DRAGAN Bursać: Mile DODIK pao, a šta ćemo s Rajom MANDIĆEM?

“Sad, kad je jedan od glavnih stubova srpskog sveta – Milorad Dodik – pao, ostali počinju da se pitaju. Jer ako je država BiH konačno rekla NE čovjeku koji je prijetio njenom opstanku, zašto isto to ne bi uradila i Crna Gora? Zašto Ustavni sud Crne Gore ne bi prepoznao da Andrija Mandić nije nikakav legalistički demokrata, već Dodikov blizanac-šraf velikosrpskog imperijalizma u litijaškom pakovanju? Ili je to nešto drugo? A drugo bi značilo da Andija i Andrijini već gospodare državom i njenim pravnim sistemom?!

The End, Milorade. I šta sad, regionu srpskog sveta?

Jer ovaj pad – da se ne lažemo – nije samo bosanski. Ova tišina iz CIK-a (Centralne izborne komisije, koja je Dodiku oduzela mandat), hladna, službena, precizna kao metak iz istinske pravne države, odjeknula je i s onu stranu Drine i južno od Hercegovine.

Od Podgorice do Beograda. Od Novog Sada do Cetinja. Jer kad padne glavni zapadni svjetionik “srpskog sveta”, kad mu se iščupa mandatski kabl iz zida kojim je napajao sebe i svoju moć, onda sitnija svjetla počinju da trepere i kod onih koji su se do juče grijali pod njegovim reflektorima.

Pa se zato moramo zapitati: Dodik pao – a šta ćemo sa Mandićem u Crnoj Gori?

Šta ćemo s Andrijom, tim pitbullom litijaške revolucije, koji u džepu nosi sve Vučićeve nalogodavne papiriće, a na reveru orden svetosavlja i mračnjaštva? Šta ćemo s čovjekom koji je još 2021. rekao:

“Već radimo na ostvarenju ideje srpskog sveta.”

A šta ćemo s onima koji su mu aplaudirali? S onima koji su se smijali suzama na Belvederu, a sad s mukom gutaju činjenicu da je najjači saveznički stub njihove ideološke bratije – pao?

I da, Dodik nije pao – on se urušio sam

Jer ne da se vlast Dodiku oduzela – on ju je sam sebi izmakao ispod nogu. Sa svakim psovanjem Bosne, sa svakim pljuvanjem po žrtvama genocida, sa svakim talom s Vučićem, sa svakim pokušajem pravljenja privatne srbske državice… A onda mu je Sud i CIK samo hladno pročitao presudu. Kao što će mu vrlo uskoro i SIPA čestitati rođendan. Za neke nove/stare grijehe.

I dok njegovi botovi i popovi lamentiraju nad “mučenikom srpskog roda”, opozicija u RS-u kolektivno skida rukavice i počinje da se češka po glavi: ko će sad biti novi partner Vučiću i ko će pogurati Dodika preko poltičkog ruba?

Litijaški san se kruni

E tu sad dolazimo do Mandića, predsjednika Skupštine Crne Gore, najvažnijeg čovjeka u toj državi ako pitate Beograd i SPC. Jer dok je Dodik radio prljavi posao u BiH – razarao, prijetio, mlatio se s ustavom i flagrantno negirao genocid – Mandić je radio isto, samo s naglaskom na “naš sveti Amfilohije” i “srpska ugroženost u Crnoj Gori“.

Pa danas tako u Crnoj Gori imamo:

-SPC kao paralelnu instituciju moći

-Crnogorski identitet na respiratoru

-Crkveni ultranacionalizam s fakultetskim diplomama

-I vlast koja se svakim danom više pita kako da udovolji Beogradu, a da se ne izblamira pred NATO-om

A sada, kada je Dodik službeno dekontaminiran iz političkog života, pitanje za cijeli region je:

Može li ista sudbina zadesiti i Andriju Mandića?

Nema više “regionalne braće”

Jer “srpski svet” nije samo doktrina – to je ideologija propasti.

To je entropija u političkom obliku.

To su Dodik, Mandić, Vučić, Porfirije, Šešelj, i svi oni koji govore da genocid nije postojao, da je Crna Gora tek slučajna, priverema i lažna država, da je Bosna i Hercegovina “muslimanska avlija”, i da Srbi moraju živjeti “u jednoj državi” – bez obzira na žrtve, tuđe dabome.

Ali sad, kad je jedan od glavnih stubova tog sistema – Dodik – pao, ostali počinju da se tresu. Jer ako je država BiH konačno rekla NE čovjeku koji je prijetio njenom opstanku, zašto isto to ne bi uradila i Crna Gora?

Zašto Ustavni sud Crne Gore ne bi prepoznao da Mandić nije nikakav legalistički demokrata, već relikt velikosrpskog imperijalizma u litijaškom pakovanju? Ili je to nešto drugo? A drugo bi značilo da Andija i Andrijini već gospodare državom i njenim pravnim sistemom?!

Litije su samo forma. Suština je neofašizam.

Nemojmo se lagati. Nije Dodik sam. On je simptom, ne uzrok. Preciznije, tek jedan od simptoma.

Uzrok je ideologija koja kaže da je srpski narod iznad zakona i da mu pripada 90 odsto Zapadnog Balakana.

Uzrok je sistem koji proizvodi svece od ratnih zločinaca, a žrtve briše iz povijesti.

Uzrok je Crkva Srbije koja pokušava zamijeniti sve sekularne institucije.

Uzroci su i Mandić, i Vučić i svi koji će sutra plakati za Dodikom kao za “posljednjim iskrenim braniteljem srpstva”.

A pitanje je: ko je sljedeći?

Daj nam, Crna Goro, svoju tišinu

Dodik je pao. Država BiH je izrekla presudu.

A Crna Gora?

Hoće li i ona jednog dana imati svoj CIK ili ljude u sudu koje se petljaju u svoj posao?

Hoće li i ona jednog dana, bez fanfara i udaranja u talambase jednostavno obavijestiti narod:

“Andrija Mandić više nije predsjednik Skupštine Crne Gore. Jer ne pripada savremenoj, demokratskoj, evropskoj Crnoj Gori. Jer, zapravo, svim silama ruši takvu crnu Goru!”

Hoće li?

Ili će opet podviti rep i povikati: “Nećemo se dijeliti! Braća smo!”

Ne, niste.

Braća niste ako neko negira tvoju nezavisnost i državnost.

Braća niste ako neko priziva velikodržavni projekat druge zemlje na tvojoj teritoriji i nad tvojim građanima.

Dodikov pad nije kraj. To je početak. Makar bi trebao biti.

Početak pada sistema laži, nacionalizma i svetosavske klerofašističke tiranije.

Početak dezinficiranja zapadnog Balkana od političke kuge.

Početak jednog novog narativa – da ni “naši” više ne mogu gaziti po zakonima.

I da se na kraju – makar u tišini – mora doći po račun.

Jer pravda možda jeste spora, ali zna biti brutalno tačna i prokleto dostižna.

A danas je Bosna i Hercegovina rekla:

“Dodik više nije predsjednik.”

Sutra, ako se probudiš, Crna Goro – možeš reći:

“Mandić više nije predsjednik Skupštine.”

I to neće biti sra**e iz Sarajeva kako reče Dodik.

Biće to – pravda iz Podgorice.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

izvor: cdm.me