SRBIJA- REVOLUCIJA POJELILA DJECU- Studenti su nasjeli na Vučićevu jeftinu propagandu: Dogodio se radikalan zaokret udesno, bunt je izgubio smisao, a prilika je propala… (foto, video)

Jesu li studenti za promjene – suštinske reforme i europeizaciju – ili samo za zamjenu Vučića, odnosno da ga zamjeni…

Prosvjed ”Vidimo se na Vidovdan” u Beogradu Cropix/Cropix

Jesu li studentski prosvjedi u Srbiji postali vlastita suprotnost po onoj da “revolucija jede svoju djecu”? Što je ostalo od pozitivnog i mladenačkog naboja koji je pobrao simpatije mnogih u regiji prije nekoliko mjeseci i skupa sredinom ožujka koji je, pokazalo se, bio “propušteni krešendo” za kojim će se možda žaliti. Znači li to da Srbija nije iskoristila još jednu šansu ili je ovo tek dvojbeni predah pred kulminaciju s neizvjesnim raspletom?

Naime, beogradski Vidovdanski prosvjedni studentski skup, kao već druga/treća kulminacija (to je jedan od velikih problema) sedmomjesečne pobune protiv režima Aleksandra Vučića, izazvanog tragedijom na Novosadskom kolodvoru 1. studenog, završio je, kao prvo, uz očekivano – nasiljem, sukobom prosvjednika s policijom te neumjerenim slavodobitnim trijumfom vlasti i, kao drugo, što je možda važnije – velikim razočarenjem.

Naime, Vučić već dugo zagovara nasilni put za okončanje studentskih prosvjeda, a to je sada i učinio te je u obraćanju javnosti visokomjerno (možda preuranjeno!?) “proglasio pobjedu” i rekao da se “neće osvećivati” (u što je teško povjerovati prema svemu što je do sada radio i kako se ponašao).

Dojam je, iako se na skupu na Slaviji okupilo oko 150 tisuća ljudi, da je on zapravo pokazao da se naboj ne samo ispuhao, nego postao kaotičan i, ono najvažnije, pokazao je kako je politički “momentum” ili trenutak da se nešto istinski učini – prošao, ako ne i nešto gore – propao i da bi se Vučić, kada se činilo da je na koljenima, ipak mogao izvući barem još za neko vrijeme, a da će se sada na studente ipak gledati s određenom dozom opreza, a ne kao do sada s romantičnim revolucionarnim žarom.

Upozoravali smo na to da su i slični skupovi protiv Slobodana Miloševića 1996. godine propali i razvodnili se, kao i nekoliko dosadašnjih antivučićevskih okupljanja poput “Jedan od 5 milijona” ili “Srbija protiv nasilja”.

Osim toga, navodili smo i da je Vučić spreman na “srpsku verziju Tiananmena”, očito je bio spreman na to, da su neredi bili jači, ali bilo mu je, zasad, potrebno samo jako pendrečenje i odvođenje. Pokazao je da je represivni aparat uz njega, režimski uvlakački mediji odradili su svoj dio posla, a predugo trajanje prosvjeda njemu je, a ne studentima, išlo na ruku.

PROČITAJTE VIŠE > Prosvjednici žele drugačiju Srbiju? Pogledajte ove poruke i transparente, pa kao da je bio skup Šešeljevih radikala!

No, u komentaru za Al Jazzeru beogradski analitičar Tomislav Marković napisao je: “Na studentskom prosvjedu je došlo do radikalnog zaokreta udesno, do reaktiviranja svih nacionalističkih ideologema, do povratka na stari program svesrpskog ujedinjenja, kao da smo ponovo u 1989. godini”. I potvrdilo se retoričko pitanje koje je još u ožujku postavio crnogorski povjesničar Adnan Prekić u Jutarnjem listu – jesu li studenti za promjene (istinske reforme i europeizaciju) ili samo za zamjenu Vučića, odnosno kako smo i mi izražavali bojazan da “Vučića zamijeni Vučić 2.0”.

Barem je to dojam s ove stranu Dunava. Podsjetimo da smo se stalno pitali zašto na studentskim skupovima nema zastava EU i proeuropskih istupa koji bi pokazali da se radi o istinskoj alternativu Vučiću odnosno njegovoj politici. Studenti koji su možda na početku to i htjeli otegli su s prosvjedima, propustili nekoliko značajnih okupljanja od nekoliko stotina tisuća ljudi i u Beogradu i u Novom Sadu koji su mogli urušiti uzdrmani režim, da bi sada iskompromitirali divljenje koje su imali ne samo u Srbiji, nego i u regiji pa i šire.

Srbijanski povjesničar Milivoj Bešlin i prije je govorio da je potrebna jasna politička artikulacija prosvjeda i iskazivanje drugačije politike, a na Vidovdanskom skupu vidjeli smo samo aveti prošlosti. Ovog puta studenti su skrenuli na utabanu nacionalističku kosovsku stazu, a oni koji žele drugačiju, uljuđenu Srbiju koja pripada (a Srbija, što god tko mislio, jest njen dio) europskim vrijednostima ostali su i sami zatečeni, bez snage da oni budu u prvim redovima.

