DUŠAN Pajović: Policijske barijere između revizionizma i istine… (foto, video)

Mandić kazao da su Ustanak digli „sveštenici, vjerujući narod i slobodoljubivi ateisti“ (Foto: Skupština Crne Gore)

Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a

Izveli su kordone policije na ulice, a vojsku stavili u pripravnost. Sve to da bi pili i jeli na ceremoniji koja je šatro posvećenu Trinaestojulskom ustanku. U stvarnosti, to je bila oda negaciji antifašističkih tokova. Tek šlag na iźedenu tortu je nagrađivanje četničkog poltrona za knjigu koju nije ni napisao.

Kad smo došli ispred Vile Gorica, dočekala nas je hrpa pandura. Panciri, šljemovi, štitovi, oprema za razbijanje demonstracija. Pun paket siledžijstva.

Prosto čovjek nije mogao da se ne pita što nijesu bili tako orni kada su se na Cetinju dešavali masakri. Odgovor je, doduše, jednostavan: u kapitalizmu je pravo skup normi koje vladajuća klasa nameće ostatku društva. Ne da bi štitili građanstvo, nego da bi sebe zaštitili od građana.

Tako je i predśednik Skupštine, koji nosi titulu „četničkog vojvode“, očigledno imao potrebu da, prilikom fingiranja Trinaestojulske proslave, zaštiti sebe i svoju kliku, koja prezire one ideale na kojima je ustanak zasnovan.

Bećir Vuković je prethodne proslave napuštao jer su mu smetale partizanske pjesme i crvene marame. Juče to nije morao da trpi. Dobio je 14 hiljada eura u atmosferi u kojoj je uživao– sa mitovima, lažima, guslama i trobojkama.

U proslavi dana kada su upravo oni koje on blati i ponižava (komunisti i partizani), započeli borbu protiv okupatora. Borbu koju su kasnije proširili na sve sluge okupatora i njihove ideološke saveznike. Među kojima su i oni koje Bećir danas proglašava žrtvama i herojima.

A kad dodijeliš najveću državnu nagradu, i to u ime antifašističke borbe, osobi koja je pisala tekstove u kojima tvrdi da poslije četnika nema gospode i da su Crnogorci izmišljotina Đilasa i kominterne – to nije omaška. To je program i strategija.

To je plan da se istina obesmisli, da se fašizam relativizuje, a da se antifašizam razvodni do besmisla. Da se, kako bi rekao Žižek, kroz hiperprodukciju laži, istina učini irelevantnom.

Ako su svi antifašisti – onda niko nije antifašista. A samim tim – nema ni fašizma.

Tako je preksinoć vojvoda Mandić kazao da su Ustanak digli „sveštenici, vjerujući narod i slobodoljubivi ateisti“. Potom je nastavio da trabunja o “građanskom ratu” i “žrtvama komunističkog pokreta”. Fašistički revizionizam je evoluirao do tačke da claim-uje antifašističku borbu.

Nije to samo ironija. To je poruga. To je simboličko silovanje istorijskog pamćenja i obesmišljavanje Narodnooslobodilačke borbe, koje oni nazivaju “građanskim ratom”.

U doba post-istine, ovi narativi za cilj imaju da obesmisle sve ono na čemu antifašizam počiva, a da fašističke tokove pretvore u “rodoljublje”. Onda svaki četnički pokolj postaje „nesretan incident“, a svaka izdaja – “junaštvo”.

To ni ne pokušavaju da sakriju. Baš suprotno – nagrada je dodijeljena upravo zbog toga. Jer Bećir očigledno ne nudi književnost. On nudi lojalnost. Nudi ono što ovom režimu treba: mehanizam kroz koji će obesmisliti antifašističko naslijeđe, dok ga ne pretvore u prazan gest, u šuplji simbol bez značenja, koji će moći da nose i oni koji su mu se čitavog života rugali.

Zato su ispred Vile Gorica i stajali kordoni policije. Zato su biber sprejom zasipali građanke i građane koji su pjevali „Po šumama i gorama“. Režim zna šta radi i koje poruke šalje.

Nikada konzervativne vlasti niđe nijesu voljele komuniste. Prije svega zbog toga što su komunisti znali kako se postupa s ideologijom krvi i tla. Jer su težili jednakosti, a ne pokoravanju. Jer su donosili slobodu, a ne nacionalističke kič mitove. Jer su znali da bratstvo nije biološka kategorija, nego politička i ideološka odluka.

Kod nas, za razliku od nekih drugih zemalja, zbog snažne kolektivne memorije i istorijske svijesti, kvislinški režim ne može direktno da napadne antifašističko naslijeđe. Zato pokušavaju nešto drugo: da ga iznutra pretvore u farsu. Da se njegovi simboli poklone onima koji su mu se oduvijek protivili. Da se četnici proglase antifašistima. A da pravi antifašisti budu zaboravljeni, ili još gore, budu proglašeni zločincima.

Kulminacija tog nakaradnog manevra se dogodila prije dva dana u Vili Gorica. Na svega stotinu metara od antifašista. Ali na kraju, istorija će samo zapamtiti da su 13. julsku nagradu – posvećenu Ustanku protiv fašizma – četnici dodijelili između sebe, dok je njihova policija goloruke građane/ke, koji protestuju uz “Bella Ciao”, zasipala biber sprejom.

I kada bi se nekako stvorili danas, 84 godine poslije, Sava Kovačević, Ljubo Čupić, Joka Baletić i Veljko Vlahović sigurno ne bi bili na prijemu kod četničkog vojvode Mandića, nego s nama, s druge strane policijskog kordona.

To je sve što treba da znate o njihovoj proslavi. O proslavi tokom koje je režim pao, samo im to još niko nije javio.

Tamo đe postoji moć – postoji i otpor. A on je uvijek jači. Zbog toga je važno da se nanovo sjećamo citata Kane Radević, kojim je opisala antifašizam: Pogledajte sunce nad ovim brdom, neka vas svjetlost opominje što je mrak.

Danas izgleda ne treba da se podśećamo što je mrak, jer u njemu živimo, ali se trebamo śetiti da je i svjetlost tu– odmah iza brda. Ako ne vjerujete, pogledajte u Miloša Karadaglića, koji je odbio da pod ovim okolnostima primi nagradu. Okrenite glavu i ka svim onim građanima i građankama koji su bili ispred kordona policije; to je svjetlost iza brda.

Biber sprej prestaje da boli; peckanje kože i očiju se završilo. Isto kao što će završiti i njihova era. Godine koje su nam ukrali ćemo vratiti na ulici.

Evviva il comunismo e la libertà.

Bonus video: Servis po mjeri građana – gost: Dušan Pajović, epizoda 5

izvor CdM.me