DRAGAN Bursać: Zašto je Srbija uhapsila Danila Marunovića? Zato što govori istinu! (foto, video)

Danilo Marunović nije prekršio nijedan zakon. Ali je prekršio nepisano pravilo autoritarnih režima: nemoj vidjeti ono što nije dozvoljeno.

Dragan Bursać/ Foto: Screenprint Gradska RTV

Jer Danilo je – kao svaki istinski umjetnik – pokazao velikosrpskom sistemu njegovo lice. I to lice je monstruozno, izobličeno i jezivo poznato. To je lice koje je 1991. palilo Dubrovnik. To je lice koje 1995. trpalo djecu u kamione na putu ka Srebrenici. To je lice koje danas u Crnoj Gori dijeli pasoše, širi klerofašističke pamflete i kupuje opoziciju za dva mandata i crkvenu litiju.

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

“Danilo je – kao svaki istinski umjetnik – pokazao velikosrpskom sistemu njegovo lice. I to lice je monstruozno, izobličeno i jezivo poznato. To je lice koje je 1991. palilo Dubrovnik. To je lice koje 1995. trpalo djecu u kamione na putu ka Srebrenici. To je lice koje danas u Crnoj Gori dijeli pasoše, širi klerofašističke pamflete i kupuje opoziciju za dva mandata i crkvenu litiju. Zato mu je BIA pokucala na vrata!”

U zemlji gdje je zločinac Radovan Karadžić doktorirao genocid pa redovno promoviše knjige, gdje je zločinac Ratko Mladić bio i ostao heroj, gdje je Dragoslav Bokan kulturna avangarda, gdje se četništvo ne samo toleriše nego i institucionalizuje, sasvim je logično da se hapsi – umjetnik.

Ne kriminalac. Ne ratni zločinac. Ne čovjek sa potjernice Interpola. Ne onaj koji je silovao, klao i palio.

Nego čovjek koji je režirao “Gospodu Glembajeve” i usudio se da u Beograd donese istinu, slobodu, glas razuma i podsjetnik da umjetnost još nije zgažena čizmom represivnog aparata.

Jer to je, da prostite, najveći grijeh danas u Srbiji.

Danilo Marunović je moj prijatelj. Zajedno smo mnogo razgovarali u Podgorici. Nismo planirali puč, nismo crtali karte Velike Albanije, nismo mazali freske jogurtom, nismo palili niđe ni zastave ni knjige.

Samo smo razgovarali. O umjetnosti. O podcastima. O tome koliko javni prostor više nije javni, nego okupirani. O tome šta znači biti čovjek u Crnoj Gori koja sve više liči na “južni Vučićev aneks”.

Ali najviše – pričali smo o četništvu i njegovim metastazama. O tom prokletom, zloslutnom, mračnom “srpskom svetu”, koji pod izgovorom brige za Srbe – truje sve što dotakne. Od Ukrajine, do Kosova. Od Banja Luke, do Cetinja. Od Andrićgrada, do hotela Opera, soba broj 214.

Zato su ga morali hapsiti.

Jer Danilo je detektovao srž problema: da srpski režim više nije politički – već religijski kult, koji zahtijeva vjeru, poslušnost i svetosavsko pokoravanje. A on im je donio – kazalište.

I pazite ironije: dok se u Beogradu na sve strane hvale da su kulturna metropola, dok Narodno pozorište gaji predodžbu da njeguje klasični repertoar, dok se europskim fondovima vade pare za “kulturnu razmjenu”, agenti BIA-e upadaju umjetniku u sobu kao noćne more iz 1990-ih.

Da li su mislili da je bombu donio u akt-tašni?

Da će iz inscenacije Krležinih likova izvući puške na beogradake ulice?

Ne. Nisu se oni Danila uplašili. Oni su se istine uplašili.

Jer Danilo je – kao svaki istinski umjetnik – pokazao velikosrpskom sistemu njegovo lice. I to lice je monstruozno, izobličeno i jezivo poznato. To je lice koje je 1991. palilo Dubrovnik. To je lice koje 1995. trpalo djecu u kamione na putu ka Srebrenici. To je lice koje danas u Crnoj Gori dijeli pasoše, širi klerofašističke pamflete i kupuje opoziciju za dva mandata i crkvenu litiju.

I zato mu nisu mogli oprostiti. Jer Danilo vidi. I ne ćuti.

A znate šta najviše boli? Što će Crna Gora – ona zvanična, predsjednička, vladina, parlamentarna – sad da ćuti. Biće im neprijatno. Pa ne znaju šta će. Pa će čekati da prođe. Pa da se ne zamjere. Pa da ne bude da su protiv Srbije. Pa da im Beograd ne zatvori slavinu. Pa će da umuknu i relativizuju – kao i obično.

Gdje je Jakov Milatović sad da zaštiti svog građanina?

Gdje je Ministarstvo vanjskih poslova?

Gdje su svi ti junački Twitter-profili koji vode Crnu Goru u “bolju budućnost”?

Nema ih. Jer njih nema nikad kad zatrebaju.

Ali biće ih kad Vučić dođe u Podgoricu s bombonjerom i tri milijarde lažnih investicija.

A opozicija? Pa ne znaš više ko je vlast, a ko opozicija. Jedni se kunu u srpstvo, drugi u crkvu, treći u Brisel – ali svi se slažu u jednom: o Vučiću i njegovim agentima – ni riječi.

Zato mi, koji još imamo obraza, moramo reći:

Danilo Marunović nije prekršio nijedan zakon. Ali je prekršio nepisano pravilo autoritarnih režima: nemoj vidjeti ono što nije dozvoljeno.

A on je vidio. I rekao. I u kolumnama napisao. I zbog toga ga hapse.

Neće ga slomiti. Ali neka znaju i oni u Beogradu i oni u Podgorici: svakim hapšenjem čovjeka kao što je Danilo – osnažuju front slobodnih. I kad više ništa ne ostane – ostaće glas. I istina.

I ona će doći. Polako, ali sigurno. Jer to nije stvar režima, ni umjetnosti, ni kazališta. To je biološki zakon slobode.

BONUS VIDEO: Vlasti Srbije protjerale crnogorskog režisera Danila Marunovića

izvor CdM. me