ANDREJ Nikolaidis: Ratni zločini, atomske bombe i ostale porodične vrijednosti… (foto, viodeo)

U Hirošimi je ubijeno 38 000, u Nagasakiju 6349 djece mlađe od 10 godina. U te brojeve nisu uračunata djeca koja su docnije umrla od posljedica radijacije.

Ta su djeca, je li tako bješe, stradala da bi bio okončan Drugi svjetski rat – što, uzgred, nije tačno, jer je Japan praktično već bio poražen? Ne možeš napraviti omlet bez razbijenih jaja – vele li tako?

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Ako o nečemu još uvijek vrijedi govoriti, onda je to upravo o stvarima označenim zabranom “o tome se ne zbori”. Zato je prošle sedmice ovdje bilo riječi o zločinima demokratije: od Hirošime i Nagasakija, do istrebljenja prvih nacija u objema Amerikama i natrag, preko Bliskog Istoka, do Vijetnama.

Bilo je riječi o tome zašto kapitalizam zločine ljevice izjednačava sa fašističkim zločinima, dok istovremeno nameće zabranu ćutanja i nekažnjivost imperijalnih zločina demokratskih država.

Ako niste znali – ma kakav zločin da počine, američki vojnici ne mogu odgovarati pred sudom u Hagu. Imperija ne čini zločine: ona širi i jača demokratiju, a to ne može biti kažnjivo.

 Ta su djeca, je li tako bješe, stradala da bi bio okončan Drugi svjetski rat – što, uzgred, nije tačno, jer je Japan praktično već bio poražen? Ne možeš napraviti omlet bez razbijenih jaja – vele li tako?

Znate li koliko djece je ubijeno u Hirošimi i Nagasakiju? Sve otkriva obična google pretraga. No nikoga nije briga i niko nije odgovarao – ovo vas podjeća na nešto? U Hirošimi je ubijeno 38 000, u Nagasakiju 6349 djece mlađe od 10 godina. U te brojeve nisu uračunata djeca koja su docnije umrla od posljedica radijacije.  Ali to, je li tako, nije zločin, nego istorijska nužnost? Ta su djeca, je li tako bješe, stradala da bi bio okončan Drugi svjetski rat – što, uzgred, nije tačno, jer je Japan praktično već bio poražen? Ne možeš napraviti omlet bez razbijenih jaja – vele li tako?

Elem… Zločini fašizma, nacizma, kolonijalizma i imperijalizma demokratskih pravnih država , kao zločini raznih iteracija kapitalizma, po masovnosti, trajanju, sistematičnosti i brutalnosti višestruko nadmašuju zločine ljevice. Stoga: fuck off sa pričom o “zločinačkoj ljevici”.

Alastair Northedge, profesor islamske umjetnosti i arheologije na Sorboni i, kako ga u sjajnom tekstu Adveniat Regnum predstavio prevodilac i esejist Mirko Sladek, “najveći živući autoritet za Samaru”, iznio je u razgovoru za rimsku La Repubblicu popis istorijsko-vjerskih dragocjenosti koje su uništene u Iraku kada su američke trupe osvojile tu zemlju:

Arheološki areal Babilona pretvoren je u američku vojnu bazu; ceste i platforme palata stare hiljadama godina smrvljene su pod gusjenicama tenkova; opljačkana je polovina inventara Arheološkog muzeja u Bagdadu; bombama je uništen drevni Univerzitet Moustansirya iz 13. vijeka; u samo mjesec dana srušeno je osamnaest džamija iz 9. i 10. vijeka, među njima i one najvrjednije u čitavoj povijesti islama; pet vjekova osmanlijskih rukopisa izgorjelo je u Nacionalnoj biblioteci; karavansaraj Khan- al- Rabe iz 10. vijeka trupe koalicije upotrijebile su kao mjesto detonacije municije oduzete od pobunjenika – ostala je samo hrpa prašine.

Po vama – jesu li ovo zločini? Ovo ne biste nazvali varvarstvom? Nego je varvarstvo kada Srbi ruše džamije u Višegradu i Foči, a kada to čine Amerikanci u Iraku, kako se to zove?