Tako se na skupu odjednom govorilo samo o Kosovu kao srcu Srbije, nastupali su studenti sa šajkačama na glavi, citirao se episkop Nikolaj Velimirović, otvoreni simpatizer nacista, opjevavao se kosovski mit, govorili su sporni veterani rata na Kosovu, naklapalo se o “regionalnom srpskom integralizmu” kao eufemizmu za “srpski svet” (profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Milo Lompar), a reforme, zahtjevi za pravnom državom i izborima te Europa zagubili su se negdje u procijepu prosvjeda i ispali po putu na nekoj “okuci” u ovih sedam mjeseci. Prosvjednici u sukobu s policijom vikali su “SNS Šiptari (pogrdni naziv za Albance) Kosovo ste izdali”, što je, na žalost, istovjetno bahatim režimskim prozivanjima da su studenti “ustaše”.

PROČITAJTE VIŠE > Ustrašeni slabić i nejaki dječačić Aleksandar Vučić postaje sve opasniji

Je li sve izmaklo kontroli? Kako je istaknuo Marković: “Već mjesecima se govori o tome kako studenti od Aleksandra Vučića i naprednjačkog režima otimaju tapiju na srpsku zastavu, himnu, patriotizam i slične pojmove (..), a nesretni je gledatelj i slušatelj imao dojam kao da se vremeplovom vratio u 1989. godinu i gleda Slobodana Miloševića na Gazimestanu. Student sa šajkačom na glavi besjedio je o tome kako Vidovdan “nije samo običan datum u godini, ili broj u kalendaru, već simbol našeg duhovnog i kulturnog identiteta”, da je to “dan kada se nebo i zemlja dotaknu, ali i kada molitva i krv postaju jedno, kada prošlost i sadašnjost šapuću pobjedonosnu pjesmu o besmrtnosti duha jednog naroda”, piše nadalje Marković.

Istodobno, unatoč tome, prorežimski mediji su divljali i nazivali studente “teroristima” i “nacističkom krmadi”, a ratni zločinac i navodno glavni savjetnik Vučića Vojislav Šešelj iz TV studija je pozivao režim da “hapsi, hapsi, hapsi”. A Vučić je u svom obraćanju “narodu” kazao da “neće potpisati nikakva pomilovanja” i ponašao se kao da je stvarno pobijedio, premda je sve ovo daleko od završetka. Još je pat-situacija – niti je on pobijedio, niti ga studenti mogu srušiti, iako se sad možda može očekivati raskol među prosvjednicima, odnosno nezadovoljnicima.

PROČITAJTE VIŠE > Odjekivali topovski udari, kordoni policije krenuli na prosvjednike, deseci ozlijeđenih i uhićenih: ‘Uzmite slobodu u svoje ruke!‘

Pitanje je zašto su studenti nasjeli na jeftinu populističku propagandu i Vučiću željeli dokazati da oni nisu “ni ustaše ni izdajnici” kako ih je on nazivao mjesecima? Je li to danak višedesetljetnoj obrazovno-društvenoj atmosferi koja vlada u Srbiji ili su im podmetnuli? Ili je stvar porazna, odnosno maske su pale i pokazalo se pravo lice. Marković stoga navodi da ako “ova podgrijana ćosićevsko-memorandumska papazjanija bude studentski program na izborima (podsjetimo da su studenti najavili izlazak na izbore sa svojom listom – op. a.), to ne vodi nikuda. Srpsko društvo impregnirano je nacionalizmom, ali su građani ipak skloni nekim umjerenijim varijantama.

Ono što smo čuli na prosvjedu podsjeća na programe Dveri, Zavetnika, radikala i sličnih partija koje se vrte oko cenzusa ili su ispod njega. Kad se velikosrpski program izloži u čistoj, ogoljenoj formi – to ne dobiva veliku podršku birača. Sumnjam i da većina studenata dijeli ideologiju objavljenu na prosvjedu.

Svaki radikalni zaokret građanskog nezadovoljstva u desno vodi u sigurnu propast protesta, to je oproban recept. U tom slučaju Aleksandar Vučić i njegova razbojnička banda će moći zadovoljno da trljaju ruke, zaključuje Marković. I bizarnost ovoga što se događalo u Beogradu je u tome da su na skupu neki govornici zapravo bili na velikosrpskoj liniji koju zagovara režim, ali su unatoč tomu prokazivani kao izdajnici, jer nisu dio režimskog tima.

Možda je ovo najviše podsjetilo na prosvjede u ožujku 1991. godine, kada je Vuk Drašković poveo demonstracije protiv Slobodana Miloševića, ali ne s antiratnih nego istovjetnih ratnih pozicija. Naravno ne treba otpisati studentski bunt prerano, ima tu još “štofa” i sigurno različitih stavova. Doduše, kako je kazao analitičar Dragan Popović nedavno u Jutarnjem listu, bez obzira na određenu usporavanje – Rubikon je prijeđen i prosvjedi se neće ugasiti. Tko zna što tu još može biti. No, još jedan Kairosov čuperak sretnog trenutka ostao je očerupan.

Bonus video: Popović: Vučić ne spava mirno, iznenađen je eksplozijom bijesa i energije

izvor Jutarnji lisr.hr