ANDREJ Nikolaidis: Ovako, momci iz vile na Gorici: To što ste pobijedili ne znači da nećete izgubiti

Zapamtite jučerašnji dan. Jer tada je vlast poslala policiju da tuče ljude koji su protestvovali zato što im je dosta poniženja i gaženja po zdravom razumu, dok su se moćnici u vili na brdu zabavljali laganjem o istoriji i nagrađivanjem knjiga kojih nema.

“Ni na nebu ni na zemlji ne zna se više šta napraviti s pravednim bijesom naroda”, pisao je njemački filozof  Peter Sloterdijk u eseju “Rasipanje gnjeva u eri sredine”.

Na globalnoj sceni nema političke opcije koja bi mogla kanalisati gnjev, pisao je on. A onda se pojavio Trump. Globalno se, naravno, reflektuje na lokalno: i naše su zemlje postale političko polje kojim u magli luta okovani gnjev poraženih, čekajući nekoga ko će ga pustiti s lanca. Kao što se, kao iz vedra neba, desilo u Srbiji.

Ako nema političke artikulacije gnjeva, a u Crnoj Gori nema, on će se javiti kao divlji plamen.

A kada se javi neartikulisani izliv srdžbe, kasno je glumiti finoću, pozivati na procedure i dijalog. Pravne države i pravde nije bilo dok ste stvarali uslove za srdžbu, dok ste ljudima oduzimali dio po dio identiteta, ponosa, nade, najposlije ljudskosti – ali eto, najednom, pravne države kada treba da vas zaštiti od srdžbe u koju ste ljude bičem utjerali.

Ima vremena bez nade. Naše je takvo. Ali nije bilo vremena bez srdžbe. Tom riječju, “srdžba”, podsjeća Sloterdijk, počinje evropska književnost. Njen prvi stih glasi:

“Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina”.

Divlji plamen srdžbe javio se, rekoh, u Novom Sadu. Javio se i na Cetinju, kada su isti ljudi iz vile na brdu odlučili da na tron Svetoga Petra Cetinjskog, uz pomoć helikoptera, bagera, policije, vojske i falangi sastavljenih od kriminalaca, postave slugu gospodara čiji su i oni sluge.

Srdžba nije anđeo koji sjedi na ramenu i šapuće nam mudre savjete. U srdžbi nema ni mjere ni mudrosti. Srdžba mari samo za sebe. Srdžba ne donosi zadovoljenje. Poslušamo li je, nakon nje ostaju samo tuga i praznina. I stid. Sve ono što srdžba traži od nas bolje je ne učiniti. Odmazda je ništa. Odmazda je sila nemoći.

No, možemo li se složiti da je nedopustivo i ono što je izazvalo srdžbu?

Ko bi, pri zdravom razumu, pomislio kako je rješenje za problem nagomilane srdžbe – da se srditi još jače pritisnu i još strožije kažnjavaju?

Godine 1842. Edgar Allan Poe objavio je priču “Maska Crvene smrti”. U toj priči, princ Prospero vjeruje da će ga od bolesti, koju Poe zove Crvenom smrću, spasiti zidine njegove utvrde. Princ i odabrani naumili su se skriti iza neprobojnih zidova i sačekati dok bolest ne pobije sve sirote i nemoćne za koje u utočištu-opatiji nema mjesta.

Dok ljudi van zidina umiru u najstrašnijim mukama, plemstvo nastavlja sa lagodnim životom. Prospero za odabrane organizuje raskošni bal pod maskama. Ali bolest pronalazi način da probije kamen i željezo. Svi oni koji su mislili da će ih imetak spasiti pašće mrtvi. Crna zemlja i crvi ne znaju za klasne razlike. Egalitarnost, možda, nije moguća na zemlji, no ništa osim egalitarnosti nije moguće pod zemljom.

Ko, pri zdravom razumu, ne razumije poentu Poove priče?

Divljajte. Lažite. Falsifikujte. Uživajte u foteljama kojima ste zamijenili gajbe na kojima ste sjedjeli dok ste pred prigradskim prodavnicama pili pivo i sanjali o velikoj državi. Dijelite jedni drugima nagrade i organizujte prijeme na kojima će vas štititi policija kojoj ste naredili da otrovom prska teško oboljele starce. Budite osioni i vjerujte da je sve vaše i da vam niko ne može ništa. Ne postoji bedem koji vas može zaštititi od srdžbe onih koje mislite da ste porazili.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

izvor: http://cdm.me