ANDREJ Nikolaidis: Čemu nas uči Thompsonov fašistički miting… (video)

Ne i moje, dodaću: meni su četnici i ustaše isti, kao što su mi isti i velikosrpski, velikohrvatski i velikoalbanski projekat

Kada je Milo izgubio/predao vlast, svijet prosječnog crnogorskog građanina je na tren postao kudikamo komplikovaniji. Ideja da iza svega što se u ovoj državi stoji Đukanović se obrušila. Nestalo je instant-objašnjenje za sve.

U DPS-ovoj Crnoj Gori, Milo Đukanović je funkcionisao kao ono što se u lakanovskoj psihoanalizi zove „gospodar-označitelj“.

Šta je to?

“Gospodar-označitelj”, ili ako hoćete obratno, “označitelj-gospodar (jer je signifiant-maître na francuskom), ili pak, prosto, “S1”, “označitelj je koji stoji na vrhu hijerarhije simboličkih odnosa i organizuje način na koji subjekt doživljava svijet i sebe. Gospodar-označitelj djeluje kao centralni simbolički “čvor” koji strukturira druge označitelje i stabilizuje identitet subjekta u odnosu na društveni simbolički poredak”.

To vam, još jednostavnije, znači da ljudi nisu umijeli misliti društvenu stvarnost (ili iluziju, svejedno) bez Mila Đukanovića. Gdje god bi pogledali, oni su vidjeli njega. Iza svega je stajao on.

I nakon smjene vlasti, novi vladari su po inerciji nastavili sve (prevashodno negativno) objašnjavati Đukanovićem. Paradoks je u sljedećem. Njihov obračun sa Đukanovićem je direktni akt priznanja i učvršćenja autoriteta gospodara-označitelja protiv kojega se navodno bune. To nema nikakve veze sa Đukanovićevim mjestom u političkoj hjerarhiji. To nema nikakve veze sa njim, nego sa ljudima kojima je on, kao isprika za sve i razlog svemu, potrebniji no on sam sebi.

Apsolutistička vlast prosto priziva takav scenario. Apsolutna vast znači i apsolutnu odgovornost. U tom smislu, Đukanović je i dobio što je tražio.

U demokratiji, mjesto apsolutističkog gospodara zauzimaju teorije zavjere: iza svega stoji CIA, Duboka država, Jevreji, Rotšildi, gušteri-vanzemaljci… Teorija zavjere je očajnički, niskointelektualni, stoga privlačni i popularni pokušaj proizvodnje smisla.

U današnjoj Crnoj Gori kao neka vrsta pervertiranog označitelja-gospodara funkcioniše EU. Sve je za EU, iza svega je posvećenost “EU integracijama”. Centralno mjesto svakog narativa ovdašnjih vladajućih je EU, koja je fikcija i izmiče definiciji: jer niko, zapravo, ne zna o čemu se govori kada se govori o EU.

Pogledajte, recimo, ono što se danas dešava u Zagrebu: Thompsonov koncert. To je ultranacionalistički mega-događaj, koji nedvojbeno svjedoči da je svaka pora hrvatskoga društva prožeta nacionalizmom. I to ne bilo kakvim, nego nacionalizmom konc-logora Jasenovac i etničkog čišćenja. Thompsonove pjesme ne samo da promovišu fašistički politički pokret, nego i izražavaju jasne teritorijalne pretenzije prema susjednoj BiH. Pa ipak, to su, nekako, evropske vrijednosti.

Ne i moje, dodaću: meni su četnici i ustaše isti, kao što su mi isti i velikosrpski, velikohrvatski i velikoalbanski projekat. Ali tako to biva kada jednu zajednicu (EU) zasnujete na “pravoj stečevini” i ekonomiji, a ne na etičkim vrijednostima. Kada pogledate današnju eksploziju hrvatskog nacionalizma pod EU zastavom, da li zaista mislite da će članstvo u EU riješiti naše nacionalističke/revizionističke/identitetske probleme?

Nezgodna stvar sa teorijama zavjere je ono što je primijetio Eagleton: ne možemo odbaciti teoriju zavjere kao sredstvo tumačenja svijeta, jer smo se empirijski mnogo puta uvjerili da su nam one saopštavale istinu.

Ako bismo ostali u registru teorije zavjere, sada bi bio pravi trenutak da u igru uvedemo tehnološke gigante, čija je moć praktično apsolutna. Pozvaću se na riječi Zbigniewa Brzezinskog.

U knjizi „Between Two Ages: America’s Role in the Technetronic Era“, on daleke 1970. proročki piše: „Tehnotronička era podrazumijevaće više kontrolisano društvo. Takvim društvom vladaće elita, koju neće sputavati tradicionalne vrijednosti. Uskoro će biti moguće postići gotovo neprekidno nadgledanje svakog građanina i neprekidno održavanje baze podataka koja će sadržavati sve, čak i najličnije informacije o građaninu. Ti podaci u svakom trenutku će biti dostupni vlastima“.

Teorija zavjere je, međutim, baš ona vrsta kognitivnog mapiranja koju odbacujem. Podsjetimo, Fredric Jameson kognitivno mapiranje objašnjava kao proces u kojem individualni subjekt sebe postavlja unutar većeg totaliteta koji nije reprezentabilan – a taj proces samopozicioniranja odveć je sličan radu ideologije. Teorija zavjere je, hoću reći, uvijek ideološki pokušaj razgradnje ideologije čiji rad prepoznaje kao „zavjeru“.

Teorija zavjere je, k tome, uvijek optimistički koncept – ideju da uistinu postoji neko ko odlučuje o svemu, pa makar i iz loših namjera, kao i ideju da se sve stvari dešavaju s razlogom, pa makar i iz lošeg razloga, zapravo je mnogo lakše prihvatiti nego ideju da se stvari dešavaju bez razloga. Stoga teorije zavjere savršeno korespondiraju sa idejom svijeta religioznih fundamentalista, pa sasvim prirodno u njima nalazi saveznike. Ali šta je odgovor na pitanje: čak i ako prihvatimo da postoje ljudi koji kontrolišu svaki segment naše egzistencije, ko kontroliše njih? Ponovo: ideja da oni uopšte kontrolišu sami sebe čini se vrlo i vrlo neutemeljeno optimističnom.

Novinari koji su svojevremeno prisustvovali kanskoj premijeri Lars Von Trierovog remek-djela „Antichrist“ izvijestili su da je na scenu u kojoj se lisica skrivena u travi okrene put glavnog junaka i jezivim glasom izgovori:Haos vlada, publika odgovorila histeričnim smijehom.

To nije bio smijeh zbog komičnog, nego smijeh pred strahom. Tako su se, ostalo je zapisano, slušaoci smijali i slušajući prve Kafkine tekstove.

Kada ljude suočite sa apsolutnim užasom, dakle sa apsolutnim odsustvom smisla, njihova odbrambena reakcija je poricanje i ismijavanje. Istinski užas je odveć strašan da bismo pred njim osjećali strah. Istinski užas je potpuna praznina pred kojoj stojimo u potpunoj praznini.

Piše: Andrej Nikolaidis