnička država. To smo potvrdili i kada je u vremenu posljednjih ratova u našem okruženju, ogroman broj izbjeglih i raseljenih lica, dolazio  u Crnu Goru. Bili su to ljudi raznih vjera i nacija. U jednom trenutku ih je bilo 20 % u odnosu na ukupno stanovništvo Crne Gore, što je gotovo nezamisliva brojka. Zamislite da se tokom nekoliko godina u Americi, Njemačkoj ili Francuskoj nastani 20 % stranaca? Međutim,  Crnoj Gori je to doprinijelo da  učvrsti povjerenje u suživot, multietničku i multivjersku zajednicu.

Mislim da je vrijedno pomena da smo u tom periodu ostvarili ekonomsku samoodrživost Crne Gore, znajući da se Crna Gora, kroz istoriju, uvijek ispomagala sa raznih adresa. Dakle, od ranih devedesetih do danas, Crna Gora živi od svog rada, a onda je i svojim umijećem, postala privlačna investiciona destinacija. Bogati ljudi su počeli ovdje da dolaze, a rezultat njihovih ulaganja su ne samo objekti vrijedni u materijalnom smislu, već je to bilo praćeno i uspostavljanjem  novih standarda. Danas je Porto Montenegro potpuno konkurentan marini u Monte Karlu, Kanu ili u Porto Červu. Slično je i sa rizortima u Porto Novom i na Luštici. O Amanu da i ne govorim. Sve ovo je bilo važno napraviti sa pravim partnerima.

Zatim, važno je napomenuti da smo, nakon njemačke marke, 2002. godine uveli euro, što je dodatno učvrstilo povjerenje investitora i značilo važan korak Crne Gore ka nezavisnosti. Možda je to bio i odlučujući korak!  On je pomogao narastanju svijesti da je neophodno napustiti ekonomski i finansijski ambijent koji je bio ozbiljno bolestan. Jer, prethodno smo prošli iskustvo jedne od najvećih inflacija u istoriji čovječanstva i potpuno devalviranog dinara. Nijesmo se odlučili  da štampamo svoj perper, kao istorijski novac, što bi imalo tradicionalno i emotivno opravdanje. Međutim, odlučili smo da poštedimo Crnu Goru rizika da se sjutra opet pojavi neko neodgovoran ko će pokušati da ekonomske probleme rješava štampanjem perpera bez pokrića. Znali smo da je crnogorskoj ekonomiji potreban konvertabilni novac da bi njena ekonomija  počela da se oporavlja i da  razvija državu.

U finalu, obnovili smo nezavisnost kao  cjelovjekovni san mnogih crnogorskih generacija. Uradili smo to na savršeno evropski način da se nijednog sekunda nije ugrozila stabilnost Crne Gore i regiona. Takođe, uz poštovanje strogih pravila koje je propisala EU. Poslije svega, Crnu Goru smo usmjerili ka zapadu, smjerom kojim se zajedno sa regionom najčešće nije kretala tokom svoje duge istorije. Dakle, ispravljanje istorijske nepravde iz perioda neposredno nakon Prvog svjetskog rata nije bilo cjelokupan cilj naše politike. Uz to željeli smo da obnovljena, nezavisna Crna Gora, ne smo geografski nego i civilizacijski bude dio kulturnog kruga savremene Evrope.  Ali, da bi se kretali ka toj adresi, moramo joj organski, dakle vrijednosno pripadati. To znači da moramo sveobuhvatnim reformama usvojiti njene standarde, jer u protivnom, odudaraćemo i izgledaćemo kao „otpadnik“ od tog društva. A kada krenete put Evrope, onda ste, vrlo logično, i na putu NATO-a, kao evroatlanske integracije.

S druge strane, ono što nije ni moglo biti dovršeno u kratkom periodu jeste institucionalni razvoj. Kada sam prvi put napuštao premijersku dužnost, nakon uspješno obavljenog referenduma i parlamentarnih izbora koji su uslijedili krajem 2006. godine – kazao sam da je vrijeme da u Crnoj Gori istorijski utemeljen individualni autoritet bude zamijenjen institucionalnim autoritetom. Želio sam da naglasim da je za stabilnost i demokratski i ekonomski razvoj svake države jako važan razvoj njenih institucija. Države koje imaju izgrađene institucije mogu da prežive i lošu vlast. Za države koje nemaju izgrađene institucije, loša vlast može da bude fatalna. Zato je to najvažniji prioritet za državu u ponovnom nastajanju. I time smo se svakako veoma posvećeno bavili. Ali ono što neće da razumiju naši kritičari je da je to posao koji se nikada ne završava, a da do prvih zadovoljavajućih rezultata treba prije vijek, nego 14 godina koliko smo mi imali na raspolaganju vršeći vlast od 2006. do promjena, 2020. godine. Pošto se vlasti u demokratskih društvima, logično, smjenjuju ovo bi trebao biti kontinuirani prioritet svake vlade, nezavisno od partijskih aranžmana. Da li to imamo u posljednjih pet godina u Crnoj Gori? Moj odgovor je ne. No, i to su lekcije koje se moraju naučiti. Crna Gora je, u jednom trenutku, morala proći kroz promjenu vlasti, i dobila je vladu koja je, zapravo, bila jedina alternativa dotadašnjoj. Danas građani Crne Gore bolje znaju šta je u njihovom interesu za budućnost. Mislim da je najvažnije da Crna Gora što prije dobije nacionalno odgovornu vladu, koja će nastaviti da strpljivo i istrajno izgrađuje institucije, kao pouzdani temelj budućeg društvenog razvoja zemlje.

Razgovarao: Darko Šćepanović

kompletan intervju pročitajte na http://standard.me

Izvor: Diplomacy & Commerce Montenegro, standard.me