Ako u djeci Hirošime i Nagasakija prepoznajete djecu Gaze, a u ondašnjem Iraku potencijalni sutrašnji Iran – u pravu ste, baš to mi je bila namjera. Što nas dovodi do pitanja – šta je nama istorija? Jesmo li u stanju iz istorije nešto naučiti, ili je ona, nesretnica, tek još jedan resurs koji brutalno eksploatišemo?

U genijalnom romanu Thomasa Pynchona “Objava broja 49”, suprug glavne junakinje (ko bi mogao zaboraviti to ime?)

Edipe Maas, radio DJ Wendell Mucho Maas živi na ivici ludila. Mucho ima poteškoću da prihvati činjenicu da se, ma šta učinio, mimo svoje volje nalazi unutar nekog sistema moći. Bilo koja akcija koju može poduzeti, svaki individualni napor, biće iskorišten od strane neke nevidljive grupe ili organizacije.

Ma kako se srčano borio, pojedinac nema šansu– njegova borba protiv onih koji ga eksploatišu uvijek će biti eksploatisana od nekog drugog sistema. Heroj borbe protiv sistema svojim akcijama uvijek pomaže ustoličenju drugog, jednako opskurnog sistema. Borac protiv vidljive moći nevoljno je agent nevidljive moći.

Mreža sukobljenih kompanija, tajnih organizacija, državnih aparata i ideologija je sveobuhvatna: nema bijega, svi smo u nju uhvaćeni. Kod Pynchona, racionalan pogled na svijet vodi u paranoju.

Iz toga slijedi da akcija izaziva reakciju, koja ne rješava ništa, osim što izaziva nove reakcije, nakon kojih slijede nove reakcije: lanac uzroka i posljedica se nastavlja, a svijet postaje prepun ljudi i kolektiva koje pamte zlo i sanjaju osvetu. Onaj ko je vidio snimak koji prikazuje Ratka Mladića kako ulazi u Srebrenicu i poziva na “osvetu Turcima”, zna o čemu govorim.

Zato je laž da je istorija učiteljica života – to je tek još jedna popularna fantazija. Istorija je banka u kojoj su pohranjeni dugovi koji svakodnevno stižu za naplatu, a plaćaju se krvlju. Čak smo i Boga zamislili kao banku naše srdžbe, a Nebo kao sef u kojem je deponovano sve ono što se ne može naplatiti na ovome svijetu. Hrist je otpisao dugove, prekinuo lanac uzroka i posljedica. Nije ga imao ko slijediti: oni koji se predstavljaju kao njegovi zastupnici na zemlji besramno se bogate i vrlo su glasni u zahtjevima za naplatu “istorijskih dugova”.

Istorija nas nije naučila čak ni tome da nas ničemu nije naučila. Da smo išta naučili iz istorije, znali bismo šta slijedi nakon pozivanja na “istorijsko pravo” i “žrtvu”. Budućnost koja iz toga može proizaći je samo jedna: vječito ponavljanje istog, ponavljanje iste grozne prošlosti.

Niti jedna budućnost ne može zaliječiti ili ispraviti prošlost. Jedini je način ostaviti da mrtvi pokopaju mrtve i produžiti dalje. Ali to ni sam nisam u stanju da slijedim – to nismo u stanju da slijedimo. Zato nam preostaje da se pozivamo na pravo, principe i žrtve, preostaje nam da odigramo pogrešno i sa katastrofalnim posljedicama. Onako kako je lakše.

Da li to znači da treba odustati od bunta i od na propast unaprijed osuđenih pokušaja da se svijet učini boljim? Nipošto.

Poenta, naime, nikada i nije bila pobjeda, koja je uvijek privremena. Nego sama borba, koja je vječna.

P.S.

Naizgled frivolna melodija koju vam danas nudim zapravo je jedna od najmračnijih pop pjesama ikada napisanih. Ime pjesme je “Enola Gay”. To je ujedno bilo i ime aviona koji je bacio atomsku bombu na Hirošimu. Pilot Paul Tibbets letjelicu je nazvao po svojoj majci – Enoli Gay. Ne kažu džabe: nema bez porodičnih vrijednosti.

BONUS VIDEO: Orchestral Manoeuvres In The Dark – Enola Gay (Official Music Video)

izvor CdM.me